Prvi put sam uživo gledao Bijelo dugme 2005. godine, na sarajevskom Koševu. Tada je Koševo bilo krcato, 60 000 duša uglas je pjevalo sve najveće hitove eks-jugoslovenskih rok ikona. Nakon Sarajeva odrađeni su koncerti u Zagrebu i Beogradu, a Bijelo dugme zatvorilo je svoje instrumente. Bregović je nastavio po svijetu promovisati trube, pjevači su se vratili svojim projektima, neko manje, neko više uspješno…
Od tad je prošlo nešto više od deset godina, a Bregi se nije htjelo ponovo dizati iz mrtvih nešto što je digao iz mrtvih te 2005. godine. Plus takva produkcija mnogo košta. Plus, sve je to sa mnogo halabuke bilo.
U intervjuu koji je dao za hrvatsko izdanje magazina Rolling Stone prošle godine frontmen Dugmeta izjavio je kako mu se sviraju stare pjesme uz trube. Cinici bi kazali, da se to već svejedno dešava u Orkestru za svadbe i sahrane, ali nećemo sad cjepidlačiti.
Kako je Brega najavio tako se i desilo.
Bubnjevi i bas gitare su izbačene, ubačene su trube i rog, Bregin orkestar za svadbe i sahrane pretvoren je u Bijelo dugme, pozvan je u pomoć treći pjevač izvornog Dugmeta, Alen Islamović, kojemu, po Breginom shvatanju, ništa u glasu ne fali i moglo se krenuti na turneju.
Pokoreni su svi veći gradovi u Evropi, jer Bregović melje..
Avgusta ove godine napunio je pulsku Arenu, 27.11. je pred oko 3000 duša
svirao u Rijeci, a zagrebački koncert, uoči Dana bivše Republike, najavljen je baš
kao i naziv turneje – “Ko ne poludi, taj nije normalan!”
Iako je koncert počeo u pola 9, nekom čudnom logikom odlučili smo se ući u Arenu već oko 6(!). Žive duše nije bilo, osim revnosnih mladića i djevojaka koji su već tada počeli prodavati pivo. A pivo 20 kuna, rakija u epruveti 15 kuna.. Najjeftinije od svega bila je garderoba, 7 kuna. Uspjeli smo nekoliko puta prošetati Arenom, uslikati je dok je bila prazna, stvarno izgleda zanimljivo. Kasnije se uspostavilo da je zvuk u Areni odličan i da je hala nevjerovatno dobro akustična.
Mislio sam da će prefrigani lisac Brega uvaliti Zagrepčanima da odmah u uvodu zapjevaju “Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo”, međutim nije se desilo.
Bregović se pojavio u rokerskijem izdanju, nije nosio “belo odelo”, malo me
podsjetio na Stevena Tylera iz grupe Aerosmith ( falile su samo marame oko
stalka za mikrofon).
“Organizator nije imao para da plati predgrupu Bijelog dugmetu, pa ću ja biti predgrupa” rekao je Bregović i udario nešto iz svog repertoara za sahrane i svadbe, u ovom slučaju za svadbe i nakon tri četiri numere Gorana bregovića, pojavio se treći pjevač Dugmeta, Alen Islamović.
Alen Islamović, ma koliko ga ljudi voljeli ili ne, ima glas veoma utreniran. Zvuči kao u studiju i zaista mu ništa ne fali. Sa lakoćom je pjevao sve velike hitove iz sedamdesetih i osamdesetih godina.
Smjenjivale su se brze i spore pjesme, orilo se Bijelo dugme uz trubačke aranžmane zagrebačkom Arenom, pred oko 12000 posjetilaca. Svi su uglas pjevali hitove : „Nakon svih ovih godina” , „Čiribiribela”, „Hajdemo u planine”, „Noćas je ko lubenica pun Mjesec iznad Bosne”, „Ako ima Boga”….
Nakon skoro dva i po sata svirke, „bend” se povukao a na bis se pojavio Tifa, započevši svoj repertoar sa pjesmom „Lažeš”. Tifa je odradio svoje pjevajući četiri-pet pjesama..
Bregović je te noći dobio Porina za životno djelo, ali to nisam primjetio.
Sve u svemu, Bijelo dugme na trubama nije loše, štaviše. A čitav nastup predstavlja jedan od onih koncerata gdje ne tražiš mnogo zamjerki, jer ti jednostavno te noći bude dobro. A to je valjda poenta.