Šiitska sekta poznata pod imenom Ismailije bila je relativno malobrojna i geografski raspršena, međutim, zahvaljujući Asasinima (prim. aut. atentatori ili unajmljene profesionalne ubice) ova u smislu konvencionalne vojne moći veoma slaba grupa sejala je strah kako među sunitima tako i među hrišćanskim osvajačima, tačnije krstašima koji su u to vreme zauzimali i gubili Jerusalim, piše Newsweek.
Krajem 11. veka, harizmatični i beskrupulozni vođa ismailija Hasan Sabah pretvorio je ovu proganjanu sektu u jednu od najefikasnijih– može se slobodno reći – terorističkih organizacija svih vremena.
Čak i najbolje čuvani i najmoćniji vladari doba – Kalife Abasida i Fatimida, sultani i veziri Seldžuka, emiri Damaska, Homsa i Mosula, pa i sam vođa Ajubida, veliki Saladin – drhtali su živeći u strahu od neustrašivih Asasina koji su mogli uvek i svuda da udare, što su i činili.
Poznati pod nadimkom Fidai (od arapske reči koja je ozunačavala žrtvovanje, „onaj koji dobrovoljno rizikuje svoj život“), agenti Asasina provodili su mesece, nekada i godine infiltrirajući neprijateljske redove pre nego što bi konačno zabili bodež u srce mete.
Ono najstrašnije jeste što Asasini najčešće nisu bežali sa mesta zločina, već su čekali sigurnu smrt.
Njihov nadimak Asasini potekao je od reči „hašišini“, što znači „uživaoci hašiša“. Ovaj naziv Asasinima su nadenuli neprijatelji, zbog „opuštenosti“ s kojom su njihovi agenti izvršavali zadatke. Ipak, istorijski je vrlo malo verovatno da su Asasini zaista konzumirali hašiš, prevashodno zbog toga što je za delikatne misije koje su izvršavali bila potrebna savršena koncentracija i oštrina čula.
Fanatični i disciplinovani vođa Asasina Hasan Sabah, kao i njegovi naslednici, bili su brilijantni u upotrebi takozvanog „asimetričnog ratovanja“. Razvili su taktike napada koje su zaobilazile prednosti neprijatelja kao što je brojčana nadmoć.
Sposobnost Asasina da uklanjaju neprijateljske, kako političke tako i vojne i verske vođe, omogućila im je da opstanu između velikih sila na Bliskom istoku.
Za razliku od današnjih terorističkih grupa, Sabahovi Asasini koristili su teror u svrhe samoodbrane, a njihove akcije bile su vrlo precizne, usmerena na određenu ličnost, bez kolateralne štete.
Sredinom osmog veka, ismailije su se odvojile od šiita i odlučile da prate Ismaila bin Džafara, sedmog imama, kojeg nisu prihvatali ostali šiiti. Njihova sekta bila je protiv luksuza u kojem su uživali sunitske Kalife, vladari većeg dela muslimanskog sveta. Kako su i šiiti i suniti odbacivali Ismailije kao jeretike, oni su se pretvorili u tajnu, praktično revolucionarni grupu u okviru islama.
Hasan Sabah, koji je pobegao iz Kaira pod fatimidskom vlašću 1076. godine, prešao je u Isfahan gde je upoznao misterioznog čoveka koji će postati njegov mentor. Ovaj učitelj je odmah prepoznao Sabahov potencijal i uz pomoć rigidnog treninga pretvorio je ovog fizički i mentalno brilijantnog čoveka u vrhunskog agenta i ubicu.
Nekoliko godina, Sabah je vršio tajne zadatke širom Persije – od ubistava do prevođenja ostalih muslimana u ismailije.
Kada je skupio dovoljno ljudi, Sabah je dobio zadatak da pronađe odgovarajuće mesto za bazu ismailija. Pronašao ju je krajem 108-0ih u dolini reke Šah. Zamak Alamut nalazio se na vrhu 250 metara visoke stene. Jedini način da se stigne do utvrđenja bio je uzak i strm put što je omogućavalo laku odbranu zamka sa vrlo malo ljudi.
