Proteklog mjeseca, 15. aprila, u banjalučkoj dvorani Borik desio se koncertni spektakl u čast pokojnog Slobodana Bode Kovačevića, legendarnog gitariste Indexa, i tom prilikom na sceni su svirali mnogi poznati muzičari poput Vlatka Stefanovskog, Murisa Varajića, Branka Đurića Đure, Borisa Novkovića, Seida Memića Vajte, Dejana Cukića, Aide Mušanović Arsić, Harija Mata Harija, Nermina Puškara, Zorana Predina, Vlade Kalembera i Dade Topića. Uz brojne prijatelje i kolege svirao je i basista Indexa Fadil Redžić sa kojim je novinar Buke magazina napravio intervju i saznao neke detalje iz njegove bogate muzičke karijere.
U aprilu ste u Banjaluci svirali koncert sjećanja na legendarne Indexe. Kakve impresije nosite sa tog nastupa?
Bio je to koncert za pamćenje. Oduševila me banjalučka mladost, koja zna i pjeva naše pjesme nastale tako davno. Dobar dio koncerta smo bili prateći bend tog lijepog hora. Nadam se da će biti još prilike da zajedno uživamo.
Stubovi benda Bodo Kovačević i Davorin nisu među nama. Kako je svirati bez njih, obzirom da vi niste sa njima bili samo kolege, već ste bili i najbolji prijatelji?
Koncerti koje sviramo su na neki način i druženje sa Davorom i Bodom. Oni su uvijek dio naše muzike i to će uvijek biti. Druženje je to i sa svim muzičarima koji su bili dio Indexa, a nisu više sa nama.
Indexi imaju status kultnog benda i grupe koja važi za pionire jugoslovenskog rokenrola. Da li ste ikada imali teret te slave i popularnosti?
Taj teret je bio ugodan i inspirativan. Sjećam se kada smo u jednoj prilici Zoka i ja šetali Terazijama, djevojke sašaptavale – Eno braće Redžić.
Uprkos tome, vi baš i niste imali mnogo nastupa i velike turneje kakve su imali bendovi poput Bijelog dugmeta. Zašto je to tako?
Na našoj desetoj godišnjici, koju smo slavili dva dana u prepunoj sportskoj hali na Skenderiji, Dugmići, tada Jutro, bili su nam predgrupa, kao i Parni Valjak, Time, Čola, Kemo. Velike turneje smo radili i sa Čolom i Kemom.
Vi ste preteča sarajevske rokenrol škole i temelj na kojem se izgradila naša bh. i ex-Yu rok scena. Kakvo je, po Vama, danas stanje sa rokenrolom u Sarajevu i da li imate dostojne nasljednike u muzičkom i autorskom smislu?
Juče sam bio na Almasovom koncertu. Strahobalna svirka. Dino Šukalo, Muris Varajić, Hamo i Nećko, Nermin Puškar. Cijela ekipa genijalaca. Odlične pjesme. Baš sam uživao.
Koji je vaš omiljeni sarajevski bend oformljen osamdesetih godina i zašto baš taj?
Nisam siguran kad je riječ o godinama, ali svi sarajevski bendovi su mi bili dragi i pokrivali su sve i u popu i u rocku.
U vrijeme kada ste vi stvarali muziku trebalo je i znati svirati da bi se snimila pjesma. Danas u vrijeme digitalizacije čini se da to i nije slučaj i da svako može snimiti album. Da li slušate noviju produkciju i ima li neki zapaženi autor s bh. prostora koji zadovoljava Vaš muzički ukus?
Mislim da je to jako dobro što muzičari više zahvaljujući digitalizaciji nisu ovisni o onima koji su nekada odlučivali o tome ko može, a ko ne. Sada i na smartphone-u mogu napraviti album. Moji favoroti su grupe Letu Štuke i Konvoj.
Mnogi su bendovi radili obrade vaših pjesama. Obrada koje pjesme je po vama najljepša i zašto baš ta?
Boško Jović je divno napravio Baladu, Jabuka i Massimo Bacila je sve niz rijeku.
Vi ste neko vrijeme živjeli i u Americi. Da li vas je Amerika promijenila i naučila nečemu što prije niste znali?
Amerikanci više poštuju pravila i tamo vam neće pasti napamet da podmitite policajca. Kod nas niko nikada nije poštivao znak zabranjeno pušenje, a i pješacima često nije lako preko zebre.
Da li ste tamo svirali i nastupali po klubovima?
Tek iz zabave. Muzika je najljepši hobi, ali nezahvalna profesija.
Postoji li šansa da se u budućnosti nastane bend sličan Indexima?
Bolje je da u što većoj mjeri budu svoji.