Osamdesetih godina, u gimnaziji, sedeo sam u klupi ispred, što se kaže, gradske devojke. A ta gradska devojka, tatina pedigrirana fensi ćerka, sedela je do nekog rokera, pa su tokom dosadnih časova nalazili razne teme, i one o ljubavi, naravno. I nisam mnogo odmakao u prisluškivanju tokom prvog polugodišta, a saznao sam da je tatina princeza u vezi s tipom koji subotom i nedeljom ponekad dođe na vikend. U prvom prisluškivanju pomislih da ima starijeg tipa koji već guli vojni rok u kasarnama JNA. Uplaših se da štreberka neće upisati fakultet, da će se udati kad njen frajer izađe iz vojske, da bih u sledećem prisluškivanju saznao da se on nalazi u drugoj vrsti ustanove zatvorenog tipa. Roker se čudio, ali ga je ona ubeđivala: “Da vidiš samo kako su on i njegova ekipa (svi od reda krimosi) slatki kad subotom igraju fudbal.”
Tada sam prvi put saznao da i zgodne bubalice mogu da odlepe na notorne gangstere. Okej, nisam se baš zaluđivao da se svaka od dobrih riba oklizne na odlikaše, ali…
Svojevremeno prisustvovali smo pravoj sapunici u beogradskom Specijalnom sudu. Prepucavanju između glavnog kilera zemunskog klana Sretka Kalinića i Ane Simić, njegove part-tajm ljubavnice kojoj je upravo on ubio muža, Cvetka Simića. Upravo se ova fatalna lepotica (a la Viktorija Bekam), koju su paparaci uhvatili u kadru, i to u zagrljaju s Luj Viton novčanikom, smatra ključnom osobom preko koje su pali odbegli “zemunci”. Zapravo, ključna stvar bilo je ubistvo Cvetka Simića, a ono ne potpada pod mafijaški obračun, već je posledica bolesne zaljubljenosti Kalinića u Simićevu suprugu.
Ovu gangstersko-ljubavnu epizodu komentariše psiholog Ida Teodosijević:
“Ana Simić je slučajno izašla iz senke zato što je upala u ljubavni trougao u kome je jedna od strana bio Sretko Kalinić. Dovoljno. Poenta je što nije Ana Simić fatalna. Fatalan je Sretko. I te kako, i na različite načine. On je fenomen sam po sebi sa svojom brutalnom, psihopatskom ličnošću. I opasnošću koju nosi sobom. Za nekog poput Ane, koja je već s kriminalcem u braku, ali očigledno manje opasnim i slabije rangiranim od Sretka, to je očigledno afrodizijak. I dok uživa u njegovoj harizmi dominantnijeg, sigurno joj nije na pameti posledica takvog odnosa ili svest o tome dokle brutalnost u zločinu njenog ljubavnika može da ide. Ali to nikako ne opravdava njen moralni sistem, kao ni svih drugih supruga brutalnih ubica, koje zatvaraju oči nad tim, zarad skupih poklona, nekretnina, dobrih kola i brendiranih krpa na sebi. A što se Sretka Kalinića tiče, on je ispoljio samo tipično ponašanje za takvu strukturu ličnosti i pošto je ljubavnica ‘njegovo vlasništvo’, šta god mislio o njoj, otarasio se protivnika. Na sebi svojstven način”, sumira rezultate ljubavnog trougla s mirisom baruta Ida Teodosijević.
Gangsterska (pot)kultura s tipičnim asesoarima – zgodnim lepoticama, nije samo srpski specijalitet. Pre nekoliko godina jedan od najpoznatijih američkih rijalitija bio je šou “Growing Up Gotti” u kojem je glavna zvezda bila Viktorija Goti, ćerka poslednjeg velikog njujorškog dona Džona Gotija. I sve je u njemu bilo kao da je snimano negde u Šilerovoj, na gajbi Dušana Spasojevića. Kameni baštenski kipovi, bazeni, sigurnosne kamere, (skoro pa i mermerni lavovi na kapiji) i naravno pajtašice Gotijeve mezimice, sa stajlingom Ane Simić.
