Već gotovo desetljeće i pol Pedro Almodovar nije posegnuo za tuđim predloškom. Najpoznatiji španjolski redatelj uglavnom sam piše scenarije, melodramske priče s puno obrata i vremenskih skokova, koje već u zametku posjeduju njegov senzibilitet za “camp” i kič.
Puno je teže roman poznatog autora prilagoditi svom svjetonazoru. U filmu “Živo meso” iz 1997. još se dobro snašao jer je knjiga kultne spisateljice Ruth Rendell posjedovala sastojke koji su se dali uklopiti u njegov univerzum, no za njegov novi film “Koža u kojoj živim” to se ne bi moglo reći.
Kompleksan roman
Predložak je ovaj put triler francuskog pisca Thierryja Jonqueta “Tarantula”, koji uživa solidnu međunarodnu reputaciju, međutim, Almodovar zbilja nije vrsta autora koji bi trebao za njim posegnuti. Fabula romana razigrava se u nekoliko odjeljaka koji naizgled nisu ničim povezani: u jednom uspješni estetski kirurg vodi sa sobom na mondene zabave svoju novu “kreaciju”, drogira je morfijem i hladno promatra dok se drugi muškarci nad njom seksualno iživljavaju, u drugom neki mladić budi se gol i vezan u hladnom podrumu i ne može shvatiti zašto su ga zatočili, u trećem neka djevojka doslovno vegetira u sanatoriju, a u četvrtom sitni kriminalac lamentira gdje je nestao prijatelj s kojim se nekada dobro zabavljao.
Postupno razabirete što povezuje sve te likove, pa objašnjenje u završnici nije posebno otkriće. Almodovara je “Tarantula” fascinirala zapletom koji je zaokupio njegov gay senzibilitet (o čemu je riječ u ovoj se prigodi ne može razglabati, jer bi se otkrio rasplet filma), ali je u filmskoj adaptaciji bitno promijenio dramski ton originala. Jonquet niže zbivanja klinički hladno, poput liječnika koji rutinski pregledava pacijenta, dok Almodovar podrhtava od ushićenja izlažući svaki novi segment priče.
Ključna promjena
Kako je to već slučaj kod španjolskog redatelja, ima vizualno fascinantnih scena koje plijene ponekad minimalizmom, ponekad kićenošću, Almodovarova filmofilija nenametljivo je utkana u zbivanja (nikad se ne spomene – valjda da se izbjegne banalnost – film koji ga je očito jako dojmio, remek-djelo Georgesa Franjua “Oči bez lica”, u kojem se također radi o transplantaciji kože) međutim, ključna promjena u odnosu na “Tarantulu” je emocionalna veza koja se stvara između estetskog kirurga i njegove kreacije. Nije da je takvo nešto nemoguće (u pitanju je puno radikalnija sadomazohistička veza od one u “Noćnom portiru”, između nacističkog časnika i logorašice), ali zbog tog dramskog motiva trebalo je izbrusiti bar još nekoliko verzija scenarija.
Poseban svijet
Kada sve završi, ostanete pomalo zatečeni, svjesni da je štošta toga u filmu zbrzano te da bi se uvjerljivost zapleta još više urušila pri ponovnom gledanju.
Pribjegavanje tuđim predlošcima shvatljivo je u razdoblju u kojem je Almodovarovo vlastito narativno vrelo pomalo presušilo (za što je njegov prethodni film “Slomljeni zagrljaji” najbolje svjedočanstvo), no to nije dugotrajno rješenje: Almodovarov svijet je suviše poseban da bi se samo tako srodio s utjecajima izvana.
Tekst je preuzet iz Jutarnjeg lista