Pavle Vuisić je važio je za nesvakidašnjeg, nepredvidljivog i živopisnog čovjeka koji nas i poslije smrti zasmijava i iznenađuje.
Rođen je 10. jula 1926. u Beogradu.
Prije početka glume, bavio se novinarstvom u Radio Beogradu i studirao je prava, ali umjesto advokata postao je najveći glumac domaće kinematografije, za koga je čak i legendarni Orson Vels tvrdio da je talentovaniji od njega.
Pa iako je bio jako cijenjen kao glumac nije uspio da upiše Fakultet dramskih umetnosti.
Bio je težak za saradnju, nije izbijao iz kafane i sa Ade, a sve što bi zaradio – a zarađivao je mnogo, poklonio je. Međutim, njegov testament (napisan 6 godina prije nego što će umrjeti) je poput njegovih uloga i karaktera, istovremeno tužan i urnebesno smješan.
“Testament Pavla Vuisića, rođenog od majke Radmile i oca Miša, koji dana prvog novembra 1982. godine, pri čistoj svesti i zdravoga uma sastavlja ovu poruku. Mirjani, ženi mi, sve što imam za slučaj da odapnem, ostavljam, s tim da razumno rasproda ili otuđi imovinu moju, odnosno svoju, a ako ne bude u stanju da imovinom raspolaže, da to samo sud može uraditi. Mirjana, ako posle mene ostane, ima da me sahrani sa svim adetima i čestima crkve pravoslavne, sa šest popova da se pred mojim telom vide i čuju.
Sahraniti me ima u grobnicu našu, govor posmrtni ili slično da se čuo nije. Ovih šest popova, koje za inat hoću, da se ono što se oko groba radi, rade i ćute.
Neka u sebi pevaju. Pošto mislim mreti, što bih i onako sve ovo pisao, još da vas zamolim da mi niko nikakav govora, niti jedne reči ne progovori, jer ću se u grobu prevrnuti i ne samo prevrnuti, već i ustati iz groba da ga noću morim i da mu, njemu i svima, koliko ih je na svetu, je*em mater.”
Razbolio se od kancera 1988. i nakon 3 mjeseca preminuo. Po njegovoj želji, nije bilo ni govora ni pjesme popova, niti je iko od kolega bio prisutan. Supruga Mirjana se nije više udavala, a i danas čuva njegove stvari.