Ali u Srbiji su devojke ili žene mafijaša omiljena medijska roba, pa su tako i protekle nedelje srpski tabloidi bili natopljeni ljubavnom pričom pevačice Ane Nikolić u čijem je središtu bio kosovski bos Ćazim Osmani. Nikolićeva je u Palati pravde svedočila kako ju je Osmanijeva devojka Manda Popović davila u hotelu Maestral u Pržnu. Zbog Ćazima, naravno. Da lepotice za mikrofonom po pravilu službe padaju na momke s utokom dokaz je upravo Osmani koji se pokazao neodoljivim za srpske pevačice. Pamti se morska love-story u kojoj Nataša Bekvalac hita na Ćazimovu jahtu ukotvljenu u vodama Poreča, grada u kome su i Ana Simić i ubica njenog muža Sretko Kalinić planirali budućnost.
Okej pevačice, sponzoruše i ostale iz bimbo estradne kamarile. Okej i ona objašnjenja da je sve to posledica ratnih devedesetih i činjenice da su junaci šlepera sa cigaretama i prinčevi kanistera jedini imali kintu, pa je njihova lepljivost za ženska srca bila lako objašnjiva, i to u deceniji kad je moral i sve što ide uz to bio na nultoj koti. Ali danas ne zarađuju samo loši momci. U modu su se ponovo vratili “odlikaši”, pa danas džepovi od debelih novčanika pucaju bankarima, advertajzing menadžerima, vrhunskim dizajnerima… Ipak, kriminalci ne ispadaju s liste. To znači i da novac nije jedini afrodizijak u arsenalu momaka (s velikim arsenalom).
Dr Leposava Kron, direktor Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja, smatra da privlačnost “antiheroja modernog doba” nije samo u novcu:
“I pripadnici nekih drugih esnafa dobro zarađuju, ali oni od ženske populacije imaju drugačija očekivanja od onih koje imaju kriminalci i mafijaši. Direktor banke najverovatnije neće biti trajno privučen devojkom koja svoje životno vreme strukturira isključivo oko bavljenja svojim izgledom koji se seksualizira do krajnjih mogućnosti i koji se ponekad svodi isključivo na eros lišen bilo koje druge komponente. Nekom manje obrazovanom mafijašu može biti dovoljno društvo ‘štancovanog’ seks-simbola s kojim lako može ući u neku vrstu kupoprodajnog ili biznis-aranžmana. Nažalost, živimo u vreme kad je nasilje postalo ne samo deo psihopatologije svakodnevnog života, već se, naročito u poslednje dve dekade etabliralo i kao jedan od unosnih ‘zanata’. Nasiljem se mogu zadobiti ugled, moć, politička ili lična, eliminisati protivnik, imaginaran ili stvaran”, kaže autorka više knjiga iz oblasti kriminala, i dodaje da ove devojke, skladno s rokom službe, svoja tela upotrebljavaju kao preduzeća.
Ona ne misli da se može napraviti psihološki profil takvih devojaka i žena i ne veruje da čine homogenu grupu ličnosti s obzirom na karakter, motivacione karakteristike, inteligenciju ili temperamentalne stilove. Te devojke i mlade žene potiču i iz različitih socijalnih miljea, mada je porodica sa stabilnim sistemom vrednosti snažan protektivni faktor protiv ovakvog oblika ponašanja i načina života. Pa ipak, na fenomenološkom planu sigurno imaju neke zajedničke karakteristike: volja za moć koja se stiče identifikacijom s partnerima, želja za lakim sticanjem materijalnih dobara za koja procene da su im potrebna, neka vrsta opsesivnog traganja za idealnim partnerom.
Dr Olivera Pavićević, naučni saradnik Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja smatra da se privlačnost kriminalaca može posmatrati kao univerzalna u poslednje dve decenije u Srbiji, jer je kriminal devedesetih godina dobio društvenu afirmaciju nezapamćenu u ranijim periodima srpskog društva.
