Ivo Andrić je počeo ozbiljnije pisati u svojim četrdesetim godinama, kada je u Ženevi i kupio naliv pero s ove fotografije.
Sa njim je napisao većinu svojih najvažnijih rukopisa.
Zbog toga ga porede sa još jednim nobelovcem, Saramagom koji je takođe realtivno kasno počeo da piše.
Poklonio je ovo pero, kao i cijeli rukopis Na Drini Ćuprija, Muzeju književnosti u Sarajevu, i tom prilikom je zabilježio:
“Ovo pero sam kupio u Ženevi u jesen 1936 godine. Služio sam se s njim do početka 1945. Sve što sam u tih osam i po godina napisao, pisano je ovim perom. U proleće 1945 godine ono je več bilo tako istrošeno i dotrajalo da sam morao nabaviti novo.”
Čovjek koji je govorio malo, a pisao mnogo. Čovjek koji je milion dolara nagrade od Nobela poklonio za obnovu knjižnog fonda biblioteka u BiH.
Jednostavan kao i ovo naliv pero.
U samom muzeju nalazi se i radni sto Petra Kočića za koji sam naravno kao i svaki seljak koji bi bio u toj prilici, sjeo.
U arhivima su prepiske Meše Selimovića i Branka Ćopića sa svojim izdavačima, razmišljanja kako bi Kuća pisaca trebala da izgleda …
Tu su i književna soba Silivija Strahimira Kranjčevića, soba Hasana Kikića i mnoštvo predmeta i pisama gotovo svih pisaca Bosne i Hercegovine.
Jedan lijep i prijatan, koristan Muzej koji svakako preporučujem.
Bilo bi lijepo kada bi posjeta ovom Muzeju mogla barem malo da potakne ljude da prestanu s prebrojavanjem etničkog sastava krvnih zrnaca pisaca i da ih konačno počnu i čitati, to rijetko blago zapisanog….jer pisce i čitaju, zar ne!? …
….
Citirati misli Andrića, a ne razumijeti ih, isto je kao kada kokoš snese jaje u hidrant