Još od osamdesetih godina, kada je na muzičku scenu donio svjež
vjetar (ili, bolje rečeno, pokorio je u “Blitzkreigu”) te slovio za zeta
kojeg bi poželjela svaka majka, Momčilo Bajagić Bajaga (52) ima
osigurano mjesto u prvoj postavi ex-jugoslavenske scene.
Nabrajati njegove uspješnice i hitove nepotrebno je trošenje
novinskog papira, ali kako ne spomenuti pjesme “Tamara”, “Berlin”, “Sa
druge strane jastuka”, Vidi šta sam ti uradio od pesme, mama”, “442 do
Beograda”, “Dobro jutro, džezeri”, “Kad hodaš”, “Ruski voz”, “Zažmuri”,
“Život je nekad siv, nekad žut”, “Ti se ljubiš na tako dobar način”,
“Zmaj od Noćaja”…
Bajaga je svoju muzičku priču počeo još kao srednjoškolac u grupi
“Riblja čorba”, a od 1984. svira sa svojim Instruktorima. Uporedo s
karijerom muzičke zvijezde, pisanjem muzike i tekstova za svoje, ali i
za mnoge druge izvođače te za nekoliko filmova, Bajaga je uspio sa
suprugom Emilijom izgraditi miran i skladan porodični život. Ona je
njegova ljubav iz gimnazijskih dana, a danas su roditelji odraslih Marka
i Anđele.
Dobar fazon
Bajaga je ljetos objavio album “Daljina, dim i prašina”, a na koncertu u
sarajevskom Domu mladih 14. decembra prvi put će odsvirati sve nove
pjesme s tog materijala.
– Ja stvarno volim svirati u Sarajevu i uvijek se radujem dolasku.
Sarajevo je jedan od “najrokerskijih” gradova u bivšoj Jugoslaviji i
imalo je jednu od najjačih rok scena u tadašnjoj zemlji. Mi smo svirali u
vrijeme Sarajevo Film Festivala, ali to nije bilo vezano za naš novi
album. Svirali smo samo nekoliko novih pjesama, a ovaj koncert je,
ustvari, premijera programa, koji radimo s novim albumom. Znači, svirat
ćemo sve nove pjesme, a naravno, i izbor hitova.
Od velikih ex-jugoslavenskih centara, Sarajevo je prvi grad koji
radimo i, pored Ljubljane, jedini koji radimo u ovoj godini – rekao je
Bajaga na početku intervjua za “Dnevni avaz”, u kojem je otvoreno
govorio o veoma zanimljivim temama.
Kazali ste da je ovo je možda prvi put u životu da niste imali pritisak da završite album brzo. Je li publika to prepoznala?
– Ja mislim da jeste. Uvijek razmišljam o tome šta publika misli i
šta ljudi misle o novom albumu. Sada, zahvaljujući internetu, zaista
možete dobiti povratnu informaciju. Tako dobre kritike kao što je dobio
ovaj, imali su naši prvi albumi. To što nismo radili nabrzinu, bila je
prava stvar i napravili smo dobar album.
Uz album ste objavili i prvu zbirku pjesama “Vodič kroz snove”.
Kako ste birali pjesme za knjigu? Sigurno je ostalo materijala i za
drugu?
– Ja sam napravio nešto više od 200 pjesama ako gledamo tekstove i
muziku. U prvoj zbirci uvršten je neki moj izbor sedamdesetak pjesama iz
svih perioda karijere. To je prema nekom mom izboru i sugestijama mojih
prijatelja. I ne vjerujem da ću raditi drugu zbirku, kao da u njoj
objavim pjesme koje nisam u ovoj. Većina značajnih pjesama za moju
karijeru objavljena je u “Vodiču kroz snove”. Gledao sam malo i na to da
izaberem pjesme koje izgledaju dobro u pisanoj formi. Nema pjesme
“Jahači magle”, jer ono “… bam, bam, bam, neću ništa da znam…”, to
je više za pjevanje nego što je za poeziju.
Ako budem radio neku drugu, ne vjerujem da će biti knjiga pjesama.
Ne vjerujem ni da će biti autobiografija. Ali, ako bih imao vremena,
mogao bih napraviti zbirku kratkih priča. Otkad radim pjesme, navikako
sam na tu kratku formu pa mislim da bi jedna dobra zbirka kratkih priča
bila dobar fazon, ali ne uskoro nego za nekoliko godina.
Legendarno mjesto
Posljednjih godina često ste svirali u Sarajevu, a atmosfera je na
svakom koncertu bila fantastična. Šta je “tajna veza” između Sarajeva i
Vas?
– Svirao sam u Sarajevu, mislim, osamdesete godine, još kao član
“Riblje čorbe”. Jedan od prvih koncerata Bajage i Instruktora je bio baš
u Domu mladih. Tada smo svirali na nekom grupnom koncertu zajedno sa
“Zabranjenim pušenjem”, koje je tada bilo baš na vrhuncu, i stvarno mi
je uvijek zadovoljstvo svirati u Sarajevu. Svirao sam i u Zetri i u
Skenderiji, ali mislim da je Dom mladih zaista pravo mjesto, legendarno
mjesto za rok muziku bivše Jugoslavije. Većina bendova iz čuvene
sarajevske rok škole probala je u Domu mladih i stvarno je dobar
prostor.