“Kriminalci su označeni kao heroji, sposobne i moćne individue – jedine koje su u stanju da se nose s haosom i nepravdom društvene realnosti. Kada su na tako širokom planu opozvane pozitivne vrednosti, postoji velika verovatnoća da će nosioci negativnih vrednosti postati popularni i poželjni. Nije zanemarljiv ni finansijsko-materijalni aspekat udobnosti, glamuroznog života i uživanja u ‘povlašćenom statusu’ koje obezbeđuju kriminalne mreže različitog tipa”, mišljenja je Olivera Pavićević.
Ali nisu samo pevačice i sponzoruše padale na neodoljiv miris opasnosti kojim su bili naoružani srpski krimosi. Poznat je gotovo horski “orgazam” ne malog broja intelektualki na pojavu Milorada Ulemeka Legije, kome su neke od “štreberki” tepale i kao “lepom Cemi”. Broj takvih intelektualki razoružanih njegovom rokersko-gangsterskom pojavom bio je veći od broja tatua na Legijinim mišicama. Poznato je i da na Željka Ražnatovića Arkana nisu padale samo one iz bimbo estradne kamarile. U jednoj od zapadnih zemalja gde je Arkan robijao nije samo na njegov kiler šarma poklekla plavokosa pandurka, već i poznati ženski advokat. Ako se doda i da je jedna od njegovih žena bila pravi pravcati štreber, onda padanje na krimose potpada i pod čuveni sindrom “bitanga i princeza”.
“U društvu rizika kakvo je društvo poznog kapitalizma, kriminal i kriminalna praksa dramatično se približavaju i u moralnom smislu izjednačavju sa standardima konvencionalnog ponašanja, te se rizično ponašanje razume kao neophodno za opstanak u takvim društvenim okolnostima. Treba pomenuti i određenu vrstu psihološke potrebe ‘pristojnih’, običnih žena da se ostvare kroz veze s problematičnim muškarcima i na taj način posredno koketiraju sa zabranjenim, ali privlačnim nedozvoljenim i mračnim svetovima podzemlja. U tom smilu, nisu nepoznati slučajevi veza uglednih i obrazovanih žena s kriminalcima, i to obično visoko pozicioniranih u kriminalnoj hijerarhiji. U takvim slučajevima dolazi do svojevrsne razmene društvenog kapitala”, objašnjava neodoljivost gangstera za uspešne žene Olivera Pavićević.
S druge strane postoji i kriminalci koji ne padaju samo na praznoglave lepotice koje često potpadaju i pod “robnu razmenu” poznatih mafioza. Mnogi od njih ženili su se “tihim” i običnim devojkama.
S tim se slaže i dr Leposava Kron koja kaže da takvi brakovi samo na prvi pogled izgledaju paradoksalno, ali u stvari to njihovim rizičnim životnim stilovima pruža iluziju ravnoteže i harmonije. Žestoki momci s asfalta uglavnom žive hazarderskim i opasnim životom, posebno oni koji imaju “uspešne” kriminalne karijere. Porodica je mesto sigurnosti, osećanja pripadnosti i pruža iluziju “mirnog” života. Niko ne može da bude u situacijama visokog psihološkog intenziteta i pod adrenalinom stalno – postoji i potreba za opuštanjem i mestom gde vlada “red i mir”, kako god ga oni definisali.
“To psihološko utočište može pružiti porodica. Nezavisno od ove, da kažem, psihološke i egzistencijalne ‘dobiti’, postoji i ‘socijalna’ koja nije za zanemarivanje. Kriminalci i mafiozi, u socijalnim interakcijama koje nisu nužno i isključivo s kriminogenim okruženjem, mogu biti percipirani kao solidniji i mogu biti procenjeni kao osobe u koje se može imati više poverenja u ‘poslovima’ ukoliko su glave porodica. Na taj način se uklapaju u stereotip socijalne poželjnosti. Kao što je dobro poznato, sprega biznisa, estrade, prostitucije i kriminala je dosta složen i nedovoljno naučno istražen fenomen. Međutim, svakodnevna zbivanja koja u vidu izveštaja stižu do nas preko medija predstavljaju neku vrstu ‘prirodnih eksperimenata’ čiji smo svedoci. U svim poslovima, pa i kriminalnim, kažu istraživanja, prednost prilikom dogovora, pregovora i sklapanja ‘poslova’ daje se osobama koje žive takozvanim ‘socijalno poželjnim’ načinom života koji uključuje porodični život, imanje dece i slično”, kaže direktor Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja.
