Mirjana Sušić krajem 2022. godine objavila je svoj roman prvenac “Krvava čestitka”. Roman je žanrovski jako interesantan, jer radi se o mješavini trilera, horora i drame. Osnovna tema ovoga djela jeste borba između dobra i zla koje se stvara u čovjeku, a većina likova u romanu su oštećeni raznim traumama u djetinjstvu i autorka se upravo bavi tim graničnim poremećajima ličnosti.
Mirjana je po zanimanju diplomirani ekonomista. Veći dio života provela je u rodnoj Vlasenici, a jedan vremenski period živjela je u Švajcarskoj, ali sticajem nepredviđenih okolnosti već tri godine živi u Zvorniku. Njen roman prvenac “Krvava čestitka” objavljen je uz pomoć izdavačke kuće As Oglas Izdavaštvo iz Zvornika. Autorka je poslala rukopis na konkurs Drinski književni susreti koji organizuje As Oglas, žiri je prepoznao Mirjanin spisateljski potencijal i došlo je vrijeme da se roman napokon odštampa i da se čitalačka publika upozna s radom ove sjajne autorke.
O pisanju, ljubavi prema pisanoj riječi, spisateljskim planovima i drugim stvarima vezanim za književnost novinar Buka magazina razgovarao je sa talentovanom autorkom Mirjanom Sušić.
Kada si otkrila svoj spisateljski talenat i zašto ranije nisi objavila svoj roman?
Pisanje je došlo nekako samo od sebe još u nižim razredima osnovne škole, kada su krenuli prvi sastavi. Moj učitelj je isticao da imam talenat za priče, a imala sam tako divnog učitelja koji se trudio oko svakog učenika i u svakom je pronalazio ono u čemu je dobar i usmjeravao ga ka tome. Jednostavno, uvijek sam bila veliki sanjar. Od malih nogu, stalno sam nešto zapisivala, što je proizilazilo iz moje mašte, ali i situacija iz okruženja. Naravno, tome je doprinela ljubav prema knjigama i čitanju, koja se javila jako rano, od šeste godine samostalno čitam. Godinama sam pisala kao što ja imam običaj da kažem, “pod ključem” i razbacano na sto strana. Smatram da je čitanje jednostavno način života i da je preduslov dobrog pisanja mnogo čitanja. Roman Krvava čestitka je moje prvo objavljeno djelo. Pisanje romana trajalo je oko tri godine i onda je nastupio jedan period mirovanja. Trebalo mi je jednostavno hrabrosti da to što sam godinama pisala podijelim sa drugima. Roman sam poslala na konkurs Drinski književni susreti, koji organizuje izdavačka kuća As Oglas iz Zvornika i pohvaljen je od strane žirija. Smatram da za sve postoji pravi trenutak i da je došlo vrijeme da Krvava čestitka ugleda svjetlost dana, na moju veliku radost, a po reakcijama čitalaca, koje su zaista dobre, mogu da kažem i na radost čitalaca.
Kada bi htjela da opišeš svoj roman u par riječi, šta bi mogla reći o njemu kako bi privukla čitaoce da ga pročitaju, a opet da ne otkriješ samu suštinu romana?
Roman Krvava čestitka je jedan psiho triler i u osnovi pokazuje borbu između anđela i đavola na ramenima čovjeka. Htjela sam da pokažem šta se desi kada čovjek više hrani mračnu stranu i šta mu ona donese kada dobije prevagu nad dobrom. Većina mojih likova su na neki način oštećeni neki teškim traumama iz djetinjstva na te dječije patnje i nedaće sam se posebno osvrnula, neki ratnim traumama, nakon kojih nikada više ne mogu biti isti, neki gubitnikom voljene osobe. Likovi su različiti karakteri po svemu, ali ta patnja koja je duboko ukorijenjena u njima ih na neki način veže. Jednostavno, željela sam da pokažem najveću borbu koju jedan čovjek može da vodi, a to je ona sa samim sobom. To je, reklo bi se, poznata teritorija, ali kada čovjek u nekom trenutku svog života dotakne dno i krene da se bori za opstanak, tek tada će upoznati sebe. Opet, samo rijetki će moći da pobijede sebe u sebi i izađu iz te borbe slobodni i prosvijetljeni. Osvrnuću se malo i na radnju i sam naslov Krvava čestitka, jer ljudi me često to pitaju. Radnja romana smještena je u tri grada – Zvornik, gdje se dešava najveći dio priče, Smederevo i Sarajevo, u vremenskom periodu preko dvadeset godina. Život građana Zvornika mijenja se potpuno onog trenutka kada je na obali rijeke Drine pronađeno iskasapljeno tijelo, sa krvlju ispisanom rođendanskom čestitkom. Dok policija traga za počiniocem, dešava se još jedno ubistvo skoro identično prethodnom, ponovo na rođendan žrtve. Čestitke su ispisane krvlju i kroz svako mjesto zločina provlači se broj sedam, što istragu navodi na sasvim pogrešan trag i tumačenje tog famoznog broja.
