Dok se Bosna i Hercegovina suočava sa nezaustavljivim odlivom mozgova koji traže satisfakciju za svoje obrazovanje, znanje i zanat, u njoj i dalje žive oni koji izvoze pamet, i to pod bh. zastavom. Bosanskohercegovačka pamet može biti cijenjena van BiH i kada je ne prisvajaju druge zemlje kao što se to često dešava sa sportistima iz BiH koji nastupaju za druge države. Izvršna direktorka Muzeja ratnog djetinjstva Amina Krvavac je primjer osobe koja radi i djeluje u BiH, ali svoju pamet izvozi kao jedan od najvrijednijih i najcjenjenijih bh. brendova. Ona je izabrana za predsjedavajuću žirija za izbor Evropskog muzeja godine. Da se ne radi o sreći već satisfakciji znanja svjedoči i još jedan izbor, pa je Krvavac članica i stručnog žirija za izbor prve Evropske prijestolnice demokratije. O svojim uspjesima, značaju nagrada i radu Muzeja ratnog djetinjstva Krvavac govori u BUKA intervjuu.
BUKA: Izabrani ste za predsjedavajuću žirija za izbor Evropskog muzeja godine, najprestižniju nagradu u evropskom muzejskom sektoru. Prvi je to put u istoriji da neko sa Balkana bude izabran na tu poziciju. Koliko Vam je to satisfakcija u radu s obzirom na to da Vas je Upravni odbor Evropskog muzejskog foruma jednoglasno izabrao?
Povjerenje koje mi je ukazano imenovanjem na poziciju predsjedavajuće žirija vidim kao krunu i priznanje za moje dugogodišnje zalaganje i doprinos radu Muzeja ratnog djetinjstva, ali i doprinos radu samog žirija kojem sam se pridružila u ulozi članice 2021. godine. Na poziciju predsjedavajuće imenovana sam početkom 2022. godine, na mandat u trajanju od tri godine. Smatram da je ovo pozitivan znak i postignuće i za cijeli muzejski sektor u BiH, jer služi kao pokazatelj da i pored svih poteškoća s kojima se bh muzejski sektor suočava, svojim radom i trudom, bilo kao institucija ili jedinka, možemo ostvariti odlične rezultate i biti prepoznati od strane najrelevatnijih instanci ovog sektora u cijeloj Evropi.
Moja uloga je da u narednih nekoliko godina predsjedam i koordiniram tim vrsnih muzejskih profesionalca, u kojem su trenutno kolegice i kolege iz osam različitih zemalja, članica Vijeća Evrope: Švicarske, Velike Britanije, Estonije, Švedske, Poljske, Njemačke, Francuske, i mojim učešćem je tu i BiH. Koordinacija međunarodnim timom eksperata jeste veliki izazov i nosi sa sobom veliku odgovornost. Istovremeno, svjesna sam da je ovo i jedna vrsta privilegije – svi mi, u svojstvu članica i članova žirija posjećujemo i pobliže upoznajemo rad vrhunskih evropskih muzeja, što je sjajna prilika za profesionalni i lični rast i razvoj.
Evropski muzejski forum kroz svoje aktivnosti i program za izbor Evropskog muzeja godine već više od 40 godina promovira inovativnost i izvrsnost u evropskom muzejskom sektoru, i iznimno sam ponosna što sam dio jedne takve misije.
BUKA: Je li pred Vama težak izbor, i šta to treba da ima najbolji evropski muzej?
Odluka svakako neće biti jednostavna. Evropski muzej godine treba da demonstrira izvrsnost i inovativnost u svim aspektima svoga rada, ali i tendenciju da svoje programe, aktivnosti i djelovanje prilagodi izazovima savremenog društva. U programu mogu učestvovati veliki i mali muzeji, tek osnovani kao i muzeji sa dugogodišnjom tradicijom.
Konačnu odluku o nosiocu titule na godinu dana donosi žiri, na osnovu rigoroznog i složenog procesa ocjenjivanja rada nominovanih muzeja.
Ovdje također želim istaći da se u sklopu programa za izbor Evropskog muzeja godine dodjeljuje nekoliko nagrada, od kojih dvije glavne: nagrada za Evropski muzej godine i Muzejska nagrada Vijeća Evrope – čiji je dobitnik i Muzej ratnog djetinjstva za 2018. godinu.
BUKA: Lično ćete u Barseloni dodjeljivati nagradu za Evropski muzej godine, šta je u fokusu svečane ceremonije?
