Na današnji dan prije tačno stotinu godina u Zagrebu je preminuo veliki pjesnik i pisac, Antun Gustav Matoš.
Njegovim imenom danas se nazivaju deseci škola diljem Hrvatske i regije, a, prema nekim izvorima, Matošu baš škola nije najbolje išla. Sedmi razred pohađao je dva puta, nakon što je ocjenu nedovoljan dobio iz fizike te, zanimljivo, iz hrvatskog jezika. Život ga nije previše mazio, a životni put mu je odredila odluka da sa 21 godinom dezertira iz vojske.
Antun Gustav Matoš rođen je u Tovarniku 13. juna 1873. godine, a njegova se porodica već dvije godine kasnije seli u Zagreb. Nakon neuspjelog studija na Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču završava u vojsci iz koje dezertira 1894. godine. Skriva se u Srbiji, a u Beogradu provodi gotovo četiri godine života. Tamo je počeo pisati za list Pobratim, a potom i za sarajevsku Nadu.
Nakon Beograda, uz kratke boravke u Münchenu i Ženevi, seli se u Pariz, u kojem će napisati najznačajniji dio svojih djela. U Zagreb je navodno dolazio tek potajno u četiri navrata, da bi se 1908. godine, nakon pomilovanja, konačno vratio u taj grad. I danas ga putnik namjernik zatekne kako s Gornjeg Grada nijemo promatra Zagreb. U znak sjećanja na ovog velikog književnika, na ovom mjestu prisjetićemo se njegove „Samotne ljubavi“…
Samotna Ljubav
Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.
Ljubav nije sreća!; znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,
Teško, teško onom koji jako voli.
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam ko kamen.