Ovako počinje nastup nezaustavljive GRAND zvijezde Mine, slično kao i dobar dio nastupa drugih zvijezda i zvjezdica ove i sličnih medijskih i/ili producentskih kuća. Naznaka da GRAND ne pokazuje znakove posustajanja te da će se ovaj trend nastaviti, govore i same kopljonoše. Naime, nakon 12 godina postojanja, GRAND ulaže 3 i po miliona evra u 12 finalista Zvijezda Granda u godini kad kovanica “finansijska kriza” ne izlazi iz usta običnog građanina. S druge strane, koliko Skupština grada Banja Luke ulaže u program Banskog dvora koji pokazuje grandovske naznake?
Nešto zapadnije od Beograda, jedne od vodećih kulturnih i umjetničkih Meka Balkana, smjestila se Banjaluka. Šarmantni isprdak koji dugi niz godina nastoji da izgradi svoj kulturni identitet na sve komplikovanijoj i kompetetetivnijoj kulturnoj mapi Evrope. Nakon 18 godina postojanja, čini se kao da Banjaluka, zajedno sa Republikom Srpskom, sporo napreduje na svom putu kulturne i umjetničke kultivacije.
Ko je kriv?
Ko je za to kriv i da li je uopšte potrebno tražiti krivca? Možda je ipak bolje pokušati ukazati na neke tačke uporišta koje su, možda, direktno ili indirektno doprinijele našem položaju na spomenutoj mapi. Međutim, bez nesigurne potrage za krivcem, sve postaje djelimično nezanimljivo i nedorečeno.
Krivac su možda grandovci sa početka priče, koji ako ništa drugo, onda bar povremeno i donesu koju kovanicu prodavačima na pijaci, mada prodavci kažu “kad je išlo, išlo je.” S druge strane, možda je kič taj koji je uticao na trenutnu kulturnu osviještenost kao i osviještenost umjetničkih i kulturnih radnika ovog entiteta. Prema riječima Danijele Majstorović, autorke filma “Posao snova”: “Kič sam po sebi nije dobar niti loš, već njegovo tumačenje zavisi od datog društveno-političkog konteksta.” Upravo to tumačenje je jedno od bitnih tački unutar postojećeg društveno-političkog konteksta u Republici Srpskoj.
Krivica se može tražiti i u ratu, prosvjeti, kućnom odgoju, u medijima, politikanstvu. U svakom slučaju, svi su krivi po malo, ali kao što Severina kaže u jednoj od svojih kič oda: Nije važno ko je kriv. Sličnu odu očigledno pjevaju i neki od naših glavešina, doduše, sa malom izmjenom, ali u istom stilu, tako da bi njihova pojka mogla da bude okićena stihovima Nisam ja kriv/a.
Kad je riječ o tačkama uporišta, one su primjetne, što kao svijetli primjeri, što kao smutljivi stupovi. Jedan od tih stupova ili bolje rečeno mrlja jeste vijest objavljena između ostalog i u Intermezzu u kojoj se tvrdi da je Milorad Petrić, direktor Banskog dvora, u “finansijskom planu za iduću godinu od grada Banjaluke tražio da se plate zaposlenih u ovoj ustanovi povećaju i da se iz budžeta grada izdvoji 730.000 KM za njihova primanja, a 120.000 KM za kulturni program”. Prema riječima gospodina Petrića, Banski dvor je za 2010. godinu dobio 1.0360.000 KM. Kasnije će se pokazati da niti jedan od ova dva iznosa nisu sporni koliko način na koji se isti troši.
U godini kada se svaka para štedi ne bi li se moglo nastaviti raditi isto to i u narednom mjesecu, ovakav pristup nije prihvatljiv. Nažalost, to nije izuzetak u nizu kikseva. Svi ti kiksevi u sebi prije svega sadrže duh nemara, neodgovornosti i neke kič nijanse. Nemar koji opstaje zahvaljujući svim ranije spomenutim kotama i priželjkivanom finansijskom planu. Neodgovornost je uvrežena u samoj Petrićevoj izjavi za Depo portal, kad je na pitanje o planovima za 2010. godinu odgovorio: “Sa našim partnerima odredićemo koji su to događaji zaživjeli i rasporedićemo ih tako da se cijele godine nešto interesantno dešava. Ono što naši partneri ne ponude moraćemo sami da organizujemo i pripremimo.”
Ova izjava više pristaje odgovoru koji bi dao šef sigurnosti Baraka Obame da ga je novinar upitao kuda će gospodin predsjednik da putuje u ovoj godini. Međutim, ovdje je ipak riječ o jednom malom Dvoru u jednom malom gradu u jednoj banana zemlji. Zato je utješno znati da čarobnjak tog Dvora zna da nam sljeduje nešto interesantno i da će ukoliko ih partneri izvise, sve morati da organizuju i pripreme sami.
