Nije li već u najavi nove sezone Big Brothera što se reklamira kao „brutalna“, sadržan nagovještaj ideje rimske arene, prostora u kojem je ratnička borba transformirana u fašistoidni spektakl, a koju Peter Sloterdijk, uslijed sve izrazitijeg pretvaranja javnog prostora u cirkus, metaforički veže uz današnje društvo spektakla? Nije li, nekoliko dana nakon početka „brutalnog“ showa, u slanju sudionika na igralište nazvano „Koloseum“, a u kojem će samo pobjednik, baš poput rimskog gladijatora, steći imunitet od izbacivanja (kao simboličke egzekucije) iz Big Brother kuće, ponovno sadržano to isto? Nije ovdje riječ jedino o obnovi rimskog cirkusa u najdoslovnijem smislu.
Pravi se circus začinje u izboru ukućana, sparenih tako da njihovi sociopsihološki profili na kraju rezultiraju metaforičkim prolijevanjem krvi: prizori kraha jedan su od najprivlačnijih prizora, kako rimske, tako i televizijske publike. Stoga se ovogodišnji moto Big Brothera – “ljubi bližnjeg svoga” – nadaje kao opscena ideološka maska.
Post-televizijsko razdoblje podastrijelo je – toliko očito da nam za to nije potreban Sloterdijk – šareni cirkus. Kako drugačije vidjeti ubacivanje ljudi patuljastog rasta u Big Brother arenu nego kao obnovu viktorijanskog freak showa, kao jedinog mjesta na kojem se nekažnjeno možemo smijati ili groziti se onoga što je u eri političke korektnosti zabranjeno? Naravno, producenti će se koristiti mrežom pozitivnih pojmova kako bi opravdali njihov ulazak. Učinkovitost ideologije leži u sposobnosti da nametne i naturalizira vlastitu interpetacijsku matricu, pa će svaki kritičar koji u tome vidi drugo osim „socijalne integracije osoba u kojih je dijagnosticiran poremećaj rasta, odnosno panhipopituitarizam“ biti prokazan smjesom patetično lažnog altruizma i moralnog zgražanja. Ipak, što ako se i tom emancipirajućem diskursu usprkos, u cijeloj priči, prije svega, vidi uprizorenje cirkusa, s priručnim čudacima, klaunovima i patuljcima? Ne radi li se ovdje zapravo o tome da onu lucidnu misao Mihalya Karolya o političarima: (O)ni iz interesa znaju biti čak i pošteni“, primijenjenu na današnje hegemone korporativnog kapitalizma valja preinačiti u: „(O)ni iz interesa znaju biti čak i altruistični“?
Nije li, dakle, umjesto demokratizacije različitosti koju donosi Big Brother zapravo pravo pitanje: ne navikava li nas Big Brother na sve veće nadgledanje koje ubrzano nagriza koncept ljudskih prava? Ne asistira li u trasiranju jednog ugodnog sužanjstva koje je do prije nekoliko desetljeća bilo viđeno kao najgora distopija? Hoćemo li se, uz diskretnu pomoć Big Brothera, u potpunosti prepustiti algoritamskim izračunima koji slijede nadzor naših internetskih surfanja u želji da nam odstrane ljudskost svodeći nas u potrošača?
Što se, dakle, promijenilo? Prošavši u samo nekoliko desetljeća razdoblje arheo-televizije rezervirane za odličnike što su televiziju doživljavali kao svečanu pozornicu preko neotelevizije sa berluskoniziranim televizijskim igrama i scenskim emisijama gdje prosječnost više nije prepreka već preporuka stigli smo u ono što neki autori nazivaju post-televizijskim razdobljem: prosječni nisu samo okupirali mjesta u pojedinčnim emisijama, njihova su mjesta u televizijskim serijama. Okupacija je potpuna. Pobjedničko je postolje pretvoreno u demokratsku gladijatorsku arenu.