Svečana ceremonija dodjele nagrada je centralni događaj godišnje konferencije Evropskog muzejskog foruma. Cijeli program konferencije i svečane ceremonije je koncipiran na način da u fokus stavlja nominovane muzeje, koji tom prilikom predstavljaju svoj rad, upoznaju se sa radom drugih evropskih muzeja i razmjenjuju stavove o savremenim trendovima u muzejskom sektoru. I da, meni lično pripada čast da uručim nagradu Evropskom muzeju godine na svečanoj ceremoniji koja će se za ovaj ciklus programa održati u u Barceloni, u maju 2023. godine, i za koju su pripreme uveliko u toku.
BUKA: Osim ove uloge takođe ste i članica stručnog žirija za izbor prve Evropske prijestolnice demokratije. Dok politička kretanja nagovještavaju proces stagnacije demokratizacije društva, radikalizma, rasta desnice…, koliko će takmičenje u demokratičnosti repopularizovati ovaj oblik vladavine? I ima li uopšte zainteresovanih gradova za ovu titulu? Kako će izgledati sam proces selekcije?
Posljednjih godina smo svjedoci značajnih političkih previranja, stagnacije procesa demokratizacije društva, ali i antidemokratskih djelovanja. Sve ovo su karakteristike globalnog trenda, koji vrlo jasno vidimo i osjetimo i na evropskom tlu. Upravo zato smatram da je zauzimanje za demokratske vrijednosti danas veoma važno. Cilj inicijative za odabir Evropske prijestolnice demokratije je izgradnja stabilne mreže gradova i njihovih stanovnika koji će zajedničkim djelovanjem podsticati jačanje otvorenih i inkluzivnih društava baziranih na demokratskim vrijednostima, temeljnim pravima, te vladavini prava.
Izbor za Evropsku prijestolnicu demokratije pokrenuo je institut iz Beča s ciljem slavljenja inovacija u demokratiji i povezivanja gradova kako bi došlo do razmjene najboljih praksi. Zanimljivo je da je već više od 20 gradova iz 11 zemalja iskazalo interes da postanu prva Evropska prijestolnica demokratije. Zainteresovani gradovi su trenutno u procesu finaliziranja aplikacija koje će potom evaluirati stručni žiri. Po završetku evaluacije, u decembru ove godine, stručni žiri će odabrati 3 do 5 gradova kandidata i proslijediti njihove aplikacije žiriju građana koji će donijeti finalnu odluku o tome koji grad će dobiti titulu prve Evropske prijestolnice demokratije. Žiri građana sačinjen je od 10.000 stanovnika iz zemalja članica Vijeća Evrope. Prijave za žiri građanki i građana iz tih zemalja su i dalje otvorene za sve one koji žele učestvovati u odabiru i na taj način dati svoj doprinos promociji odnosno jačanju demokratske budućnosti Evrope.
BUKA: Članica ste i Upravnog odbora “International Coalition of Sites of Conscience' za evrospki ogranak. Koaliciju globalno čini preko 350 institucionalnih članica: muzeja, memorijala, mjesta sjećanja/stradanja, organizacija koje se bave promocijom i zaštitom ljudskih prava. Koja je veza između teških događaja iz prošlosti sa izazovima savremenog društva? Može li prošlost biti opomena za sadašnjost i budućnost jer se nekako čini da u svijetu ima mnogo ljudi koji nisu savladali istoriju sukoba?
Sudeći po trenutnom stanju i broju aktivnih ratnih žarišta širom svijeta, možda se stvarna situacija više ogleda u pitanju: da li u svijetu ima pojedinaca ili bolje rečeno društava koja su naučila lekcije iz prošlosti? Nespremnost za suočavanje sa teškom prošlosti na kolektivnom nivou ogleda se u sve većoj rasprostranjenosti i izostanku adekvatne reakcije na historijski revizionizam. Koalicija, kao i Muzej ratnog djetinjstva i druge srodne inicijative radi aktivno na uspostavljanju dijaloga između prošlosti i sadašnjosti, skrećući pažnju na to da upravo u lekcijama iz prošlosti jako često možemo pronaći efikasne putokaze za suočavanje sa izazovima savremenog društva.
BUKA: Izvršna ste direktorka Muzeja ratnog djetinjstva u Sarajevu koji je 2018. dobio jednu od nagrada u programu za Evropski muzej godine – Muzejsku nagradu Vijeća Evrope. Koliko bolne sudbine koje skrivaju eksponati postavke muzeja svjedoče okrutnosti rata?