Kako teku radovi na promociji? Da li ćeš roman promovisati i u Banjaluci?
U februaru sam napravila promociju u Zvorniku. Bilo je to jako lijepo i prijatno veče, bez obzira na to što sam imala ogromnu tremu. Bili su divni ljudi oko mene koji su mi pružili podršku. Na jesen planiram nastaviti sa promocijama, jer sam se tokom proljeća više orijentisala na tu neku promociju preko interneta i knjiških grupa koje su mi pružile veliku podršku i pomogle da se za roman čuje i da stigne do čitalaca. A godinama imam i knjiški profil na Instagramu “book lady in the clouds”, pa sam i na taj način napravila jedan vid promocije mog romana. Naravno, živi kontakt je nešto posebno. Što se Banjaluke tiče, Bože zdravlja, vidjećemo, voljela bih…
Šta te je nadahnulo da se baviš pisanjem trilera?
Odrasla sam uz knjige Agate Kristi i uvijek sam maštala da i ja jednom napišem triler. Uvijek mi se dopalo to što do zadnjeg momenta ne znamo ko je krivac, jer Agata je uvijek znala da nas zavede i navede na pogrešan trag i zbog toga njene knjige imaju posebno mjesto u mom srcu. U tinejdžerskim danima susrela sam se sa knjigama Ju Nesbea i njegov stil pisanja tada me oduševio. Serijal o Hariju Huleu sam godinama čitala, odbijajući da završim. Naravno, tu je i Stiven King, meni najdrži pisac horora. Njegove knjige i filmove posebno volim. Naravno, ne želim da steknete utisak da sam neko ko čita samo trilere i horore. Naravno, to mi je posebno drag žanr, ali klasici i istorija su moja velika ljubav i uvijek im se vraćam.
Tvoja knjiga ima i dozu horora. Da li inspiraciju tražiš i u kinematografiji, da li si zaljubljenik u taj filmski žanr?
Inspiraciju za horor više tražim u tim nekim pomalo zaboravljenim pričama koje su naši stari pričali u večernjim satima okupljeni oko ognjišta. Volim da čitam te priče, a mnogo sam ih čula od starijih ljudi, pa sam tokom pisanja upotrebila i malu dozu jeze. Ali horor knjige i filmove obožavam. Kada se daje neki horor u bioskopu, a obaveze mi to dozvole, odem da pogledam. Nemam strah, to je jednostavno mašta. I poželjela sam da moj roman bude protkan i dozom jeze, ne klasičnog horora, nego da se nagovještaj mračnog provlači u pozadini. Ljudi su malo zbog korica pomislili da je u pitanju horor. Korice imaju poruku koju ćete kroz čitanje otkriti. Nijedan detalj nije tek onako tu.
Šta za tebe predstavlja pisanje, da li je to neka vrsta bijega od stvarnosti i kreiranje sopstvenog izmaštanog svijeta?
Pa, ja sam osoba koja je stalno okružena knjigama, knjigu nosim u rancu uvijek i čitanje je za mene jednostavno način života i voljela bih da jednom isto kažem i za pisanje. Mislim da je još rano da pričam o tome, s obzirom na to da sam objavila samo jednu knjigu. Pisanje je bijeg u neki drugi svijet. Tokom pisanja romana, ja sam stvorila likove, dala im živote i imala sam neku vrstu obaveze da ispričam njihovu priču. Ja sam velika sanjarka, stalno sam negdje u oblacima, u nekom mom svijetu i kroz pisanja oslobađam svoje misli. Kada mi dosadi stvarnost, uvijek imam gdje da se sklonim.
Vjeruješ li da ćeš svoje spisateljstvo uspjeti pretvoriti i u posao od kojeg ćeš moći egzistirati?
