Nagradu Srce Sarajeva posvetio sam našim studentima, reditelj Vlada Tagić je nosio i studentski bedž, i naravno da smo taj uspeh našeg fima „Yugo Florida“ na festivalu u Sarajevu posvetili njima. To je generacija sjajnih mladih ljudi koji se bore za svoju budućnost jer ne žele da žive u ovakvoj državi, a mene su učili da na mlađima svet ostaje, tako da sam svim srcem potpuno uz njih – kaže za Danas Andrija Kuzmanović, koji je pre nekoliko dana osvojio priznanje za najboljeg glumca.
Za razgovor za naš list Andrija Kuzmanović je „uhvaćen“ na Kanli Kuli na kojoj se odvija Hercegnovski festival, posle premijere crnogorskog filma „15 i po“, na koju je došao, kako je rekao, da podrži prijatelje, glumca Milivoja Miša Obradovića koji se prvi put predstavio kao filmski reditelj.
Dok smo užurbano silazili stepeništem tvrđave, jer je Kuzmanović zbog Anice Dobre želeo da vidi i naredni film, slovenačku dramu „Belo se pere na 90“ Marka Naberšnika u kojoj je ostvarila zapaženu ulogu, pozdravima i čestitkama zaustavljali su ga brojni poznanici i kolege, a najsrdačnije zagrljaje dobio je od Nataše Ninković i Branke Pujić.
Kako nam je objasnio, on je u Herceg Novom odavno „domaći“, ima kuću u Kotoru i jako voli ovaj festival, a večeras će se i sam pokloniti na Kanli Kuli – u selekciji za Gran pri Zlatna mimoza, „Yugo Florida“ u kojoj trijumfovao imaće regionalnu premijeru.
Jedan od naših najpopularnijih glumaca, koji jednako oduševljava pozorišnu, filmsku i TV publiku (u svojoj matičnoj kući, Beogradskom dramskom pozorištu, u predstavama „Ne igraj na Engleze“, „Kad su cvetale tikve“, „Osama kasaba u Njujorku“, „Kramer protiv Kramera“…, u filmovima „Montevideo, Bog te video“, „Ime naroda“, „Nije loše biti čovek“, „Toma“, „Ala je lep ovaj svet“, „Džem od kavijara“…, hit serijama „Senke nad Balkanom“, „Jutro će promeniti sve“, . „Južni vetar“, „Poseta“, „Mama i tata se igraju rata“…), govori za Danas o ulozi letargičnog montažera u „Yugo Floridi“, našem društvu porušenih vrednosti koje je već odavno nasilno i koruptivno, studentskim protestima koji su uneli svetlo, nadu i energiju da izađemo iz tog mraka…
Još od prvih najava, pogotovu kada je trejler za „Yugo Floridu“ objavio prestižni britanski portal Screen Daily, istaknuto je da ćemo videti „novog“, „neprepoznatljivog“ Andriju Kuzmanovića, što je potvrdila i Nagrada za najboljeg glumca na nedavno završenom 31. Sarajevo Film Festivalu. Kako ste vi doživeli ovu ulogu?
– Ona jeste potpuno drugačija od svega što sam do sada uradio na filmu, a na sceni sam jednom imao priliku da uradim nešto slično, „neprepoznatljivo“ – u Beogradskom dramskom, u predstavi „Zelena čoja Montenegra“, u kojoj sam igrao ulogu Osmana – paše Sarhoša. Tu sam imao tu „donju lagu“, u smislu glumačkog senzibiliteta, habitusa. ili kako god. Povukao sam sve svoje „asove“ koje uglavnom koristim na televiziji, filmu, u pozorištu, i potpuno sam pustio da ta glumačka igra ide nekako tiho, „sama od sebe“, kao da je nema.
Mnogo puta sam gledao neke velike glumce za koje bismo pomislili da ništa ne rade u svojim ulogama, ali baš onda kad su najmirniji, kada se njihova gluma „ne primećuje“ i kad izbija iz samog senzibiliteta, oni ostvare nezaboravne likove. A „Yugo Florida“ je nešto što zaista nikada nisam radio, mislim da takve uloge nismo ni imali do sada u našem filmu – ona je tipično dramska, bez trunke šarma, na šta sam sam ja do sada oslanjao. To je prepoznao žiri u Sarajevu, i jako sam srećan zbig toga.
Iako je tamo bilo ljudi koji znaju moja ranija ostvarenja, i oni su bili iznenađeni. A i sam sam rekao Vladi Tagiću: ovo nisam ja. Naravno, nisam lud da to nisam ja, ali, recimo, Entoni Hopkins i Danijel Dej Luis, gledajući sebe u filmovima znaju da su to oni, a kao da nisu. Ne poredim sebe sa njima, ali ja do sada zaista tako nešto nikada nisam uradio.
S druge strane, koliko vam imponuje činjenica što ste prvo značajnije priznanje u karijeri dobili upravo na festivalu u Sarajevu, na kojem je i sam ulazak u konkurenciju već veliki uspeh?
– Nagrade u Sarajevu nazivamo balkanskom Palmom, ja sam ranije išao sa nekim serijama i filmom, ali nikada sa glavnom ulogom kao sada, i video sam koliko je interesovanje publike za festival. Bila je „provala oblaka“ na premijeri „Yugo Floride“, ali ljudi su i dalje po toj kiši strpljivo čekali u redu sa kartama, niko nije odustao od gledanja filma. Maltene su onako mokri kijali tokom projekcije, a aplauz je na kraju trajao skoro petnaest minuta, već nam je bilo pomalo neprijatno koliko su dugo aplaudirali. Mislim da smo ovim filmom napravili „njihov život“, ono što uglavnom svi živimo, što smo doživeli, ili će nas te situacije tek dočekati. I kad ljudima na platnu vratiš i pokažeš njihov život, koji osete i prepoznaju kao stvaran, onda oni to i nagrade.