Kada govorimo o eksponatima izloženim u sklopu stalne ili neke od privremenih postavki Muzeja ratnog djetinjstva, svaki od eksponata svjedoči o težini odrastanja u ratu i doprinosi i boljem razumjevanju djetinjstva u ratu kao društvenog fenomena.
S obzirom na temu kojom se Muzej bavi, neminovno je da veliki broj eksponata govori i o izuzetno teškim i bolnim iskustvima djece čija djetinjstva i odrastanje je obilježio rat. Međutim, lični predmeti, priče i svjedočenja iz naše kolekcije jasno upućuju i na to da djetinjstvo u ratu, kao i djetinjstvo u miru, treba posmatrati i izučavati kao višeslojno iskustvo, bez tendencija ka pojednostavljenju.
Naša globalno jedinstvena kolekcija, sa više od 5000 ličnih predmeta i priča djece i mladih iz 16 različitih ratom pogođenih područja prije svega ukazuje na to da su djeca aktivni učesnici u društvu, čak i za vrijeme rata, i da je njihova perspektiva nešto što ne bismo smjeli zanemariti.
BUKA: U postavci su brojni eksponati neprocjenjive memorijalne vrijednosti osoba čijim je članovima porodice djetinjstvo zaustavljeno ili ljudi čije je djetinjstvo naglo tranzitovalo ka surovom svijetu odraslih. Možete li dokučiti do razloga zašto su ljudi pristali da Vam poklone te predmete, fotografije… koji su mnogima, možda, jedina uspomena na zaustavljene živote voljenih?
Jedan od najvećih izazova, ali i prioriteta još od rane faze kreiranja kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva bila je upravo izgradnja kredibiliteta i povjerenja u zajednici. Zašto bi neko baš nama povjerio svoje iznimno vrijedne uspomene? To je između ostalog bila jedna od polaznih misli prilikom razvijanja metodologije za rad na dokumentovanju i prikupljanju ličnih uspomena.
Kako bismo što bolje odgovorili potrebama i kompleksnoti cijelog procesa, metodologija je razvijana je u saradnji sa timom eksperata iz različitih disciplina i sektora, uključujući i udruženje psihologa. Ovakvim pristupom smo u kratkom vremenskom roku pokazali široj javnosti da svemu što radimo pristupamo vrlo ozbiljno i odgovorno, ali što je još važnije pokazali smo da su sigurnost i dobrobit učesnica i učesnika u procesu kreiranja i širenja kolekcije Muzeja ratnog djetinjstva centralni za naš rad. Ponosni smo na to da smo u vrlo kratkom vremenskom roku uspjeli izgraditi željeno povjerenje i ponuditi “sigurno mjesto”za sve one koji odluče “umuzejiti” svoja proživljena iskustva, koja se često dotiču traumatičnih događaja, ranjavanja i ličnih gubitaka bliskih osoba.
Doniranje ličnog predmeta i priče našoj kolekciji je mnogo više od pukog čina doniranja. Naime, vrlo često se desi da nam se jave osobe koje prvi put nakon završetka rata odluče s nekim podijeliti svoja proživljena iskustva i povjeriti nam na čuvanje njima iznimno vrijedne uspomene, poput jedine fotografije ili crteža ubijenog brata ili sestre, mamine torbe ili jedine igračke iz tog perioda koju su ručno napravili od starih komada odjeće - ostavljajući na taj način i dio teške prošlosti u Muzeju – što im omogućava da krenu dalje i okrenu se prema budućnosti.
BUKA: Osim što postavkama materijalizujete težinu ratnog djetinjstva u BiH, to radite i sa ratnim djetinjstvom u Siriji, Ukrajini. Koliko su slične sudbine djece u ratovima u BiH, Siriji, Ukrajini…?
Već nekoliko godina radimo i na dokumentovanju iskustava djece i iz drugih ratom pogođenih područja. U našoj kolekciji nalaze se lični predmeti i priče koje govore o djetinjstvu u ratu u Ukrajini, Afganistanu, Siriji, na Kosovu i mnogim drugim trenutnim ili post-ratnim zonama. Uočili smo da je i pored razlika koje se ogledaju u lokalnim specifičnostim svakog od ovih društava i različitom kakarteru samog oružanog sukoba jasno da postoji i nešto što možemo reći da je zajednička nit – ratovi ostavljaju ogromne i dugotrajne posljedice na fizičko i mentalno zdravlje djece, bilo gdje na svijetu i u bilo kojem trenutku se to dešavalo.
