Dok se Bosna i Hercegovina
suočava sa nezaustavljivim odlivom mozgova koji traže satisfakciju za svoje
obrazovanje, znanje i zanat, u njoj i dalje žive oni koji izvoze pamet, i to
pod bh. zastavom. Bosanskohercegovačka pamet može biti cijenjena van BiH i kada
je ne prisvajaju druge zemlje kao što se to često dešava sa sportistima iz BiH
koji nastupaju za druge države. Izvršna direktorka Muzeja ratnog djetinjstva
Amina Krvavac je primjer osobe koja radi i djeluje u BiH, ali svoju pamet
izvozi kao jedan od najvrijednijih i najcjenjenijih bh. brendova. Ona je
izabrana za predsjedavajuću žirija za izbor Evropskog muzeja godine. Da se ne
radi o sreći već satisfakciji znanja svjedoči i još jedan izbor, pa je Krvavac
članica i stručnog žirija za izbor prve Evropske prijestolnice demokratije. O
svojim uspjesima, značaju nagrada i radu Muzeja ratnog djetinjstva Krvavac
govori u BUKA intervjuu.
BUKA: Izabrani ste za predsjedavajuću žirija za izbor Evropskog muzeja
godine, najprestižniju nagradu u evropskom muzejskom sektoru. Prvi je to put u istoriji da neko sa Balkana
bude izabran na tu poziciju. Koliko Vam je to satisfakcija u radu s obzirom na
to da Vas je Upravni odbor Evropskog muzejskog foruma jednoglasno izabrao?
Povjerenje koje mi je ukazano
imenovanjem na poziciju predsjedavajuće žirija vidim kao krunu i priznanje za
moje dugogodišnje zalaganje i doprinos radu Muzeja ratnog djetinjstva, ali i
doprinos radu samog žirija kojem sam se pridružila u ulozi članice 2021.
godine. Na poziciju predsjedavajuće imenovana sam početkom 2022. godine, na
mandat u trajanju od tri godine. Smatram da je ovo pozitivan znak i postignuće
i za cijeli muzejski sektor u BiH, jer služi kao pokazatelj da i pored svih
poteškoća s kojima se bh muzejski sektor suočava, svojim radom i trudom, bilo
kao institucija ili jedinka, možemo ostvariti odlične rezultate i biti
prepoznati od strane najrelevatnijih instanci ovog sektora u cijeloj Evropi.
Moja uloga je da u narednih nekoliko
godina predsjedam i koordiniram tim vrsnih muzejskih profesionalca, u kojem su
trenutno kolegice i kolege iz osam različitih zemalja, članica Vijeća Evrope:
Švicarske, Velike Britanije, Estonije, Švedske, Poljske, Njemačke, Francuske, i
mojim učešćem je tu i BiH. Koordinacija međunarodnim timom eksperata jeste
veliki izazov i nosi sa sobom veliku odgovornost. Istovremeno, svjesna sam da
je ovo i jedna vrsta privilegije – svi mi, u svojstvu članica i članova žirija
posjećujemo i pobliže upoznajemo rad vrhunskih evropskih muzeja, što je sjajna
prilika za profesionalni i lični rast i razvoj.
Evropski muzejski forum kroz svoje
aktivnosti i program za izbor Evropskog muzeja godine već više od 40 godina
promovira inovativnost i izvrsnost u evropskom muzejskom sektoru, i iznimno sam
ponosna što sam dio jedne takve misije.
BUKA: Je li pred Vama težak izbor, i šta to treba da ima najbolji
evropski muzej?
Odluka svakako neće biti jednostavna. Evropski
muzej godine treba da demonstrira izvrsnost i inovativnost u svim aspektima
svoga rada, ali i tendenciju da svoje programe, aktivnosti i djelovanje
prilagodi izazovima savremenog društva. U programu mogu učestvovati veliki i
mali muzeji, tek osnovani kao i muzeji sa dugogodišnjom tradicijom.
Konačnu odluku o nosiocu titule na
godinu dana donosi žiri, na osnovu rigoroznog i složenog procesa ocjenjivanja
rada nominovanih muzeja.
Ovdje također želim istaći da se u sklopu
programa za izbor Evropskog muzeja godine dodjeljuje nekoliko nagrada, od kojih
dvije glavne: nagrada za Evropski muzej godine i Muzejska nagrada Vijeća Evrope
– čiji je dobitnik i Muzej ratnog djetinjstva za 2018. godinu.
BUKA: Lično ćete u Barseloni
dodjeljivati nagradu za Evropski muzej godine, šta je u fokusu svečane
ceremonije?
