Bosanskohercegovački novinar Amir Misirlić svoju profesionalnu karijeru započeo je u sarajevskom „Oslobođenju“, 1986. godine. Kako tvrdi, imao je dosta sreće, jer ga je njegova profesorica Vlatka Krsmanović preporučila tadašnjem glavnom i odgovornom uredniku „Oslobođenja“ Ivici Mišiću. Zaljubljenik je u rokenrol, veliki je poznavalac jugoslovenske muzičke scene i može se reći, kada govorimo o domaćoj muzičkoj sceni, da Misirlić ima enciklopedijsko znanje. Tome se nije čuditi jer on je tokom karijere, pišući o bendovima koji su nastajali osamdesetih godina, bio svjedok svega onoga što se zbivalo na tadašnjoj estradi. Prvi intervju uradio je s Borom Đorđevićem, kada je Riblja čorba u Sarajevu snimala spotove za dvije pjesme tada aktuelnog albuma “Osmi nervni slom”. Nakon toga radio je intervju sa Đorđem Balaševićem, a potom iz vrtloga zvanog novinarstvo Misirlića niko nije mogao izbaviti. Amir se osim novinarstva bavi i pisanjem poezije, kolumni, recenzija, komenatara, proze i autor je četiri objavljena i četiri neobjavljena romana. U četrdeset godina karijere Misirlić je dosta toga publikovao i zastupljen je u mnogim zbornicima, monografijama i enciklopedijama. Svoje tekstove redovno objavljuje i na svom blogu “Razum i bezumlje”, a pisao je pjesme za poznate izvođače kao što su Tifa, Hanka Paldum, Amira Medunjanin, Deen i mnogima drugima. Trenutno je angažovan kao voditelj i autor emisije “Soundtrack vremena” na You Tube kanalu Balkast, gdje je uradio preko trideset odličnih intervjua sa najuticajnijim muzičarima, pjevačima i autorima sarajevske i ex-Yu muzičke scene.
O profesionalnim počecima, spisateljstvu i sadašnjim medijskim projektima novinar i publicista Amir Misirlić rekao je više u razgovoru sa novinarom Buka magazina.
Novinarstvom ste se počeli baviti još u doba socijalizma. Da li je tada bilo više slobode medija, ili manje nego danas?
Na prvi pogled se čini da je danas veća sloboda i da se može pisati i govoriti šta god čovjek poželi, ali, moramo znati da je tada uticaj medija bio znatno veći. Nije ih bilo puno, ali u puno većoj mjeri su kreirali javno mnjenje nego što je to danas slučaj. Danas svako sebi bira onaj medij koji podržava njegov sistem vrijednosti i njegova uvjerenja.
Čini se da nas današnji mediji zapljuskuju nebitnim ili manje bitnim informacijama, šireći prvenstveno strah. Na koji način se konzumenti medija mogu spasiti od te globalne pojave i da li je jedini način da se spasimo od najezde dezinformacija taj što ćemo ugaziti televizore, laptope i smart uređaje?
Ne treba ništa da isključimo. Naprotiv, treba da uključimo. Mozak, recimo. Pa da pažljivo odvagnemo svaku informaciju koju dobijamo. Nije problem toliko u tome što nam se plasiraju neistine ili poluistine. Problem je u jednoj radikalnoj relativizaciji svega i svačega. Manipulatori javnim prostorom nas više ne ubjeđuju da je istina ono što nam plasiraju. Oni pokušavaju proturiti tezu kako istine uopće nema. A kada nema istine, onda nema ni laži. Nije više važno šta je objektivna istina. Konzumenti informacija danas biraju istinu koja korespondira sa njihovim svjetonazorom.
S kim ste napravili prvi ozbiljan intervju u karijeri i da li je bilo treme?
Toga se baš dobro sjećam. Već u februaru 1986. godine „Riblja čorba“ je u Sarajevu snimala video spotove za dvije pjesme sa njihovog, tada aktuelnog albuma „Osmi nervni slom“. Bile su to pjesme „Cava“ i „Južna Afrika ‘85 (Ja ću da pevam)“. Dobio sam zadatak da uradim intervju sa Borom Đorđevićem. Naravno da sam imao tremu. Pa, oni su bili jedan od mojih omiljenih bendova. Naravno, nije baš najsretnija kombinacija kada fan radi intervju sa svojim idolima. Međutim, izgleda da sam se dobro snašao jer sam, kao naredni zadatak, dobio priliku da razgovaram sa još važnijim čovjekom, za mene barem, Balaševićem. Nakon toga više nije bilo povratka.
Sjećate li se nekih zanimljivosti iz tog početničkog novinarskog perioda i da li je bilo teško dolaziti do sagovornika, jer u to vrijeme nije bilo društvenih mreža i sličnih pomagala koji nam omogućavaju brzu komunikaciju?
Sjećam se silne želje da ispoštujem ljude koji su mi ukazali povjerenje i otvorili su mi se u intervjuima. Bilo je tu čak i pomalo straha. Recimo, u novembru 1986. godine radio sam prvi intervju sa Goranom Bregovićem, pred izlazak albuma „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“. Tada mi je dao dozvolu da „Oslobođenje“ uz intervju objavi i tekst naslovne pjesme. Međutim, na uredničkom kolegiju to je stopirano, iz ko zna kojih razloga. Ne znam da li je tačno, ali kasnije sam čuo da je protiv toga najviše bila Ljiljana Smajlović koja je, tada, ako se ne varam, bila zamjenica glavnog i odgovornog urednika. Dakle, objavi se intervju bez teksta pjesme. I to dobar intervju. U međuvremenu se ja požalim mom prijatelju Suadu Porobiću kako mi nisu htjeli objaviti taj tekst i kako sam zabrinut za Bregovićevu reakciju. Nakon par dana zvoni telefon u redakciji, javi se urednik i kaže da je za mene i da me Bregović treba. Noge mi se odsjeku, ali kad već kreneš jesti govna, možeš zatražiti samo veću kašiku. Javim se, a glas sa druge strane počne da me napada. Te kakav je to način, te zašto nisam ispoštovao dogovor. Pravdam se ja, ali džaba. U jednom trenutku moj sagovornik počinje da se smije i ja shvatim da je u pitanju taj isti Porobić. A što se tiče načina na koji smo dolazili do sagovornika, istina je da nismo imali sva ova tehnička pomagala, ali smo imali nešto drugo. Imali smo integritet. Znalo se da u cijeloj Jugoslaviji postoji tek nekoliko redakcija vrijednih pažnje. I nije baš bilo lako dobiti intervju u „Oslobođenju“. Meni, kao mladom novinaru, vrata nije otvaralo moje ime, nego ime „Oslobođenja“. Danas je već drugačije. Nemam jak medij iza sebe i vrata mogu otvarati samo vlastitim imenom.
Danas ste autor odlične, pa možemo reći i najbolje muzičke emisije u Bosni i Hercegovini “Soundtrack vremena” na YouTube kanalu Balkast. Da li je budućnost novinarstva u podcastima i kako ste došli na ideju da realizujete jedan takav projekat?
Na ideju je došao moj sin. Budući da su njegov prijatelj i on pokrenuli Balkast palo mu je na pamet da bih ja mogao raditi takav podcast. Moram priznati da je to za mene bila posve nova forma, ali ujedno i oslobađajuća. Bilo je lijepo ne biti ograničen ni vremenski ni tematski. Jer, ako imam priliku da razgovaram sa Bebekom, na primjer, onda je logično da ta priča potraje dva i po sata. Uglavnom, prve reakcije su bile više nego povoljne. Nisam očekivao ni takav domet podcasta, niti takav uticaj. A da li je to budućnost novinarstva ne bih se usudio predviđati. Oni su već sadašnjost novinarstva, a šta će sutra biti to će ovisiti o razvoju tehnologije i o zahtjevima medijskog tržišta.
U preko trideset emisija do sada gostovali su brojni muzičari koji su ostavili najdublje tragove na BH. ali i regionalnoj muzičkoj sceni. U vašem studiju su bili Fadil Redžić, Ismet Arnautalić, Bebek, Tifa, Zijo Valentino, Srđan Jevđević, Žera i da ne nabrajam, ali i mlađi muzičari poput Almasa iz Erogenih zona, Ebnera iz Regine i ekipe iz sastava Helem Nejse i Dubioza kolektiva. Radili ste i intervjue sa legendama narodne muzike Hankom Paldum i Halidom Bešlićem. Da li je zapravo Vaša ideja i bila da skrenete pažnju na činenicu kakve nam sve muzičke gromade dolaze iz Sarajeva?
Dijelom da, ali ne isključivo. Takav se utisak mogao steći jer su većinom gostovali muzičari sa BH scene, ali to je iz vrlo praktičnih razloga. Naime, studio je lociran u Sarajevu. Međutim, sada su već snimljene i neke epizode sa stvaraocima izvan Bosne i Hercegovine. To su Mile Kekin, Dejan Cukić, Zoran Predin, Dado Topić, a dogovorena su još neka snimanja, ali radije ne bih pominjao imena dok se to i ne realizuje.
Čini se da ste sa većinom svojih gostiju u drugarskim odnosima i da se sa njima i privatno družite. Ima li neko ko je odbio da gostuje u Vašoj emisiji?
Naravno da ima. I naravno da Vam neću reći ko je u pitanju. Prije svega jer se nadam da bi se i oni mogli predomisliti. Niti su oni posve zatvorili vrata za takvu mogućnost, niti ja bolujem od te vrste sujete pa da, kao uvrijeđena mlada, prekrižim neke bitne ljude. A samo mi jje edan jedini muzičar rekao otvoreno da ne želi gostovati i to jer želi da se posve povuče iz javnosti.
Da li se današnja sarajevska scena po kvaliteti može porediti sa onom iz sedamdesetih i osamdesetih godina?
Teško je to upoređivati, jer je ovdašnja scena tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka djelovala u sasvim drugim okolnostima. Kada stvari postavimo u kontekst vremena i sistema u kojem se djelovalo nekad i u kojem se djeluje sada, sigurno je da je mladim stvaraocima danas puno teže da dođu u priliku da iskažu svoj kvalitet. A kvaliteta sigurno ima. Ne želim da vjerujem kako su talenti odjednom presušili. A nije da nema i danas uspješnih i kvalitetnih priča. A, na kraju krajeva, ni tokom tih „zlatnih osamdesetih“ nije baš sve bilo super kvalitetno. I tada je bilo raznoraznog diskografskog smeća, samo što je vrijeme ispoliralo tu pozlatu, pa se danas sjećamo samo onoga što je vrijedilo. I iz ovog vremena će opet ostati ono što vrijedi.
Ko je, po Vama, najautentičniji kantautor i roker s jugoslovenskih prostora? Čitajući vaš blog “Sloboda je žena, uzmi je”, mislim da mogu natuknuti odgovor, ali ostavljam da Vi odgovorite na ovo pitanje?
Tu ću Vas iznenaditi. Jasno je da aludirate na Branimira Štulića i on jeste, svakako, među prva tri na nekoj mojoj top listi. I ako se držimo strogo termina „najautentičniji“, tu bih se mogao složiti sa Vama. Ali ako je pitanje ko je meni po senzibilitetu najbliži, čije su me pjesme oblikovale, onda bih sigurno izdvojio Balaševića. Znam da će sada rock čistunci skočiti i prigovoriti mi da to nije rock. Možda, strogo muzički gledano i nije, ali zar nije rock izražavanje stava i kreiranje stava kod drugih. A tu je Balašević nenadmašan. Ako je to patetično, ako je on „pjesnik za djevojčice“, slobodno mi vežite rozu mašnicu. On je taj koji je u svojim stihovima artikulisao čežnje, nade i strahove jednog petnaestogodišnjaka koji je nastavio da sazrijeva zajedno sa njegovim pjesmama.
Drugo pitanje, vezano za prethodno, zašto je baš taj autor ostavio najviše traga na našoj Yu-rock sceni?
U prethodnom odgovoru referirao sam se na vlastiti doživljaj. Balašević je pjesnik intime. Neko ko je imao ambiciju da svoju bol uobliči u stihove pa se ispostavilo da mnogi od nas u sebi nose sličnu bol. A što se tiče traga na sceni tu je sigurno Štulić, ali ne smijemo zaboraviti ni Bodu Kovačevića, Bregovića, pa novi primitivizam, novi val, Ekatarinu veliku. Svako je na svoj način ostao uklesan u tu građevinu zvanu domaći rock'n'roll. I niko nije bio samo „još jedna cigla u zidu“. Svako od pobrojanih je bio ona posebna cigla bez koje bi se ta zgrada opasno zaljuljala.
Da li su bendovi poput Indexa i Bijelog dugmeta mogli nastati u nekom drugom gradu i da li je Sarajevo najzaslužnije za magiju koju posjeduju ta dva legendarna rock benda?