Gdje su u tom svemu seksi roboti?
Sigurno je da već ovoliko duboko u tekstu svako postavlja pitanje: čemu kič i grandovci sa početka ove priče. Odgovor je krajnje jednostavan, ali su posljedice krajnje zamršene. Naime, prema govorkanjima koja se nisu ostvarila, Banjaluka je za doček 2010. godine trebalo da ugosti grandovske zvijezde po grandovskim cijenama (100.000 KM koje su na kraju utrošene na druge zabavljače). Pored problema u odabiru zabavljača, dodatni problem u ovom trenutku jeste da se godišnji “finansijski plan” krnji za doček nove godine nauštrb, trenutno krajnje siromašnog programa Banskog dvora za 2009. godinu.
Nešto o toj temi su govorili i ljudi koji mogu da kažu više. Bez obzira da li neki disidenti poput Zorana Kostića, Mihaila Rakite ili direktorke “Centra za savremenu umjetnost” u Sarajevu, Dunje Blažević, imaju dodatne motive, njihovo lamentiranje nad programom i direktorskom politikom Banskog dvora je poziv na brigu. Poziv jači nego ikad. Kič je ušao u Banski dvor još davno. Kič u ponašanju glavnog čarobnjaka, kič u krojenju programa, a trenutno, koliko god da je pitanje kiča u onom što gledamo i slušamo u Dvoru i televiziji bitno, problem kičerajskih stavova vrhovnih čarobnjaka je daleko važnije.
Ukoliko je stav Banskog dvora kao i nekih drugih kičista ovoga grada da objeručke uzmu sve prilike kako bi ugrabili koju paru iz budžeta ili nevladinih kasica, onda je vrijeme da se poneko i naljuti. Došlo je krajnje vrijeme da seksi roboti ostanu na televiziji i na pijačnim tezgama pored voća uništenog u gradu, a da čarobnjak zavrti neku drugu priču.
Možda ona u kojoj bi se manuo nepotizma, gdje bi manje trošio vremena na organizaciju dočeka nove godine, gdje bi dao nekom drugom da napiše tekst na večernjim programima ili da vrati rampu za invalide. U daljem nizu priča bitna je i ona koja govori o posađivanju svojih prijatelja i nadležnih na pola stolica u velikoj sali petnaest minuta uoči koncerta, te da ne naglašava kako su koncerti besplatni, a potom da uslovljava posjetioce da ne mogu ući ako garderoberki ne ostave 1 KM.
Naposlijetku, možda bi bilo dobro da promijeni svoj stav iznesen u “Fokusu”, kad je na pitanje o dočeku nove 2010. godine rekao: “Mi se moramo uklopiti u to, a ako hoćete neko zvučno ime, to onda i košta.” Umjesto toga možda bi mogao da manje gata ili drugom trpa riječi u usta te da se on uklopi u neku drugu priču koja mu se očigledno ne dopada.
Međutim, prije nego što se to dogodi, ostaje nam da gledamo neki novi oblik seksi robota u muzičkom paviljonu nekoliko metara nadomak kipa Petru Kočiću ili slušamo kič verzije rok hitova iz bandera u istom tom parku. Na kraju je jasno, kasice za umjetnost su presušile, ali su džepovi puni.
Bajalice i čarke?
Kako to da Narodna i univerzitetska biblioteka RS i Muzej savremene umjetnosti RS, koji još uvijek nije dobio odgovor od Ministarstva kulture koliki će im biti budžet za 2010. godinu, lome ruke da uspiju nešto izgurati, dok u međuvremenu Banski dvor, sa već poznatim budžetom iz kasice grada Banjaluke, ostaje na razini nedjeljnih matineja i Bahova ispričanih na isti način po hiljadu i prvi put. Kako to, gospodine čarobnjaku?
Ipak, u posljednje vrijeme se javlja inicijativa koja bi mogla da izrodi određenu vrstu poleta. Prvi u nizu je Glas Srpske koji je počeo da preispituje uloge glavnog poglavice Banskog dvora, tako u članku objavljenom 17.11.2009. upozorava na gotovo kliničku smrt Muzičkog paviljona “Petar Kočić” i Kamene kuće na Kastelu. Nekoliko mjeseci kasnije, preciznije prije nekoliko dana, promolio se drugi tračak predstavljen u vidu Facebook grupe Tražimo ostavku Milorada Petrića direktora KCBD Banjaluka. Možda njenih 315 članova znaju kako se zaustavlja magično vrzino kolo. Možda je vrijeme omađijanosti na zamaku.