Mađarski Hiperion
PETO PISMO
Svoj život bih sada već potpuno da oplemenim. Oči otvaram u osvit
sunca. Sunce koje se podiže iza brega upravo sija na moju postelju.
Izlazim na trem i čujem iza žbunja krikove fazana, sojke i kosovi
proleću iznad šume. Umivam se dole kod bunara i posle nekoliko zalogaja
cepam drva. Magarac, eno, pase iza kuće, nije ni pripet, i tako neće
otići. Kako si spavao, Tarimene? A on repom razmahuje po leđima i dalje
čupka najbodljikavije rastinje. Uvek se nađe nešto što treba uraditi.
Ispod oraha sam skuckao klupu i sto, katkada tu doručkujem, zatim čitam.
Nemam mnogo knjiga. Najomiljenija mi je lektira zbirka mojih beležaka
iz mladosti. A ni tu me ne interesuje sadržina, nego više pismo.
Najviše me zabavlja herostratovsko razdoblje. Da li je to baš takav
čovek kao bilo ko drugi? Kako je to osobeno što sam to ja bio. Da sam
bio ekscentričan, sigurno bih se bio bacio na pribiranje rukopisa. U
potezima jedne ruke umem da vidim isto ono bogatstvo oblika kao na nekom
licu. Često sam sedeo pokraj mora i nisam ništa radio do zijao u rast
bilja i životinja u vodi podno jedne stene.
Katkada uzjašim Tarimena i siđem u grad da pazarim, ili da uzmem
eventualnu poštu. Retko dobijam pisma, ali i u njima je ono što već i
onako znam. Često silazim samo zato da bih uživao u tihom putovanju
putem na kojem poznajem svaki kamenčić. Dole me zabavlja i pijaca, njen
jednostavni žamor. I uvek nađem nešto dobro za kupovinu, neko sjajno
voće ili lepo parče mesa. Put prema dole je kraći od jednog sata,
obratno je nešto duži. Ručam tačno u podne, zdelu jela. Zatim opet nešto
radim. Prošle sedmice sam istesao drugu klupu i sto, jer na onaj sto
pod orahom popodne pripeče sunce. Popnem se na brdo, s knjigom ili bez
nje, donesem vode s izvora, okopam krompir, jagode ili vinograd. Kad bi
me neko posmatrao, rekao bi da sam najmarljiviji čovek na svetu. A sve
je igra. Leti gradim kule od peska. Ne tražim korist od onoga što činim,
najčešće je ni nemam. Na budućnost i ne mislim. Nemam za to fantazije. A
to je ono što se naziva klasičnim načinom života, neću unapred da
isisam med trenutka. Ono za što sam upravo raspoložen. Ako mi se ipak
formiraju navike, njih ne oblikuje briga, nego radost. Ono što je
unapred usmereno, uvek je nevolja. Najviša je opojnost trenutka. Da li
si već stajao u šumi pod treperavim svetlosnim pegama propuštenim kroz
krošnje drveća? Onda znaš šta je tren. Da li si za vreme šetnje već
video stazu koja se gubi među drvećem? Nema u meni osvete ni zavisti, i
ne želim nikakvu zadovoljštinu. Ne osećam da sam prikraćen. Samo onaj
prestiže sebe sama ko oseća nedostatak i glad zadovoljštine. Ali time
što sebe prestiže, promašuje ono najveće, sadašnjicu, to što postojim.
Ciljeva nemam, a zbog toga me budućnost ne interesuje. Svet postoji i ja
jesam. Zar nije dovoljno? Svaka unapred projektovana mašta sve pokvari i
kada to stigne do mene, pusto je, jučerašnjica je isprala zlato iz
njega. Tako dobijam život u njegovoj čistoti. Više od toga niko ne može
dobiti.
ŠESTO PISMO
Pitaš me kako usklađujem divljinu svoga razmišljanja s pitominom
načina moga života? Pitaš me zapravo zašto strasno zaljubljeni muškarac
ne polomi svoju dragu. Što je strasniji, sve je nežniji, što je
snažniji, sve je blaži. Smem da budem krotak, jer je moja vatra tako
neizmerna da mi ništa drugo nije dostojno do samo krotkost.
Čini mi se, kada bih ja došao na vlast, vladavina bi se moja hiljadu
godina pominjala uz cvokotanje zuba. Nema tog istočnjačkog despota,
rimskog cara, kneza Inka koji bi neljudskije postupao sa svojim narodom.
A ono što bi najužasnije bilo u ovoj vladavini jeste što u meni nema
nikakve svireposti. Ne bih uživao u patnjama drugih. Samo ne bih hajao
za njih. Kao što ne hajem ni za sebe. Moja mera nije ljudska. Da li sam
lud? Ako oduzmeš reči ono što je u njoj bolest, onda kažem – da.
Najvećem broju ljudi život je isuviše jak. I zbog toga ne mogu da ga
podnesu bez narkotika. Iskapiti ga čistog veoma je teško. Od njega se
postaje melanholik, ili se podivlja i posrće. Samo ga najsnažniji
podnose bez bilo kakvog krivotvorenja, sa svim njegovim mirisima, samo
najsnažniji umeju da trezveno čisto žive opojnost koja izvire iz života.
Čini šta hoćeš. Ali uvek ćeš znati od čega si se plašio. Plašiti se
znači umreti. Znači propustiti. Znači nikada. Nikada više. Shvati,
nikada, nikada više.
Nalog tvoga života nije da se mora. Jer se ne mora ništa. Nema
prinude. Ali shvati da ovo ovde nikada više nećeš moći da učiniš. Što ne
učiniš ovde, danas, sada, to nećeš nikada moći da učiniš. Što se plašiš
da učiniš sada, to si izgubio zauvek.
Nikada ovako lepo, ovako veliko, kao sada, danas, ovde, neće više ništa biti.
A ubijeni tren, iscurela krv bogova i pretvorena u otrov, i nikada
neće biti drugo do otrov, nikada propušteno neće biti drugo do
propušteno, strah drugo do strah.
Čovek je slobodan, uvek je slobodan da učini sve i uvek je slobodan
da se plaši. Ali nikada smrt neće biti drugo do samo smrt, otrov, strah i
propušteno.
Čovekova je sudbina da bude star i pohaban. To je vreme kada se oko
njega počinju okupljati prijatelji, počinju da ga hvale. Već ga se ne
plaše, nema opasnosti. Zašto nisi postao onaj koji noću jesi? Onaj koji
samo noću sme da misli? Smeš i znaš, misliš svoju pravu sudbinu, umeš da
letiš. Odvažnost snova. Dublji i eteričniji svet. Tako prihvatiti dodir
kao da spavaš na belom kamenu, ispod čempresa u snu. Naokolo rascvali
oleanderi, mirisni borovi, bršljan u snu. Novu sudbu sebi sanja.
Radost je najnemilosrdniji bič koji nas tera. I nema milosti.
Bela Hamvaš