Istovremeno, pogled je predstavljao veliku prednost jer bi svaka pretnja koja se približavala bila uočena na vreme.
Sabah je tada odlučio da “preotme” zamak od Seldžuka. Prvi korak bio je da pošalje misionare u okolna sela kako bi preobratio što više ljudi. Kada je učvrstio položaj u okolini, njegovi agenti su infiltrirali zamak i počeli da sprovode svoju agendu među gardom. Kada je većina prešla u ismailije, Sabah je krišom ušao u zamak.
Dok su Seldžuci uvideli šta se događa, većina vojnika odgovarala je direktno Sabahu. Komandant zamka se tada predao, plativši Sabahu 3.000 zlatnika da bi ga pustio.
Seldžuci su pokušavali da povrate zamak, međutim, to je bilo gotovo nemoguće pa su se njihovi napori sveli na paljenje okolnih sela. Borba sa Seldžucima je trajala neko vrema, koje je Sabah iskoristio da proširi svoj uticaj, osnuje još nekoliko utvrđenja i osveži svoje redove.
Dok su Seldžuci shvatili da Sabah ne predstavlja manji lokalni problem, bilo je kasno.
Agent po imenu Bu Tahir, već je bio poslat na veoma opasan zadatak – njegov cilj bio je da se infiltrira u dvor Seldžuka i ubije vezira Nitama al Mulka, najvećeg neprijatelja ismailija. Prerušen u mistika, Tahir je uspeo da priđe veziru i na očigled garde ubio ga je ubodom nožem u srce.
Ovo ubistvo bilo je početak ere Asasina. Suniti su tada uvideli da iako malobrojni, ismailije predstavljaju veoma ozbiljnog neprijatelja. Uskoro, Sabah je istrenirao dovoljno Asasina da ovu malu grupu pretvori u čeonu silu svoje sekre.
Uskoro su Kalife, veziri, generali, emiri, verske vođe i hrišćanski princevi padali kao žrtve bodeža Asasina.
Sabah je razvio mrežu mladih ljudi, ideološki motivisanih koji su bili spremni da izgube život u svakom trenutku. Najbolji od Asasina objedinjavali su požrtvovanost japanskih kamikaza, veštinu specijalaca i sposobnost najboljih agenata KGB-a ili CIA-e. Pored toga, Asasini su najčešće napadali iz blizine i to na javnim mestima, pred velikim brojem svedoka, što je podvlačilo njihovu spremnost na žrtvu i dalje širilo strah kako među masama, tako i među vladarima.
Među žrtvama Asasina našli su se brojni veliki ljudi. Vezira Seldžuka ubili su agenti infiltrirani kao kraljevski konjušari; turskog emira Damaska ubila su na naređenje agenti “spavači” koji su godinama bili njegova telesna garda; vođu krstaša Konrada od Monfera ubila su dva agenta koji su se pretvarali da su hrišćani (zbog čega su morali ozbiljno da izuče veru), a bili su i njegovi “bliski prijatelji”.
Spisak velikaša koje su ubili Asasini ide u nedogled.
Do Sabahove smrti 1124. godine ubijeno je više od 50 političkih, vojnih i verskih vođa na Bliskom istoku.
Nekada su Asasini, ipak, koristili i suptilnije taktike. Tako su Seldžuci bili primorani na primirje kada se njihov vladar jednog jutra probudio sa tipičnim bodežom Asasina zabodenim u krevet. Nakon Sabahove smrti, Asasini su i dalje bili veoma uspešni, sve do početka 13. veka, kada su Mongoli bukvalno pregazili čitav region. Mongoli su bili veoma upućeni u reputaciju ismailija i Asasina, zbog čega su odlučili da ovaj red izbrišu jednom za svagda.
Poslednji vođa Asasina, Rukn ad Din Kur Šah bio je bleda senka Hasan Sabaha, nedostojan mongolskog izazova. Uskoro, Asasini su postali samo uspomena, a ono što je ostalo od njih u oblastima van mongolske kontrole ubrzo je prestalo da funkcioniše na način koji je Sabah zamislio kada je osnovao Red.