Najveća udaljenost koju su žene smjele trčati 1966. godine, prema odluci Američkog atletskog saveza, iznosila je 1,5 milja, što je oko 2,5 kilometara. U Atletskom savezu su smatrali da žene nisu fizički sposobne istrčati maraton, pa im nisu dopuštali učestvuju u Bostonskom maratonu.
Kada je 23-godišnja Bobbi Gibb saznala da se ne može prijaviti za maraton zato što je žena, njena želja da prođe kroz cilj samo je još više porasla. Ubacila se u trku tako što se sakrila u grm u blizini startne linije, odakle je uskočila među trkače. Ne samo da je uspjela stići do cilja s vremenom od tri sata, 21 minutu i 40 sekundi, nego je svojom hrabrošću otvorila vrata ženama trkačicama širom svijeta.
U ponedeljak 17. aprila 2023. godine održan je 127. Bostonski maraton, a nevjerovatna Bobbi Gibb sada ima 80 godina.
Tim povodom, dala je intervju za GBH radio.
Arun Rath: Znamo legendarnu priču o skrivanju u grmlju i ulijetanju među trkače, ali mislim da je ljudima teško zamisliti sa čime ste se suočavali, jer se sada čini suludo da ženama nije bilo dopušteno trčati maraton. Recite nam s čime ste se suočili. Koji je bio nivo neprijateljstva?
Bobbi Gibb: Nevjerovatno. Mislim, stvarno je nevjerovatno. Rođen sam usred Drugog svjetskog rata. Tokom 1950-ih, dok sam kao dijete odrastala, mogla sam vidjeti kakav su životni obrazac žene bile prisiljene voditi i koliko su bile nesretne. Moja vlastita majka je pila vino i tablete za smirenje. Sanjala je da bude reporterka i da putuje svijetom, a evo je, pere suđe i riba podove. Najveća joj je radost bila izabrati kakvu će zavjesu staviti u dnevnu sobu.
Smatralo se da su žene mentalno i fizički nesposobne za gotovo sve osim za rađanje djece. Muškarci su trebali biti racionalni i ne pokazivati emocije, niti biti osjetljivi. Za žene se smatralo da su vrlo iracionalne i slabe u tijelu i umu.
Mislim, bilo je tako smiješno imati te stereotipe. Imamo pravo postati svi ono što jesmo. Bili smo prisiljeni na te glupe stereotipe i nismo bili u stanju u potpunosti ispuniti svoje sudbine, pa sam se pobunila protiv toga. Činjenica je da se na ženu koja je ganjala karijeru u to vrijeme gledalo kao na čudnu osobu.
Rath: Dakle, kada ste kao 23-godišnjakinja bili tamo, čučali i skrivali se u grmlju, koliko ste bili zabrinuti kakva će biti reakcija drugih trkača i gledalaca kada shvate, kao što su na kraju i shvatili, da ste žena?
Gibb: Nisam znala u šta se upuštam. Znala sam da radim nešto što ne smijem. Bojala sam se da bi me mogli uhapsiti. Znala sam da će me policajci izbaciti ako me vide. Drugi trkači bi mogli biti neprijateljski raspoloženi. Lako bi me mogli izbaciti sa staze. Gledaoci bi mogli biti neprijateljski nastrojeni. Ponekad, kada učinite nešto toliko izvan društvenih normi, ljudi mogu biti neprijateljski raspoloženi, tako da nisam znala u šta se upuštam.
Nosila sam bratovu majicu s navučenom kapuljačom. Mislila sam, kad uđem u trku, vidjeću kakva je situacija. Znala da ću na taj način iskazati svoj stav prema društvu, ali imala sam tu težinu odgovornosti jer sam znala da, ako pokušam i ne uspijem, to će žene unazaditi još 50 ili više godina. Mislila sam da, ako uspijem dokazati da je to uvjerenje o ženama pogrešno, onda će to dovesti u pitanje sva druga lažna uvjerenja koja su postojala decenijama – vijekovima – da se žene drže zatvorene u toj maloj kutiji i da im nije dopušteno da ispune svoje sudbine, ili razviju svoje potencijale, ili znaju bilo šta. Bile smo vrlo, vrlo ograničene.
Rath: Bila si tako mlada, ali zvuči kao da si zaista shvatala koliko je to velika stvar.
Gibb: Da, to je kao Thoreauova tradicija građanskog neposluha; kada vidite da nešto nije u redu, da je nepravedno i čini ljude jadnima, gotovo da imate obavezu pokušati to ispraviti. U životu sam uvijek pokušavala učiniti svijet boljim za sve.
Rath: Recite nam kako su trkači i publika reagovali.
Gibb: Pa, u početku, muškarci nisu shvatili da sam žena. Trčala sam i držala korak s njima. Muškarci koji su proučavali moju anatomiju odostraga – moram im odati priznanje – shvatili su da sam žena. Čula sam ih kako razgovaraju. Govorili su: “Pa, volio bih da se moja djevojka prijavila. Volio bih da moja žena trči.”
Mislim, ovi ljudi su bili puni podrške i prijateljski raspoloženi. Bili su mi kao braća. Rekla sam im da se plašim da će policija, ako skinem majicu, vidjeti da sam žena i izbaciti me.
Trkači su mi tada rekli: “Nećemo im dopustiti da te izbace. Ovo je slobodna cesta.” Bili su zaštitnički nastrojeni, prijateljski i dragi. Želim da ljudi shvate da ponekad imamo pogrešne ideje, ali muškarci uopšte nisu bili neprijateljski raspoloženi.
Rath: Čini se da to govori i koliko je maraton dobar sport. Ako vaš kolega trkač padne, u kojem drugom sportu ćete stati da mu pomognete da ustane?
Gibb: Nevjerovatno je. To je najdemokratskiji od svih sportova, koji volim. Zaljubljena sam u demokratiju i ljudska prava i sve što to znači: slobodu za pojedinca, poštovanje i autonomiju. Svim ljudima bi bilo puno bolje da svi imamo ljudska prava i da ne ugrožavamo jedni druge.
Rath: Prešli smo dug put od 1966. godine, ali očito nismo tamo gdje bismo trebali biti. Kakvo je vaše mišljenje o tome gdje se nalazimo i vaš osjećaj napretka u ovom trenutku?
Gibb: Sljedeći korak vidim kao podizanje ljudske svijesti u cijelom svijetu, što uključuje, naravno, rodnu svijest i da se ispunimo ljubavlju i da budemo svjesni našeg mjesta u svemiru. Kad pogledate koliko je brige uloženo kako bi se napravila jedna molekula, jedan atom, jedan foton—briga, izuzetna pažnja i detalji jednostavno su nevjerojatni.
To mora dolaziti iz ljubavi. Ne dolazi iz mržnje. Ne dolazi od straha. Dolazi iz ljubavi. Kad se uskladite s tom ljubavlju, osjećate da je to osnova radosti. To je osnova radosti u vašem životu i vašem osjećaju čuđenja, vašem osjećaju “Oh, mi smo živi na planeti Zemlji.” Nije li to sjajno? Idemo slaviti.