Njena koleginica dr Olivera Pavićević se slaže s tim, i bračni život srpskih kriminalca posmatra na sledeći način:
“Sve se odigrava u patrijarhalnom ključu u kome se žene kriminalaca svrstavaju u dve generalne grupe: u prvu spadaju fizički i seksualno atraktivni statusni simboli uspešnih kriminalaca koji biraju društvo neodoljivih objekata muške pažnje, a u drugu žene koje se percipiraju kao dobre majke, pouzdane i brižne partnerke, čiji se život odvija u senci hazarderskog života moćnog muškarca koji je sposoban da finansijski održava porodicu”, kaže dr Pavićević.
A pravljenje psihološkog foto-robota žene kriminalca nije jednostavan posao, mišljenja je Ida Teodosijević, koja kaže da profil mafijaških žena nije lako dati, a da se ne upadne u stereotip. Uostalom, ni mafijaši i kriminalci nisu jedna homogena grupa. Kod nekih su vrlo izražene psihopatske strukture ličnosti koje s odličnom socijalnom inteligencijom vrhunski manipulišu okolinom, naročito ženama. Neki od njih su i sami iz urbanih sredina, viđeniji, zgodni i harizmatični plejboji, zavodljivi i šarmantni kad treba, a svoju surovu stranu dobro drže po strani. Žene vide samo luksuz i iluziju sopstvene posebnosti.
“To su glamurozni i estradni muškaraci s one strane zakona, zbog kojih se žene čak i tuku međusobno (Ćazim – Ana Nikolić i Manda Popović), zatim poznati gosti raznih lajfstajl magazina, sledi komandant Arkan, pa svojevremeno i Legija, za koga su mnoge ‘obične’ žene priznavale da ima nedodoljivu, maskulinu, gotovo animalnu harizmu. Na takve muškarce, koji kao da su izašli iz Skorcezeovih filmova, zaista vrlo lako mogu da ‘padnu’ i intelektualke, sposobne i ambiciozne žene, pored uobičajenih partnerki, modela i pevačica.
Druga grupa su oni manje poznati, antisocijalni, neprilagođeni, nimalo glamurozni, međutim, i oni imaju svoju ‘ciljnu grupu’. Setite se Ljiljane, supruge Ljubiše Buhe. Jasna je razlika. U njihovim krugovima one su samo refleksija trenutnog statusa u hijerarhiji koju njihov muškarac ima. Kao supruge, pristaju na vlasnički odnos muškarca prema njima zarad novca i svega što on donosi da bi ga pokazale sebi sličnima. Niko do slučaja Šilerove nije čuo za žene pripadnika zemunskog klana Dušana Spasojevića Šiptara i Mileta Lukovića Kuma ili Anu Simić”, kaže Ida Teodosijević.
Psihoterapeut Marina Paunović, koja je i sama bila domaćin seansi za jednu od poznatijih mafijaških konkubina rezimira privlačnost “bad guysa”:
“Gubitak granica ili nepostojanje pravila i zabrana u odrastanju narušavaju autoritet odraslih. Onda ostaje pitanje, šta zapravo preostaje: jednostavnost, prosek ili dosada u životu! Ustaljeni šabloni koje mladi danas zovu ‘smorom’. Cilj za mnoge od njih je viši nivo, pa nema veze po koju cenu. Važno je da bude zanimljivo, uzbudljivo, i nema veze ako je opasno”, smatra psihoterapeutkinja.
Ili se definicija svega nalazi u citatu iz gangsterske “beletristike” filma “Skarfejs”, kad Al Paćino kaže: “In this country you gotta make the money first. Then when you get the money, you get the power. Then when you get the power, then you get the women.”