Sjetimo se samo komemoracije za dvadesetogodišnjicu početka opsade Sarajeva, kad je čitava priča o kopiranju ideje (i o stolicama iz Srbije) zamalo zasjenila važnost samog događaja i datuma. S druge strane, lokalna, kantonalna, federalna i državna vlast kao da pate od neke vrste selektivnog sljepila, budući da, ukoliko postoji ideja neke druge administracije u svijetu koja bi se mogla uspješno primijeniti kod nas, budite sigurni da će je ovi naši s maksimalnom pažnjom zaobići u širokom luku. Posljednji dokaz za to je zatvaranje muzeja Ars-Aevi i, čini se, povrat umjetničkih radova umjetnicima. Ja ne sporim nesposobnost vlasti da se nose s tim problemom. Na nesposobnost smo svi već i oguglali. Sporim sljepilo prema bilo kojem rješenju, što je najgore već postojećem,0 da se stvari poboljšaju, da se ekonomija pokrene, pa da se, u krajnjoj liniji, i kultura valorizuje. Nije trebala neka velika mudrost da se prekopira, redak po redak i koncept po koncept, iskustvo nekog drugog sličnog grada u svijetu. Uzmimo, na primjer, Bilbaoa i lokalnog Guggenheim muzeja.
Guggenheim je od svih bitnih njujorških muzeja onaj sa najmanje prostora na raspolaganju i u stanju je da izlaže samo trećinu od oko šest i pol hiljada umjetničkih djela koje posjeduje u svojoj kolekciji. Kako bi riješio problem nepokazivanja bitnih radova, upravni odbor je krajem Osamdesetih godina doveo novog direktora, Thomasa Krensa, magistra poslovne administracije sa Yalea. Šta je uradio Krens? Otišao je u Bilbao i dogovorio sa baskijskim vlastima neku vrstu franšize muzeja Guggenheim. Pazite, otišao je u Bilbao, industrijski grad koji su turistički operateri uglavnom izostavljali iz bilo kakve ponude vezane za Španiju. Svjesno nije otišao u, recimo, Milano. Igrom slučaja, Bilbao ima isto onoliko stanovnika koliko i Sarajevo. Krens je u totalno nebrendiran grad doveo brand arhitektu Franka Gehrtyja koji je napravio sjedište novog muzeja. Bilbao je pristao da plati 18 miliona dolara za Guggenheim franšizu i konsultaciju pri kupovini novih radova. Nakon što je 1997 godine muzej otvoren, MILIONI ljudi su nagrnuli da ga vide. Osamdeset posto turista koje su intervjuisali na aerodromu u Bilbaou su izjavili da su tu zbog Guggenheim muzeja. Slucaj Guggenheima u Bilbaou je pokrenuo i fenomen muzejskog globalnog turizma koji svake godine obrne koju milijardicu. Bilbao je danas jedan od sinonima za turističku destinaciju.
Sve ovo je opštepoznato. Svima, samo ne našim vlastima. Još više poražava činjenica da je Sarajevo sa Ars-Aevijem imalo DALEKO više potencijala da se uključi u ovaj trend od tamo nekog neglavnog grada Španije. Sarajevo je samo po sebi potencijalni brend. I zbog burne istorije, i zbog susreta civilizacija. Bilbao je doveo Franka Gehrtyja. Mi smo imali jebenog Renza Piana na raspolaganju. Bilbao je trebao platiti 18 miliona dolara Guggenheimu. Mi smo imali jednu od najjačih kolekcija na svijetu potpuno besplatno. Nismo imali brand Guggenheim ali smo zato imali, a sad nažalost naglašavam da je glagol u prošlom vremenu, jedan topli, prisni odnos sa umjetnicima. K ao i potencijal da sam grad Sarajevo postane u tom smislu brand. Između ostalog, i zbog odnosa s umjetnicima, koji su bili više nego raspoloženi da intervenišu i u samom gradu. Sad više nemamo ništa. Sad se Turistički informativni centar hvali sa ciframa vezanim za turističku posjetu koje jesu solidne ali nisu spektaularne. Gdje su stotine miliona koje okrene Bilbao? Pored toga, gdje je pozitivni imidž koji je muzej donio i Bilbaou i Baskijcima? Bog sami zna koliko je nama u ovom momentu, kad nas napadaju poluistine, revizionizam i “neprijateljski lobiji” potrebno tako nešto.
Pa, majka mu stara, imamo kompletan case study, imamo neviđene prednosti u odnosu na dati primjer, znamo, eto, i kopirati, pa u čemu je onda problem?