Svečana ceremonija dodjele nagrada je
centralni događaj godišnje konferencije Evropskog muzejskog foruma. Cijeli
program konferencije i svečane ceremonije je koncipiran na način da u fokus
stavlja nominovane muzeje, koji tom prilikom predstavljaju svoj rad, upoznaju
se sa radom drugih evropskih muzeja i razmjenjuju stavove o savremenim
trendovima u muzejskom sektoru. I da, meni lično pripada čast da uručim nagradu
Evropskom muzeju godine na svečanoj ceremoniji koja će se za ovaj ciklus
programa održati u u Barceloni, u maju 2023. godine, i za koju su pripreme uveliko
u toku.
BUKA: Osim ove uloge takođe ste i članica stručnog žirija za izbor prve
Evropske prijestolnice demokratije. Dok politička kretanja nagovještavaju
proces stagnacije demokratizacije društva, radikalizma, rasta desnice…, koliko
će takmičenje u demokratičnosti repopularizovati ovaj oblik vladavine? I ima li uopšte zainteresovanih gradova za ovu
titulu? Kako će izgledati sam proces selekcije?
Posljednjih godina smo svjedoci značajnih političkih previranja,
stagnacije procesa demokratizacije društva, ali i antidemokratskih djelovanja. Sve
ovo su karakteristike globalnog trenda, koji vrlo jasno vidimo i osjetimo i na
evropskom tlu. Upravo zato smatram da je zauzimanje za demokratske vrijednosti
danas veoma važno. Cilj inicijative za odabir Evropske prijestolnice demokratije
je izgradnja stabilne mreže gradova i njihovih stanovnika koji će zajedničkim
djelovanjem podsticati jačanje otvorenih i inkluzivnih društava baziranih na demokratskim
vrijednostima, temeljnim pravima, te vladavini prava.
Izbor za Evropsku prijestolnicu demokratije pokrenuo je institut iz Beča
s ciljem slavljenja inovacija u demokratiji i povezivanja gradova kako bi došlo
do razmjene najboljih praksi. Zanimljivo je da je već više od 20 gradova iz 11
zemalja iskazalo interes da postanu prva Evropska prijestolnica demokratije. Zainteresovani
gradovi su trenutno u procesu finaliziranja aplikacija koje će potom evaluirati
stručni žiri. Po završetku evaluacije, u decembru ove godine, stručni žiri će
odabrati 3 do 5 gradova kandidata i proslijediti njihove aplikacije žiriju
građana koji će donijeti finalnu odluku o tome koji grad će dobiti titulu prve Evropske
prijestolnice demokratije. Žiri građana sačinjen je od 10.000 stanovnika iz
zemalja članica Vijeća Evrope. Prijave za žiri
građanki i građana iz tih zemalja su i dalje otvorene za sve one koji
žele učestvovati u odabiru i na taj način dati svoj doprinos promociji odnosno jačanju
demokratske budućnosti Evrope.
BUKA: Članica ste i Upravnog
odbora “International Coalition of Sites of Conscience’ za evrospki ogranak.
Koaliciju globalno čini preko 350 institucionalnih članica: muzeja, memorijala,
mjesta sjećanja/stradanja, organizacija koje se bave promocijom i zaštitom
ljudskih prava. Koja je veza između teških događaja iz prošlosti sa izazovima
savremenog društva? Može li prošlost biti opomena za sadašnjost i budućnost jer
se nekako čini da u svijetu ima mnogo ljudi koji nisu savladali istoriju
sukoba?
Sudeći po trenutnom stanju i broju aktivnih ratnih žarišta širom
svijeta, možda se stvarna situacija više ogleda u pitanju: da li u svijetu ima
pojedinaca ili bolje rečeno društava koja su naučila lekcije iz prošlosti? Nespremnost
za suočavanje sa teškom prošlosti na kolektivnom nivou ogleda se u sve većoj
rasprostranjenosti i izostanku adekvatne reakcije na historijski revizionizam. Koalicija,
kao i Muzej ratnog djetinjstva i druge srodne inicijative radi aktivno na uspostavljanju
dijaloga između prošlosti i sadašnjosti, skrećući pažnju na to da upravo u
lekcijama iz prošlosti jako često možemo pronaći efikasne putokaze za
suočavanje sa izazovima savremenog društva.
BUKA: Izvršna ste direktorka
Muzeja ratnog djetinjstva u Sarajevu koji je 2018. dobio jednu od nagrada u
programu za Evropski muzej godine – Muzejsku nagradu Vijeća Evrope. Koliko
bolne sudbine koje skrivaju eksponati postavke muzeja svjedoče okrutnosti rata?