U nekom „krokiju“, Zoran, junak koga igrate, vodi „besmisleni“ život, nesnađen je i profesionalno i intimno, ali i letargičan i bez snage da pokuša da promeni tu situaciju. Šta je vama lično najuzbudljiije u njegovom liku?
– On je montažer po profesiji, ali imao posao na kamerama noću, i da prazni i puni frižider u jednom rijaliti programu. I i bdz snage meni je najuzbudljivije bilo upravo to – da istražujem njegovu učmalost, to pomirenje sa ustajalim životom, što dolazi nakon onoga kad čovek digne ruke od sebe. i postane više predmet nego ljudsko biće. On zapravo nije bio ni svestan šta je život, što vidimo pri kraju filma, dozvolio je da život protiče mimo njega, i toliko je ušao u rutinu da se čini kao da ne živi – ujutru se umije tri puta, u određeno vreme ruča, vidi se sa drugarom tad i tad, javi se kad kome treba, nema devojku…
Meni je on interesantan i po tome što je čovek pored kakvog u realnom životu sigurno prolazimo dva – tri puta dnevno, i biće mi najveća radost da neko od takvih ljudi pogleda ovaj film, da se prepozna, i da odluči da makar pokuša da uradi nešto od svog života. Mislim da je to ono što me je i najviše „palilo“ u scenariju, iako je Zoran glavni protagonista kroz koga gledamo ceo film, jer sam se nosio sa idejom da nekog probudim iz njegovog letargičnog sna. Lično, ništa mi nije blisko sa ovim likom, jer su neki trenuci u kojima sam se ja „mirio sa životom“ kod mene uvek trajali nedelju dana maksimalno.
Za razliku od te letargične generacije tridesetogodišnjaka, o kojoj Tagić govori i u seriji „Jutro će promeniti sve“ u kojoj ste i vi igrali, naši studenti se ne mire sa životom u ovako razbijenom i uništenom društvu. Čime ste vi posebno oduševljeni u ovoj njihovoj borbi?
– Studenti su odlučni i beskompromisni, i to nepristajanje na kompromis je logična posledica celog njihovog odrastanja – svesni su gde su i u kakvom društvu odrastali, ne dopada im se tak život, oni žele da žive u društvu bez nasilne policije, u društvu u kojem će najbolji lekari, najbolji profesori, nastavnici, radnici, i svi drugi najbolji u svojim profesijama biti zaposleni i na nekim ključnim pozicijama.
Mislim da danas niko ne može da se bavi ni zanatom, a da to nije preko političke veze, i zato mi je, recimo, drago što sam prvu nagradu dobio u Sarajevu, gde mi niko ne zna ni brata, ni teču, ni strica, ni da li sam politički „podoban“ ili „nepodoban“.
Zbog toga sam i tu Nagradu Srce Sarajeva posvetio našim studentima, Vlada Tagić je nosio i studentski bedž, i naravno da smo taj uspeh našeg fima „Yugo Florida“ na festivalu u Sarajevu posvetili njima. To je generacija sjajnih mladih ljudi, beskompromisnih, hrabrih, pametnih, koji se bore za svoju budućnost, ta deca su iskrena, čestita, nekorumpirana u svakom smislu, a mene su učili da na mlađima svet ostaje, tako da sam svim srcem potpuno uz njih.
Koliko vas uznemirava pojačano nasilje prema studentima, i to što naš predsednik podstiče i poziva da svaki njegov batinaš, svaki policajac i svaki ulični nasilnik može „legalno“ da ih isprebija i da apsolutno ne odgovara za to?
– Naravno da me ta situacija jako uznemirava, i naravno da sam besan zbog toga i da strepim da se toj deci više ništa strašno ne dogodi. Ali, nasilje vlasti ne potiče od pre devet meseci i ovih protesta, mi smo u nasilničkom i korumpiranm sistemu već odavno. To više nije država gde mi živimo, to je privatna politička firma. Slažem se da država može da bude dobra firma, ali mora podjednako da privređuje za sve svoje građane, bez obzira na njihovo političko opredeljenje, jer im to garantuju zakoni.
Ne mogu neki ljudi i njihova deca da budu gladni, ne mogu ljudi da ostaju bez krova nad glavom zato što nisu platili tri računa za struju, ne mogu da postoje „crne liste“ na kojima su najveći stručnjaci, ne mogu da se stiču milijarde ako si uz vlast, i pri tom jedva imaš nekakvu školu. Ova situacija je eskalirala pre devet meseci i pogibije ljudi u Novom Sadu, a samo je posledica nasilja u kojem smo svih ovih godina.
Moja generacija, kada sam ja bio student, kao ni ona prethodna, nije uradila ono što rade današnji studenti, a trebalo je i moralo je da se uradi. Sada se prelila čaša koja je odavno puna, ovi hrabri studenti jednostavno neće da žive u ovakvoj državi, ne prihvataju kompromis, planiraju da stvore pravednije društvo u kojem će i oni i svi ostali građani biti srećniji. i zato imaju snažnu podršku svih normalnih i poštenih ljudi u našoj zemlji, a i šire.
Verujete li da će studenti ostvariti svoj plan?
– Apsolutno verujem u pobedu studenata, za mene su oni bili pobednici još kad su krenuli u blokade i proteste. Verujem da će doći do izbora, i da će ova mladost uspeti da stvori mnogo bolje društvo – životne prilike jednake, ili makar približno jednake za sve ljude.