Foto: Indir Merdanović za BL Fest
Najveća rok grupa na našim prostorima, Bijelo Dugme, nastupila je 5. jula na Banjaluka Festu u okviru svoje slavljeničke turneje. Muzički velikani bivše države, na čelu sa Goranom Bregovićem, povodom pedeset godina karijere, nastupili su do sada u samo nekoliko gradova, a među njima odabrali su i Banjaluku.
Slavljenička turneja “Bijelog dugmeta” započela je u Sarajevu, a publika širom regiona sa velikim iščekivanjem očekivala je datume sljedećih koncerata. Banjalučani su imali privilegiju da među prvima budu dio ovog velikog jubileja.
Koncert u Banjaluci veoma brzo je rasprodat. Pjesme ovog velikog jugoslovenskog rok sastava na Banja Luka Festu zvučale su baš onako kako ih mnogi pamte.
Brojne generacije uživale su u bezvremenskim hitovima kao što su: “Ružica si bila”, “Đurđevdan”,”Na zadnjem sjedištu mog auta”, “Lipe cvatu”, “Za Esmu”, “Evo, zakleću se”, “Ako ima Boga”, “Padaju zvijezde”, “Ne spavaj mala moja muzika dok svira”, “Napile se ulice”, “A i ti me iznevjeri”, “Da te bogdo ne volim” i drugim.
Goran Bregović je odlučio okupiti Alena Islamovića i Mladena Vojičića Tifu kao vokale, te Điđija Jankelića na bubnjevima i Zorana Redžića na basu. Na klavijaturama ih je pratio Bregovićev dugogodišnji saradnik, multiinstrumentalista Ognjen Radivojević.
Ekskluzivni intervju nakon održanog koncerta u Banjaluci za portal BUKA dao je Alen Islamović, koji je svoje pjevačke numere izvodio na stolici, budući da je nedavno operisao nogu. Svi koji su bili na banjalučkoj tvrđavi Kastel složili su se u jednom – bez obzira na povredu i bolove, Alen je zvučao odlično.
Alene, na banjalučkom koncertu pjevali ste sjedeći na stolici, zbog nedavne operacije. Moram primijetiti da to nije uticalo na pjevanje, da ste i dalje u formi. Kakvi su utisci iz Banjaluke?
Da, operacija je izvedena prije desetak dana, potrganu Ahilovu tetivu trebalo je vratiti na Ahilovu petu. Jako teška sportska ozljeda – jedna od težih. Oporavak je dugotrajan, 3-4 mjeseca, ali kad sjedim, ja mogu bez problema pjevati svoje visine, najvjerojatnije da bih mogao i ležećki, nisam probao (smijeh). Moje glasnice su sportski oblikovane, zbog toga nikad nisam ostao bez glasa, prošao sam školu pjevanja i moja tehnika pjevanja je tehnika opernih pjevača. Koncert u Banjaluci je bio fenomenalan, ambijent, publika, sve što treba da drži pjevača da ne posustane nego da da sve od sebe.
Kako je publika u Banjaluci reagovala na vaš nastup? Je li vam podrška publike pomogla da prevaziđete zdravstvenu prepreku?
Po mom izlasku na binu sa štakama, publika je već pozitivno reagirala na moje korake i tad sam sebi i rekao ovo ne smijem zeznuti, jer oni su tu zbog nas.
Bijelo Dugme je ostavilo neizbrisiv trag na muzičkoj sceni bivše Jugoslavije. Koja vam je najdraža uspomena iz tog perioda?
Meni je drago da sam u svojoj karijeri zakačio i tu značku na kragnu, nekad trebaš imati sreće, nekad se poklope sve stvari u životu, pa ti se desi nešto što sanjaš. Kao klinci, svi smo mi imali snove i maštarije, a kad se djelić tih snova ostvari, sreći nema kraja. Radom se prave rezultati i postižu uspjesi, muzika je dar, bez obzira što nisam završio nikakvo obrazovanje u muzici, to ti da neko i to zgrabiš i ne puštaš, tako i ja evo već preko 45 godina guram taj rock ‘n’ roll, dokad ne znam (smijeh).
Da li postoji neka pjesma koju posebno volite izvoditi uživo zbog reakcije publike?
Meni su balade poslastica i uživam ih pjevati, tu dosta rade emocije koje izlaze iz mene.
Šta za vas znači nostalgična veza sa starim hitovima i kako se ona odražava na današnje nastupe? Goran je na kraju banjalučkog koncerta rekao publici kako je bilo lijepo pjevati neke lijepe pjesme…
Ja sam u bivšoj državi stekao slavu i popularnost i te pjesme koje sam pjevao u Jugoslaviji normalno je da vuku na nostalgiju. Ja nisam neprijatelj nostalgije, dapače, volio sam ono vrijeme u kojem sam bio i postao popularan. Danas imamo više država u regionu, ali kroz taj prostor još cirkulišu te pjesme, pjevaju se još glasnije i emotivnije. Možda ta publika šalje signal nekome kako su sad slobodniji i glasniji – možda kažu “evo deremo se iz sveg glasa, niko nam ništa ne može”
Možete li podijeliti neku anegdotu iz vremena kada ste nastupali s Bijelim Dugmetom i recite mi, kako ste se osjećali kada ste došli u bend kojeg je krasio epitet benda koji izvodi “pastirski rok”?
Dugme je bilo velika firma kad sam ja došao. Sve se znalo ko šta radi, mali organizirani mravinjak. Ja sam samo uskočio, došao sam sa iskustvom i brdom live koncerata sa Divljim jagodama. Ispekao sam zanat i bio spreman za velike stvari, pjevati u top bendu Jugoslavije. Anegdota može biti to što sam otpjevao 160 koncerata u 6 mjeseci 1986-7. godine, nije laka stvar.
Kako vidite procese pravljenja muzike i muzičke scene danas u poređenju s vremenom kada je Bijelo Dugme bilo na vrhuncu popularnosti?
Danas baš i ne pratim šta ko radi. U Dugmetu se vježbalo danima i mjesecima. Goran je znao kakvu ploču treba da ima Dugme – tu je “keč”.
Paralelno sa koncertima sa Dugmetom, veoma ste aktivni i sa Vašim bendom, kako ste zadovoljni tim nastupima?
Moji koncerti su drugačije koncepcije, imam nekoliko svojih zanimljivih pjesama koje ljudi žele da čuju, pa postoji potražnja za nama, moji svirači su u rok fazonu, volimo svirati Motore, Šejla, Let na drugi svijet, Ciganka, Lopov, Metalni radnici, Ne želiš kraj. Moja pjesma Heroin je legla publici, kao i balada “30 kvadrata” .
Širom regije, ali i u Evropi, poznati ste po svojim plantažama lješnjaka. Jeste li ikada pomislili da potpuno “batalite” muziku i nastavite se baviti samo ovim uspješnim poslom?
Ja sam plantažu postavio da bi se sa nečim zanimao kada se prestanem baviti muzikom. Priroda je ljek za dušu, zvuk vjetra i šuštanje lišća najljepša muzika, a pjev ptica melem za lijepe snove. Mnogo buke sam proizvodio i još proizvodim, doći će vrijeme da budem dio tihog svijeta, a njega još ima ako ga potražiš. Ja sam ga našao.