S Instruktorima ste na sceni skoro trideset godina, svirali ste i
u osamdesetim, devedestim, dvijehiljaditim. Mogu li se ta tri perioda
uopće porediti?
– Različiti su potpuno. Osamdesetih godina, u vrijeme bivše
Jugoslavije, svirali smo između 150 i 200 koncerata godišnje. Svirali
smo isključivo na prostoru bivše Jugoslavije, tiraži su bili veliki, rok
muzika je stvarno bila značajna. Bilo je još dosta bendova pored nas
koji su radili velike prostore u svakom gradu.
Devedesete su bile godine ratova, sankcija i ostalih loših stvari.
Mi smo se djelimično snašli u tom vremenu tako što smo većinu koncerata
svirali uglavnom po inozemstvu. Veliki dio naše publike, zbog ratova i
svih tih događanja na prostorima bivše Jugoslavije, otišao je u
inozemstvo pa smo mi krenuli za njima. Tada nam se dešavalo da, recimo,
tri puta sviramo u Australiji, a nijednom u Nišu.
Na dvijehiljadite gledam kao na neki povratak ovdje. Situacija se
malo sredila i mi smo bili među prvim bendovima koji su ponovo počeli
svirati na području ex-Jugoslavije i među prvim umjetnicima koji su te
pokidane mostove počeli popravljati.
Postoji li pjesma za koju biste danas voljeli da je niste snimili?
– Ne. Uvijek sam bio vrlo samokritičan. Uvijek je moja kritika bila gora od kritike kritičara.
Razmišlja li muzička zvijezda s toliko staža na sceni o prelasku u mirnije vode, o spuštanju lopte…?
– Možda ponekada i razmišljam. Ali, kad pogledam “Stonese” koji
slave 50 godina, onda vidim da sve ovo ima smisla i u nekim kasnijim
godinama. Muzika je posao u kojem nema penzije i za sada ne namjeravam
bilo šta mijenjati u svom radu i životu. Ali, kada dođu neke godine,
vjerovatno se rade manji i manje koncerata nego kada si mlad. Ali, što
se tiče pravljenja pjesama, to je posao kojim možeš da se baviš uvijek i
to ću sigurno uvijek raditi.
Običan čovjek
Kakav je Bajaga privatno?
– Kao, pretpostavljam, i većina ljudi koji žive ovdje, koji su moje
godište. Trudim se da se privatno i javno ne razlikujem nešto mnogo.
Malo je, ono, odgovornost kada si javna ličnost, da paziš šta ćeš
pričati, ali sam privatno normalan i običan čovjek, kao i ostali.
Kakav je danas Vaš odnos s Borom Đorđevićem?
– S Borom sam svirao šest godina u bendu i otišao sam zato što sam
htio da napravim vlastitu karijeru. I ako čujete neki novi album “Čorbe”
i neki novi album Bajage i Instruktora, to se dosta razlikuje tako da
da nisam pogriješio. Inače smo u normalnim odnosima, a istina, ne viđamo
se baš mnogo često.
Jedan od težih poslova
Koje kolege najviše cijenite?
– Cijenim sve ljude koji se bave muzikom, u smislu da je to jedan od
težih poslova i da mi nismo neko ogromno tržište. Poštujem svakoga na
području bivše Jugoslavije ko se bavi tim poslom bez obzira na to kojim
se stilom muzike bavi.
Moja djeca nisu imala priliku čuti turbofolk u kući
Kako turbofolk prilično čvrsto drži Srbiju u svojim raljama, je li
kod Vas bilo bojazni da bi Vaša djeca mogla pasti pod utjecaj te muzike i
načina života?
– Prvo, ja ne mislim da je istina da turbofolk drži baš sve.
Kulminacija se desila devedesetih, a sad to postoji kao jedan od
pravaca. Svojoj djeci se ne miješam u izbor muzike, ali oni turbofolk ne
slušaju svakako. Svako treba da sluša ono što voli. Pod turbofolkom se
podrazumijeva nešto kao šund i imam sreće da moju djecu to ne zanima, a i
nisu imali prilike da to čuju u kući.
Četiri miliona kilometara bez vozačke
Kako nemate položen vozački ispit, ko Vas vozi?
– U životu sam prešao sigurno 3-4 miliona kilometara raznim
prijevoznim sredstvima, a nemam položen vozački ispit. Moja supruga
vozi, kao i moj sin. Kćerka i ja ne vozimo. Ona zato što je maloljetna, a
ja zato što nisam čovjek za vožnju. Nemam neku pretjeranu koncentraciju
niti me to ikada zanimalo. Tako da sam u životu prešao mnogo
kilometara, ali ne vozom. Mislim da je to sasvim OK.
Rekao je…
Čini dobro drugima pa će i tebi biti dobro.
Neke se pjesme naprosto dese, a neke se rade dugo.
Ne stidim se suza. Kad je situacija za plakanje – plačem.
“Plavi safir” pjevao sam više stotina hiljada puta.
Tata je bio pilot, majka ekonomistica, ali su bili dosta liberalnih
shvatanja za to vrijeme pa mi nisu branili da pustim kosu, sviram
gitaru.
Ništa nisam radio, ni velike ni male korekcije. Samo se farbam zato što sam rano osijedio.
Mi, muzičari, pratimo sva dostignuća u nauci i tehnologiji i usko smo povezani.
Tekst je preuzet sa portala Avaz-a