Dok je, nedavno, sam pojam „Big Brother“ izazivao distopijske asocijacije, danas smo, kako tvrdi Slavoj Žižek, anksiozniji kada nismo promatrani. U tom smislu, čitav koncept paranoje valja redefinirati. Ako se ranija osobna važnost etablirala fantazijama o praćenju od strane tajnih službi il vanzemaljaca danas se progonjeni pretvaraju u progonitelje kamera, hineći, pritom, da kamere prate njih. Big Brother koristi ovaj Zeitgeist, ujedno ga i krijepeći, najbolje od svih TV-formata. Dramatično povećanje narcisoidnosti u mladih, koje posljednjih destljeća bilježi niz istraživanja, objašnjava zašto su se nakadašnji vodovi pretvorili u kohorte pretendenata na dragovoljno zatočenje. Najčešći argument koji se i iz usta stanara Big Brother kuće može čuti je da su na to dobrovoljno uzništvo pristali „željni novih iskustava“. Pitanje koje im na ovom mjestu valja uputiti jest: biste li, „željni novih iskustava“, pristali na tromjesečni boravak na mjestu na kojem se zbiva cjelokupni život, na izolaciju od vanjskog svijeta, na malo ili ništa privatnog vlasništva, na stalni nadzor autoriteta, na zajedničke spavaonice, na uskraćivanje informacija koje vas se osobno tiču, na jednaki tretman svih sustanara, na sankcije uslijed prekršaja i neispunjavanja zadataka, ukratko na Big Brother, ali bez kamera?
Sve je to opisao Erwing Goffman kada je opisivao totalne institucije poput zatvora, koncentracijskih logora ili umobolnica. „Stjecanje novog iskustva“ samo je zastor kojim se hoće maskirati potreba da se najprije uopće bude: medijski svijet hijerarhizira one koje drugi poznaju i one koji poznaju: medijski je svijet, svijet novih kasti, poput svijeta živih i mrtvih. Tu nije samo riječ o refleksu činjenice da je većinu ljudske povijesti homo sapiens proveo u zajednicama u kojima je svatko svakog poznavao, pa bi nastojanje da se medijski zaživi bila stanovita regresija, inscenacija pred-modernog stanja. Dok taj biologizam priziva stanovitu ravnotežu, današnji progonitelji trebaju disbalans; parije koje će im dati identitet ne-parija.
U slijeđenju je kamera sadržan još jedan čudni obrat: dok su ranije kamere slijedile događaje, danas su događaji određeni prisustvom kamera. Drugim riječima, Big Brother i ostale, na „stvarnosti“ temeljene emisije, obećaju prikaz stvarnosti u jednom artificijelnom okolišu u kojem se nikada nitko ne bi našao da on ne pruža oglašavanje vlastita postojanja, ili u narcističkoj kulturi, vlastita imidža. Pritom, u zamjenu za oglašavanje, pojedinci su spremni žrtvovati vlastitu intimu (lat. Intimus – unutarnje) stvarajući još jedan moderni obrat: unutarnje je postalo vanjsko. A upravo sramežljivost koja nam omogućuje intimu jest „ono što uskraćujemo strancu i dopuštamo onima koje želimo pripustiti u svoju duboku tajnu, često i nama samima nepoznatu, štiti našu slobodu i štiti jezgru u kojoj se naš osobni identitet odlučuje kakvu će vrstu odnosa s nekim uspostaviti.“ (Umberto Galimberti). Umjesto toga, dobili smo modernog pojedinca ispražnjenog od ikakvog sadržaja, plastično opjevanog u nedavnom pop-hitu: „I could be brown/ I could be blue/ I could be violet sky/ I could be hurtful/ I could be purple/ I could be anything you like“.
Dokidanje intime, odnosno privatnog prostora, kako upozorava Bernard Edelman, negacija je društva utemeljena na ljudskim pravima koje svakom pojedincu priznaje pravo izgradnje vlastita prostora u kojem će vladati. Prema Edelmanu, ugovor koji potpisuju sudionici Big Brothera „prvi je ugovor u kojem se diktatura tržišta opisuje u svoj svojoj sirovosti, u svoj svojoj okrutnosti“. Nije ovdje samo riječ o, kako su svojevremeno francuski pravnici uočili, povredi dostojanstva, povredi privatnog života i prava na sliku, povredi krivičnog prava, povredi uvjeta potrebnih da bi se ostvarilo pravo na eksperimentiranje na čovjeku, povredu autorskih prava, povredu prava na rad itd. Više od toga, tvrdi Edelman, „ugovor je način uporabe totalitarnog stroja koji proizvodi ropstvo ne samo stvaranjem jednog represivnog prostora već i postavljanjem sebe za gospodara socijalnih veza.“ Stoga je, u jednoj strašnoj presudi, Big Brother efektna metafora vremena: umrijeti da bi se živjelo.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije