Andrej
Bereta, kustos je i istoričar umjetnosti sa adresom u Prijedoru i Beogradu.
Javnosti je poznat kao kustos koji je radio na projektu Ars Kozara, kao i neko
ko je uz Srđana Tunića realizovao autorski projekat „Kustosiranje“. U Banjaluci
radi sa studentima umjetnosti, a trenutno je u Kulturnom centru „Banski
dvor“ postavljena njihova izložba
„Obični pojmovi“ na kojoj je Bereta radio kao kustos.
Sa Beretom
smo za portal BUKA razgovarali o izložbi „Obični pojmovi“ koja se može
pogledati do 25. juna, o umjetnosti, o životu umjetnika i drugim temama.
Andrej, kustos si izložbe „Obični pojmovi“ koja
se do 25. juna može pogledati u Banskom dvoru u Banjaluci. Možeš li mi reći
nešto više o izložbi i radovima koji su predstavljeni?
Obični pojmovi su,
uslovno rečeno, diplomska izložba studenata Fakulteta Lijepih umetnosti
Nezavisnog univerziteta u Banjaluci. Svih sedam izloženih radova su novi; predstavljaju
jedinstvena individualna umetnička rešenja studenata, razvijana poslednja dva
semestra. Tokom pripreme ove izložbe, prepoznali smo mogućnost da jedan
pažljivo i detaljno razvijani izložbeni projekat predstavimo na odgovarajući
način- da izložbu učinimo događajem i obogatimo meni kulturnih dešavanja u Banjaluci. Izložbu Obični pojmovi možete da posetite svakog dana od 12- 21h u Velikom
salonu Banskog dvora, do 25.06.2017, a svakog četvrtka i subote od 18h su
planirana javna vođenja za građanstvo.
Imajući u vidu da su na izložbi predstavljeni
radovi studenata/ica, koliko su oni, po tvom mišljenju odgovorili na zadanu
temu?
Zapravo,
„zadata tema“ nije ni postojala; postojao je samo zamišljeni (i realizovani)
proces rada koji sam 2012. razvio sa kolegom Srđanom Tunićem u našem autorskom
projektu Kustosiranje/ About and around curating. Metod o kojem je reč smo nazvali co- creation, i predstavlja jedinstveno okruženje, platformu za
ljude koji se smatraju kreativnima, u kojem su upućeni na timski rad, razmenu
ideja sa drugima, direktnu komunikaciju i argumentovanu debatu, sa ciljem
realizacije sopstvenog umetničkog rada. Cela priča je utemeljena na
celoživotnom učenju, kulturi deljenja i edukativnim metodama experimental learning (Colb i dr.). Pristup
smo fleksibilno prilagođavali i poboljšavali u različitim okolnostima- radom sa
mešovitim grupama, u saradnji sa Domom omladine, realizujući umetnički deo Mikser
festivala 2013, sarađujući istovremeno sa tri
fakulteta Univerziteta u Beogradu, kroz
istovetan školski kurikulum osnovnih studija. Veći deo saznanja, koje
polaznici, odnosno studenti, u ovom slučaju, osvajaju je baziran na njihovom
ličnom iskustvu u procesu razvoja umetničkog dela, direktnoj međusobnoj razmeni
ideja i saznanja i savlađivanju realnih prepreka, pojedinačno i u grupi.
U
praksi, to, ukratko, ovako izgleda: Već na početku jesenjeg semestra studenti
su dobili mogućnost da samostalno predlože temu, kojom bi želeli da se bave u
svom umetničkom radu, koji će biti izložen na zajedničkoj izložbi cele grupe.
Tokom dva semestra istovremeno istražuju temu za koju su se odlučili,
proaktivno učestvuju u radu sa drugima i postepeno formiraju koncept.
Ubedljivom argumentacijom, potrebno je da uvere grupu da je tema kojom žele da
se bave važna njima, ali i da je artikulisana kao potencijalno bitna i drugima.
Tek nakon toga razvijamo mogućnosti materijalizacije te ideje, odnosno
razgovaramo o tome koji medij za realizaciju dela je optimalan. Nikako pre.
Svi
studenti, čija su dela izložena na ovoj izložbi su uspešno odgovorili na
pojedinačne etape procesa, uz punu svest o tome da zajednički stvaraju izložbu,
koja je, ne samo generički, nego i stvarno- njihov zajednički stav, kao identitet
ove generacije studenata. Od početka smo razgovarali o konceptu zajedničke
izložbe, i postepeno gradili tu priču, istovremeno slažući pojedine reči, ideje
(kojima bi mogle da se u najkraćem opišu pojedinačni radovi) u jednu zajedničku
misao, stav. Pored mentorske pozicije, moj kustoski izazov je bio višestruk, a
najzanimljiviji je bio sama fizička postavka u zahtevnom prostoru Velikog
salona Banskog dvora. Umesto nekog od tradicionalnih muzeoloških principa
postavke, odabrao sam postavku pojedinačnih dela na takav način da instaliram
raznorodne radove (po mediju, ideji) u zajedničkom prostoru, sa namerom da
otvorim mogućnost komunikacije između svakog rada.
Foto: Studentkinja Sarah Delić govori o svom radu
Koliko ono što zovemo običnim pojmovima u
svakodnevnom životu olako prihvatamo, ne razmišljamo o njima, iako je riječ o
važnim temama?
Obični, svakodnevni pojmovi su reči koje su se
izlizale od prečeste upotrebe, bilo zato što o njima ne razmišljamo na posvećen
način, jer, možda, nemamo vremena ili zato što nam se čini da je brzina kojom
živimo imperativ, i da ona diktira odgovore samo na trenutne izazove. To nisu
nikakvi neobični, božanski, uzvišeni pojmovi, mada neki tako možda i
deluju- to su zaustavljene misli naše svakidašnje. Nekad na njih odgovaramo
brzo i rečito, a nekad ostavljamo „za kasnije“, u trajno postpone stanje. Izložba ne pruža baš nikakve odgovore ni na jedan
sugerisani pojam- naprotiv. Sasvim dovoljno je da se, posetom izložbi,
podsetite tih pojmova; zaustavite se negde na zamišljenom preseku između
nekoliko radova, ukrstite te pojmove na neki sopstveni, intiman način, i
postoji šansa da sklopite u sebi neka pitanja, kojima ste se već bavili, ili ih
niste ranije tako oblikovali. Ukoliko pokušate ovako sebi da ugodite, onda je
ova izložba u potpunosti uspela. A, vaše vreme izdvojeno za posetu Običnim pojmovima višestruko nagrađeno.
Na izložbi su predstavljene instalacije i
multimedijalni radovi, a riječ je o radovima studenata/ica koji završavaju
slikarstvo. Koliko savremena umjetnost danas zahtijeva multimedijalnost?
Uveren
sam da je u dobu u kojem živimo savršeno deplasirano upotrebljavati pojam
„prošireni mediji“, a da se dokonom akademskom gimnastikom o tome koji je
umetnički mediji „pravi“ a koji „krivi“ bave ljudi koji, zapravo i nemaju šta
da kažu. Da li je slikarstvo, skupa sa skulpturom proširilo polje delovanja i
pojavnost ili ne je sasvim izlišno pitanje. Da li su neke druge ljudske
aktivnosti ukrale, a ne pozajmile elemente klasičnog likovnog
izraza za sopstvene potrebe (mediji, marketing, produkt dizajn, recimo), takođe
je nevažno. Na ovoj planeti se već više od 100 godina izražavaju kreativni
pojedinci u medijima u kojima mogu, koji su im pri ruci, ili u kojima se
najbolje snalaze. Dok god imaju šta da kažu, postave pitanje, zatalasaju kolotečinu
i uljuljkane mozgove, neka slobodno biraju sredstva kojima će se artikulisati.
Dakle, ima mesta za sve- i za slike, i za skulpture i video instalacije i
performanse…
Foto: Novinarka portala BUKA sa studentimačiji su radovi izloženi na izložbi
Šta znači u naše vrijeme biti umjetnik/ca?
Hmm, da
probam… Manje- više isto kao i ranije- iskren, glasan i odgovoran prema sebi
i sopstvenom radu pojedinac, koji slobodno i nesputano govori o životu, na
način koji nam, uglavnom, deluje avangardno, drugačije. Valjda, zato što tada
prepoznajemo sebe kao deo mainstream- a.
Koliko je važno da umjetnik/ca ima dodira sa
društvom, sa problemima koji su prisutni, da bude kritičan, da bude društveno
aktivan?
Verujem
da je umetnost uvek deo života- direktno odgovara izazovima jedinstvenog
okruženja, procenjuje se i razumeva kroz kontekst u kojem nastaje, a
sagledavajući delo, manje ili više pažljivo stvaramo distinkciju u odnosu na
našu, posmatračku poziciju i okruženje, koje nas i naš život opisuju. Umetnost
uvek upućuje na život, i to stvarni, kroz koji zajedno putujemo; i to snažno,
iskreno postavljajući pitanja, umesto tvrdnji i izjavnih rečenica. Što su ta
pitanja promišljenije strukturisana, njihova svežina i aktuelnost će nam ostati
duže prisutna, a to je srazmerno sa dužinom pamćenja naše kulture. Niti je
lepa, niti ružna, jer te kategorije formuliše svako društvo na svoj način; ne
trudi se da ugodi oku, niti da dekoriše neki socijalni ambijent. Kada to
naizgled čini, tada, obično, imamo ozbiljne razloge da je posmatramo kao
subverzivnu, u odnosu na sopstvene koordinate: vreme, okolnosti i odnose u
kojem nastaje. Najveća dela tzv. istorijske umetnosti su upravo to- tanana,
sofisticirana, višeslojna kritika sopstvenog doba. Umetnost može i ne mora da
bude tzv. politična, u pojavnom, ili naglašenom smislu. Međutim, još od antike
smo načisto da je ljudsko biće i politično, pa je, tako i naš stav (ako ga
imamo), čak i o svakodnevnim, sitnim stvarima, zapravo- kritički. Dela
umetnosti ne nastaju i ne postoje izvan stvarnosti, koju svi delimo- naprotiv.
Neretko, upravo, postavljaju važna društvena, etička, humana pitanja, koja su
nam „na vrhu jezika“ ili smo iz nekog razloga auto- cenzurisani, nesvesno, ili
iz sasvim kukavičkih, sebičnih pobuda. Umetnost nije ni politički korektna,
nije ni korektiv društva, a ne bavi se ni procenom „kako treba“. Ovako
posmatrano, uveren sam, umetnost deluje, zapravo, kao dokument, nedvosmislena
činjenica, u odnosu na tzv. stvaran život, koji je prebrzo proleteo.
Foto: Rad “Put”
Kako savremenu umjetnost učiniti dostupnijom
široj populaciji?
Odgovor
je mnogo kompleksniji, nego što se to možda čini na prvi pogled. Njime se
decenijama bave razni muzeološki stručnjaci u institucijama kulture,
istraživači i praktičari iz ministarstava, i njihovi zaključci su, uglavnom,
neprimenjivi univerzalno. Smatram da svako odgovorno društvo treba da pažljivo
i periodično istražuje koja je to pozicija kulture, u odnosu na druge oblasti
života- i to obostrano: kako građanstvo percipuje, recimo institucije kulture,
ali i obrnuto- šta to jedna institucija pretpostavlja- ko je to publika i kako
joj se obratiti. Na bazi takvih podataka moguće je stvarati strategiju i
željenu projekciju pozicije kulture.
Savremena
umetnost nije ništa apstraktnija od, recimo, fudbala. Pa, ipak, svi znaju sve o
fudbalu, i svakodnevno obnavljaju svoje para- ekspertsko znanje, i svako, iole
upućen, spreman je da vam objasni i strategiju nekog tima, važnost transfera,
ali i razloge zbog čega je neka tekma bila uzbudljiva, iako je rezultat, na
kraju bio 0:0. Nije reč samo o tome da odgovorne pozicije u oblasti kulture
prečesto obavljaju sterilni partijski činovnici, koji su uspešni samo kada se
ne mešaju u sopstveni posao; ili, pak, pozicija vesti iz kulture u medijima,
koja je obično minorizovana u odnosu na nezgodni snimak dekoltea neke poznate
raspevane sugrađanke, a da ne pominjemo astronomski transfer nekog sportiste.
