Nekada je proljeće nezvanično oglašavano po gradu tako što se iz poluotvorenih prozora automobila orila svojevrsna Čolina himna – April u Beogradu. Violine, optimizam i ljubav. Neophodni sastojci sabrani na jednom mjestu.
Danas je drugačije. Dolazak proljeća je označen obaveznom zamjenom zimskih sa ljetnim gumama na četvorotočkašima. Urbani graničnik kojim se mjeri protok vremena. Zakonska norma i ritam života. Dešava se svakih šest mjeseci otprilike, u zavisnosti ko je koliko pedantan. Pedanto, što bi rekao moj drug Tuti.
Nastaje frka jer su vulkanizeri diljem grada odjednom prezauzeti. Satima se čeka red, ako nemaš zakazano unaprijed. O bože, kakva gnjavaža i gubitak vremena. A mora se. Gdje li mi je Bajaga da ovu urbanu muku opjeva?
Tigar, tigar, Mišelin, gud jir, henkok, lassa (a nije Pablo) …
******
Kažu da je duh Beograda zamro i da se grad poseljačio zajedno sa osiromašenim društvom. Ima istine. Posebno razara investitorski urbanizam, ali valjda će mu narod dohakati nekako.
Ispod betonske plombe je gnojni džep. Urbanistički bolestan, grad je otekao, nabubrio. Pred pucanje.
Postoje džepovi normalnosti kojih se očajnički držim, kao pijan plota, kao pisac naslikanih riječi. Ako se pustim, vrti mi se u glavi. Etička vrteška.
Prije par godina, dok sam nervozan k'o pas razmišljao kako da jebene gume opravim uz što manje cimanja, odlučih se da nakon posjete tastu napravim istraživački krug po Ripnju, prigradskom naselju Beograda i tu okušam vulkanizersku sriću. Neki bi rekli da je to puki slučaj, ali slutim da me Gospod vodio do neupadljive limene table i auto-majstorske radionice.
Na tragu najjačih epizoda sa Zoranom Radmilovićem i serijom Priče iz radionice, otvorio mi se jedan nepoznati, šaroliki svijet. Oslikan metalnim stegama, ključevima i dizalicama.
Nisam očekiv'oo, što veli Radovan the treći.
****
Braća I. i B. su sve, samo ne standardni automehaničari. Ne znam ko je stariji, ali u razgovoru saznajem da su nastupali sa bendom. Jedan je bubnjar, a drugi gitarista, kontrabasista, pjevač. Oduševljen sam. Moj fah, mislim se. Korona je uglavnom rasturila ove muzičke formacije. Sada se raštrkani muzički pješadinci ponovo konsoliduju. U muzičke čete.
Dugo su nastupali sa kulturno-umjetničkim društvom, pa poznajemo puno istih ljudi, pjevača, igrača. Nije to prevelik, ali jeste poseban i čaroban svijet: Abrašević, Lola, Španac, Krsmanac, Gradimir, Cvetković, …
Zamislite sredovječnog staklara na selu koji fenomenalno pjeva starogradsku muziku i snima spotove ili softveraša što profi đuska folklor. Kakva egzotika. Kao kad palme njišu grane.
Logiciram i zaključujem, bez sumnje oni su – srpski Bluz Braders.
Vrijedni ljudi Beograda. Njegov kajmak.
***
I dok mi, više usput nego što je to centralna stvar susreta, bučno mijenjaju pneumatike, priče se nižu. B. prednjači u retorici. Inžinjer, uz zaobljeni osmijeh zategnutog lica, niže anegdote. Skuvali su mi i kafu. Domaćinski, kako treba.
Plovimo pričom o Studiju B gdje je počinjao kao klinac da šegrtuje i radi kao pomoćno tehničko osoblje. Tada je to bilo nešto drugačije u odnosu na ovo danas. Bješe to medij Duška Radovića i simbol pravog, vrcavog Beograda. Dobre cice koje tu rade, rođak kao tehnički direktor i fenomenalni novinari Đoko Vještica, Duško Radović i ostali. Šarada života, mladosti i iskušenja. Start iz snova.
Prekida nas preglasni zvuk skidanja gume sa felne, pa se brzometno šaltamo na slike sa telefona. U stručnoj posjeti centrali Red Bula slikalo se krišom. Neprecizne fotografije, ali se vide dijelovi motora i šasija, mehaničarski prostor. Zabranjeno voće i miris benzina, još uvijek.