Kada govorimo o eksponatima izloženim u sklopu stalne ili neke od
privremenih postavki Muzeja ratnog djetinjstva, svaki od eksponata svjedoči o
težini odrastanja u ratu i doprinosi i boljem razumjevanju djetinjstva u ratu
kao društvenog fenomena.
S obzirom na temu kojom se Muzej bavi, neminovno je da veliki broj
eksponata govori i o izuzetno teškim i bolnim iskustvima djece čija djetinjstva
i odrastanje je obilježio rat. Međutim, lični predmeti, priče i svjedočenja iz
naše kolekcije jasno upućuju i na to da djetinjstvo u ratu, kao i djetinjstvo u
miru, treba posmatrati i izučavati kao višeslojno iskustvo, bez tendencija ka
pojednostavljenju.
Naša globalno jedinstvena kolekcija, sa više od 5000 ličnih predmeta i
priča djece i mladih iz 16 različitih ratom pogođenih područja prije svega
ukazuje na to da su djeca aktivni učesnici u društvu, čak i za vrijeme rata, i
da je njihova perspektiva nešto što ne bismo smjeli zanemariti.
BUKA: U postavci su brojni
eksponati neprocjenjive memorijalne vrijednosti osoba čijim je članovima
porodice djetinjstvo zaustavljeno ili ljudi čije je djetinjstvo naglo
tranzitovalo ka surovom svijetu odraslih. Možete li dokučiti do razloga zašto
su ljudi pristali da Vam poklone te predmete, fotografije… koji su mnogima,
možda, jedina uspomena na zaustavljene živote voljenih?
Jedan od najvećih izazova, ali i prioriteta još od rane faze kreiranja
kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva bila je upravo izgradnja kredibiliteta i povjerenja
u zajednici. Zašto bi neko baš nama povjerio svoje iznimno vrijedne uspomene? To
je između ostalog bila jedna od polaznih misli prilikom razvijanja metodologije
za rad na dokumentovanju i prikupljanju ličnih uspomena.
Kako bismo što bolje odgovorili potrebama i kompleksnoti cijelog
procesa, metodologija je razvijana je u saradnji sa timom eksperata iz
različitih disciplina i sektora, uključujući i udruženje psihologa. Ovakvim
pristupom smo u kratkom vremenskom roku pokazali široj javnosti da svemu što
radimo pristupamo vrlo ozbiljno i odgovorno, ali što je još važnije pokazali
smo da su sigurnost i dobrobit učesnica i učesnika u procesu kreiranja i
širenja kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva centralni za naš rad. Ponosni smo
na to da smo u vrlo kratkom vremenskom roku uspjeli izgraditi željeno povjerenje i ponuditi
“sigurno mjesto”za sve one koji odluče “umuzejiti” svoja proživljena iskustva,
koja se često dotiču traumatičnih događaja, ranjavanja i ličnih gubitaka
bliskih osoba.
Doniranje ličnog predmeta i priče našoj kolekciji je mnogo više od pukog
čina doniranja. Naime, vrlo često se desi da nam se jave osobe koje prvi put nakon
završetka rata odluče s nekim podijeliti svoja proživljena iskustva i povjeriti
nam na čuvanje njima iznimno vrijedne uspomene, poput jedine fotografije ili
crteža ubijenog brata ili sestre, mamine torbe ili jedine igračke iz tog
perioda koju su ručno napravili od starih komada odjeće – ostavljajući na taj
način i dio teške prošlosti u Muzeju – što im omogućava da krenu dalje i okrenu
se prema budućnosti.
BUKA: Osim što postavkama
materijalizujete težinu ratnog djetinjstva u BiH, to radite i sa ratnim
djetinjstvom u Siriji, Ukrajini. Koliko su slične sudbine djece u ratovima u
BiH, Siriji, Ukrajini…?
Već nekoliko godina
radimo i na dokumentovanju iskustava djece i iz drugih ratom pogođenih
područja. U našoj kolekciji nalaze se lični predmeti i priče koje govore o
djetinjstvu u ratu u Ukrajini, Afganistanu, Siriji, na Kosovu i mnogim drugim
trenutnim ili post-ratnim zonama. Uočili smo da je i pored razlika koje se
ogledaju u lokalnim specifičnostim svakog od ovih društava i različitom
kakarteru samog oružanog sukoba jasno da postoji i nešto što možemo reći da je
zajednička nit – ratovi ostavljaju ogromne i dugotrajne posljedice na fizičko i
mentalno zdravlje djece, bilo gdje na svijetu i u bilo kojem trenutku se to
dešavalo.