Iskreno, ne razmišljam u tom pravcu, želim da moja knjiga dođe do što većeg broja ljudi. Želim da kroz pisanje na neki način radim na sebi i da se trudim da svako sutra budem bolja nego danas, da sama sebi postavljam izazove i takmičim se sutra sa onom od prethodnog dana. Od pisanja živi jako mali broj ljudi, a ostali imaju poslove koji im obezbjeđuju egzistenciju. Ono što su mi knjige donijele je neprocjenjivo. Donijele su mi divne i posebne ljude i velika prijateljstva, to je ono što uvijek ističem – da su prijateljstva putem jedne od najljepših ljubavi, knjige, pravo bogastvo.
Mnogo je hiperprodukcije u spisateljstvu. Da li ona odmaže ili pomaže pisanoj riječi?
Često smo u prilici da čujemo “danas svi pišu” i ljudi su naprosto sumnjičavi, naročito kada je u pitanju domaća književnost. Ja sam neko ko posebnu prednost daje domaćim autorima i mogu da kažem da imamo mnogo onih čija djela zavređuju pažnju. Naravno da ima mnogo šunda, ali to nije slučaj samo na domaćoj književnoj sceni nego uopšte, ali ja opet smatram da će dobro djelo jednostavno naći načina da zasija. Ne mora to biti odmah, mnogo autora zasija sa prvim djelom, neki sa trećim, petim. Mnogi pišu, ali nisu svi pisci, naravno. Nedavno sam bila sarkastična, pa sam izjavila “napišu dva pasusa i odmah pored imena dodaju pisac, književnik” i to je poražavajuća činjenica. Možda se čini da je književna scena pretrpana svim i svačim i to može možda ugušiti priliku da se neka zaista vrijedna djela istaknu, ali opet smatram da će dobro djelo prije ili kasnije opstati, jer dobra djela su za vječnost. Ono što se, hajde da kažem, „štanca“ samo da bi se objavilo, trenutno je i prolazno.
Djeca danas zbog prisustva tehnologije sve više provode vremena za mobilnim uređajima, sve manje se posvećuju knjizi. Kako djecu približiti čitanju, da li će ako ovako nastavi, književnost, u civilizacijskom smislu, popuno utihnuti?
Živimo u takvom vremenu kada djetetu daju telefon prije nego što postane svjesno svijeta oko sebe, da bi bilo mirno, da bi lakše jelo, i onda mu to prelazi u naviku. Izgubila se ljepota čitanja bajki pred spavanje, lagano se gubi i ljepota slikovnica, sve preuzima tehnologija. Danas djeca prosto ne znaju da se igraju, kreativih ideja za igru je sve manje, jer većina je zadubljena u telefone i taj virtuelni svijet. Ja obično kažem u šali, u moje vrijeme nisu nas mogli natjerati da uđemo u kuću, sada djecu ne mogu natjerati da izađu napolje. Smatram da bi djeci trebalo čitati već od prvih dana, koliko god da se činilo da to oni ne doživljavaju. Iz dana u dan, treba biti uporan, neka djeca budu okružena knjigama. Naravno, češće organizovati u bibliotekama, školama, vrtićima, radionice za djecu, da im približimo ljepotu pisane riječi. Na ovome svi treba da radimo kao društvo, da našu djecu približimo knjigama, da im postaknemo lijepu maštu, jer danas su izloženi mnogim štetnim uticajima i pogrešnim uzorima, dok se pravi uzori zaboravljaju. Ali mi kao odrasli koji treba da budemo primjer mladima pritisnuti smo poslom, obavezama, problemima, postali smo mnogo otuđeni jedni od drugih, slušamo sa pola uha sagovornika, ako i toliko, gledajući u svoje telefone. Djeca usvajaju ponašanje odraslih, odgovorni smo za djecu, za generacije koje dolaze, potrudimo se zajedno da im damo dobar primjer.
Radiš li na novoj knjizi i, ako radiš, da li će biti žanrovski okrenuta trileru kao što je to i Krvava čestitka?
Počela sam rad na novom romanu, ali to neće biti skoro. Jednostavno sam prespora u pisanju, a pored toga pišem i priče, to će vjerujem biti ranije. Novi roman žanrovski će biti više orijentisan na horor, ne bih da otkrivam radnju, ali mnoge strašne priče koje smo slušali u djetinjstvu inspiracija su mi za roman koji pišem. Biće mnogo mračan. Sve inormacije o mom romanu možete pronaći na mom Facebook profilu Mira Mira, na instagram profilu book lady in the clouds i na Facebook stranici Mirjana Sušić Krvava čestitka.