Pitaju me zatim kako je tast i pričaju kako je navraćao prije par dana. Čudom se čude otkud Krajišnik u njihovim krajevima. Kažu, oštar je i vitalan još. Prava sablja.
Onda propituju kako je raditi u IKEA-i, pa snishodljivo kažu šta su čuli da se šuška za plate koje dajemo. Brzo verglamo na drugu temu o izboru namještaja koji je solidan. Odnos cijena – kvalitet kao najbolji na tržištu, trenutno. Pomenemo i dragu koleginicu Ceciliju što živi u Ripnju, a kod njih održava automobil. Fiat punto, malo korišćen, a njegovan.
Bistrimo gdje nam rade supruge, pa se jedan žali kako je njegova ostala bez posla u staklarskoj industriji. Bilo posla, love i onda – cap. Ode sve u majčinu, za tili čas. Nesta interesa, nesta korektnosti.
U blizini su i nekadašnji ostaci jednog dela MINEL-a, jugoslovenskog industrijskog giganta. Danas, od nekoliko hala, samo je jedan dio privatizovan i relativno uspješno radi. Prije toga se desilo nekoliko neuspješnih privatizacija, muljanja, preprodaja sa mnogim umiješanim zvaničnicima. Čak i neki tadašnji ministri. Sve to bez sudskog epiloga, naravno. Nema pravog razvoja industrije, konstatujem sa mladim komšijom koji vozi traktor i zaposlen je u selu. Ćale mu je dijabetičar na insulinu, ali još je napolju, radi oko kuće.
Sjetim se i da u naselju žive i sjajni momci što treniraju basket sa mojim klinjom, pa lociramo roditelje i konstatujemo da su dobri i i plemeniti ljudi. Rijetkost današnjice.
****
Finale priče stiže iz Ivanova, malog sela kraj Pančeva. Odatle starija gospođa ponekad donese deset komada jaja mojoj supruzi, a svojoj lekarki. Igrom slučaja, odatle potiče i mlada gospođica koja se otisnula u beli svet, pa u neobičnom slijedu događaja „zakevila“ sa Džoelom Embidom, jednim od najaktuelnijih i najpoznatijih NBA košarkaša. Neprovjerena priča kaže da je prijetila mu tužbom za alimentaciju u mjesečnom iznosu od 75k USD. Danas je to sretan brak sa puno djece, kažu kuloari.
Pripovjedanje se nastavlja detaljima da je samo raskošno vjenčanje koštalo oko 3 miliona USD, a održalo se na mondenskom italijanskom ostrvu Kapri, gdje je 150-200 gostiju stiglo direktno iz Ivanova. Mladenci su insistirali da se pokloni ne donose, pa su se šaroliki gosti dovijali kako da ugode ljudima koji u materijalnom smislu imaju sve i ne mogu logistikom prebacivati dobijene poklone za Ameriku. Bilo je frktanja što se gostoprimstvo ne može uzvratiti tradicionalnim zahvatima.
Svadbeni triptih završava tako što se metalostrugar iz Ripnja sa prosječnom platom od 600 eura druži na milionskoj jahti sa Džoelovim ćaletom i frendovima. Krstare, piju šampanjac i smeju se kao ludi na brašno.
Prekosutra će naš pulen ponovo u trošnu fabričku halu, a Ameri na svoje bogataške rutine.
Samo život može da namjesti ovakve amplitude. Urađen CT sa kontrastom.
Kontrapunkt.
***
Riječ o ovom, riječ o onom i auto je spreman. Nije ferari, ali poslužiće.
Kafa popijena. Osmijeh na licu. Dogovaramo se o zajedničkoj svirci koja se nikad neće desiti.
I to je Beograd danas.
Njegov ljepši dio koji mora nastaviti da živi. Onaj što se ne vidi od zagađenja – duhovnog i materijalnog, a tu je. Prisutan!
Prozor automobila je otvoren. U laganom điru se vraćam kući. Proljeće mami.
Sa radio Lole tuče Vesna Zmijanac i vanvremenski hit – Kad zamirišu jorgovani-.
Nije sve tako crno …
Oguman, April (o Nil) 2023.