Jedanaest godina kasnije – živimo li danas u nešto empatičnijem i osvešćenijem svetu, kada su u pitanju teme mentalnog zdravlja?
Na današnji dan pre tačno 11 godina, pevačica nesvakidašnjeg talenta, Ejmi Vajnhaus, održala je u Beogradu svoj poslednji koncert. Preminula je mesec dana kasnije, u julu 2011. godine.
Posetioci koncerta – neki od njih javne ličnosti – svedočili su kako su pevačicu članovi njenog menadžmenta bukvalno izgurali na stejdž, uprkos očiglednom psihičkom i fizičkom rastrojstvu u kojem se nalazila u tom momentu.
Šta mislite – da li bi 11 godina kasnije (nakon globalno nešto povećane svesti o temama mentalnog zdravlja, anksioznosti, depresiji, traumama, bolestima zavisnosti, nakon pokreta poput #metoo, #freebritney itd.) Ejmin menadžment stavio njeno emocionalno i fizičko zdravlje ispred ugovornih obaveza i profita, te sprečio njen izlazak na pozornicu, uz pretpostavku da su ove tvrdnje istinite?
Da li bi publika drugačije odreagovala, fanovi spremnije potegli ove teme, porodica i prijatelji bili odlučniji; da li bi i sama pevačica spremnije potražila pomoć ne relativizujući i ne romantizujući svoje stanje onom starom “It's only rock'n'roll”? Da li se nešto promenilo za ovih 10 godina, po pitanju spremnijeg traženja psihološke pomoći onda kada nam je ona potrebna?
O odgovorima na ova pitanja možemo samo polemisati… a iza pretalentovane pevačice, ostaje ova najtužnija fotografija u istoriji muzike. Ona svedoči o dubokoj emocionalnoj boli mlade žene, s jedne strane vrlo talentovane i uspešne – s druge strane vrlo ranjene; jednom životu prerano završenom, životu koji je uz malo više empatije, stručne pomoći, drugačije društvene i esnafske klime, svetu možda mogao podariti još fantastične umetnosti.
Tako ogoljena i sama – kao da je zagrlila svoje unutrašnje dete, u pokušaju da mu pruži utehu.
Pokretanjem razgovora na teme mentalnog zdravlja, u meri i sa ljudima koji nam prijaju, dajemo svoj doprinos da se što manje ljudi oseti upravo ovako – usamljeno i neutešno u svojoj boli.
Budimo nežni i saosećajni prema emocionalnim ranama svojim, tuđim, budimo tu jedni za druge, budimo tu da jedni druge podsećamo da je “ok i ne biti ok” – i da pomoć postoji.
“Nemoguće je razumeti i razgovarati uopšte o bolestima zavisnosti sve dok se ne zapitamo kakvo to olakšanje – i od čega – osoba nalazi, ili želi da nađe, u supstancama ili zavisničkom ponašanju.” ~ Gabor Mate
Hvala ti – i izvini, Ejmi.
Foto: Brian Rašić
~ Jelena Veljković, Beleške sa psihoterapije