U svakom
slučaju, mislim da ima mesta za sve, i za razonodu, i za sport, ali i za
kulturu. Nekad deluje tako alijenizovano od društva kao da se niti tiče
stvarnog života, niti je orijentisana ka široj ciljnoj grupi. Na dešavanjima,
poput otvaranja neke izložbe, često se vide isti ljudi, koji pripadaju sličnoj ili
istoj posvećenoj priči (kao neka čudna sekta?) i tek ponekad primetite nekog „zalutalog“.
Upravo ti naizgled zalutali posetioci su prava ciljna grupa, dragocenost koju
treba negovati i pozivati i jezikom koji je razumljiv, i koji sadržaj čini
dostupnijim, ali i atraktivnijim.
Foto: Andrej Bereta u Banskom dvoru
Koliko je danas teško baviti se umjetnošću,
imajući u vidu ekonomsku situaciju? Mogu li umjetnici/ce živjeti od svog rada?
I da i
ne. Najdominantnija društvena karakteristika tzv. samozaposlenih radnika u
kulturi je prekarni rad. Karakteriše ga, pored ostalog, ogromna količina
egzistencijalne nesigurnosti, odsustvo osiguranja u najvećem broju slučajeva
(socijalno, zdravstveno, penziono), ali, posledično, i pomešan osećaj
nezavisnosti i nepripadanja. Ovo poslednje je, zapravo, direktan rezultat
kakistokratije, defakto jedinog društvenog uređenja na Balkanu, koje slavi
nestručnost, nepotizam, korupciju, neodgovornost, očajno sprovođenje propisa i socijalnih
mera. Upravo ovakav kontekst življenja, umesto nekih ličnih ideoloških
ubeđenja, samozaposlene profesionalce iz oblasti kulture, postavlja u izrazito
levičarsku poziciju. Biće da su društva na prostoru ex- YU izrazito
„zastranila“ u raznobojne konzervativne, desničarske, šovinističke oblasti, pa
svako delovanje ka normalizovanju deluje kao ekstremno levo. Meni to deluje kao
očajnička težnja da se uspostavi neki iole normalan sistem vrednosti, čojstven sa relacije vlast- građani.
Tri godine si radio sa mladima, šta si ti od njih
naučio, a šta oni od tebe?
Na
početku naših susreta, kako sam
preimenovao formu školskih predavanja i vežbi, rekao sam im da u najvećoj meri
zavisi od njih samih koliko mogu da dobiju od mene, a da ću ja, svakako,
naučiti od njih, čak i onda kada su uvereni da je proces obrnut. Naime, tražio
sam, od prvog našeg susreta
participativnost, otvorenu komunikaciju i artikulaciju sopstvenog mišljenja. To
nije bilo lako, jer školski sistem, kroz koji smo skoro svi sa ovih prostora
prošli, sistematski forsira suvoparnu repetitivnost naučenih pojmova (tzv.
bubanje), umesto sopstvenog stava, na bazi iskustva, empirije. Tokom tri godine
smo saznavali kako da gradimo kritički sud, kada je reč o umetničkim delima
koja proučavamo, a kako da razvijamo svest o kontekstualnosti; bavili smo se,
takođe, po jedan semestar fotografijom, arhitekturom i dizajnom. Razvijali smo
i neke praktične alate, poput pisane forme Artist’s Statement, neophodne za
svakog umetnika, čini mi se. Poslednja dva semestra smo, zapravo, upotrebili
znanja i osvojene alate, radeći na izložbenom projektu, koji je rezultirao
izložbom Obični pojmovi.
Koji su tvoji planovi za naredni period.
Moji
planovi su uslovljeni skraćivanjem puta između želja i mogućnosti, živeći u
prekarnim okolnostima. Nastavljam da se bavim proučavanjem kustoske prakse, a
verujem da uskoro slede i neki ranije planirani izložbeni projekti, i u našem
regionu, ali i drugde u Evropi. Edukativna uloga, poput predavača na NUBL mi je
draga i otvoren sam, kao i do sada za saradnju. Ja sam process junkie, i svakako nastavljam sa potragom za novim
izazovima.
Autori izloženih umjetničkih radova, studenti Fakulteta lijepih umjetnosti NUBL su: Sarah Delić, Marko Samardžić, Gordana Praštalo, Goran Vuk Mećava, Svjetlana Vignjević, Milan Samardžić i Željko Vučenović.
Fotografije i više informacija o izložbi možete pogledati na ovom linku.
Razgovarala
Maja Isović Dobrijević