Naravno da ništa ne nastaje tek tako. Moraju se stvoriti preudslovi za pojavu bendova poput pomenutih. Neke istorijske okolnosti išle su na ruku razvoju sarajevske scene. Čak i neki prividno nedostaci. Dok su u velikim centrima muzičari bili bliži svjetskim tokovima, pa su naprosto kopirali svjetske zvijezde. Muzičkim izrazom, odjećom, stilom, nastupom. U Sarajevu je bilo drugačije. Sve ono što je bilo uskraćeno ovdašnjim mladim rokerima moralo je biti nadoknađeno sirovim talentom. Tako hendikep postaje prednost.
Da li vam je poznata banjalučka rock scena osamdesetih: Dinar, Basdans, Radio i slični bendovi?
Kako da ne. Bila je to tada vrlo plodna scena. Ako je meni neko bio drag onda je to bila grupa „Radio“. Nažalost, njihova diskografija svela se na taj album „Konje ubijaju, zar ne?“. „Basdans“ je jedini sastav koji je na festivalu „Omladina“ u Subotici osvojio tri nagrade iste godine. I nikad nisu objavili album. To je velika istorijska nepravda. Ali, kada govorimo o Banjaluci, treba se sjetiti i sedamdesetih i festivala „Prvi aplauz“, koji je promovisao neka velika imena kao što su Goran Gerin, Željko Samardžić i, svakako, Banjalučanin Emir Bašić. Zanimljiva je i poratna scena sa imenima kao što su „Balkan Express“, „Aleksandrija“, „Post Scriptum“, Maja Tatić, Romana Panić, Boris Režak, Andrej Pucarević.
Da li ste Vi imali ikada afiniteta da se bavite muzikom, ili bar da pišete pjesme za neke bendove i pjevače?
Imao sam želju, još od momenta kada sam shvatio da se djevojačka srca lakše otključavaju uz pomoć gitare nego pomoću petica u knjižici. Nažalost, ako mi je Bog i dao neke talente, kod tog reproduktivnog, muzičkog talenta je baš škrtario. Zapravo, ponajviše mi je uskratio osjećaj za ritam. Neki će, siguran sam, zlurado primijetiti da onda nemam pravo da ocjenjujem druge koji stvaraju i imaju taj talent. Na to mogu da odgovorim samo citatom jednog pametnijeg čovjeka od mene koji je rekao „ne moram biti kokoš da bih znao šta je mućak“. Ipak, tu i tamo se popnem na scenu i ponešto snimim. Objavio sam 2022. godine čak i album „S čime da rimujem ljubav?“ U pitanju je album govorne poezije. Nastupio sam nedavnom na prvom festivalu autorske muzike „Kantarion“ u Trebinju i to uz pomoć mojih prijatelja Asmira Spahića i Slavena Janića. Spaha i ja čak i imamo neki naš duo i, za sada, jednu snimljenu pjesmu. Zamimljivo je da se u video spotu za tu pjesmu „To što boli, to se broji“ pojavljuje jedna Banjalučanka, Tamara Đaković. Puno sam, međutim, aktivniji kada pišem pjesme za druge. Moje tekstove su, do sada, snimili Tifa, „Crvena jabuka“, Deen, Almir Ajanović, Brano Likić, pa i narodnjaci kao što su Halid Bešlić, Halid Muslimović, Hanka Paldum, Nino Resić, braća Gegaj. Sad sa nestrpljenjem očekujem novi album Amire Medunjanin, na kojem bi se trebala naći i jedna moja pjesma.
Možete li reći nešto više o svojim knjigama koje ste objavili i da li ćete imati promociju istih i u Banjaluci?
U nekih četrdeset godina smjestilo se dosta knjiga. Od 1985. godine, kada sam sa tri pjesme bio zastupljen u zajedničkoj zbirci mladih pjesnika „Poznavanje prirode i društva“, pa preko svih tih knjiga o muzici, monografija i enciklopedija, pa do četiri romana. Prošle godine izašla je moja prva samostalna zbirka „Smijem li ti reći da te volim?“. Imam još četiri napisana i neobjavljena romana, te u pripremi knjigu „200 domaćih albuma koje morate čuti“. Što se tiče promocije u Banjaluci, sigurno je da bih volio predstaviti to što sam radio i banjalučkoj publici. Ali da bi se to desilo, neko bi morao da me pozove. A da bi me neko pozvao i to sve organizovao, morao bi da postoji i interes za takav događaj. A to puno bolje možete procijeniti vi iz Banjaluke, nego ja.