VII
Što čovjek manje voli ženu,
Tim lakše on se svidi njoj.
I prije zaplete dušu njenu
U sablazni i lažni roj.
Razvrat je hladan i naduven
Nekad bio jako čuven
Zbog ljubavne vještine svoje:
Bez ljubavi uživao je.
Al’ zabava pristoji ova
Majmunskom soju ljudi slavnih
Iz djedovskih vremena davnih.
Sad blijedi slava lovlasova
Sa slavom žutih potpetica
I vlasuljom iz gordih lica
VIII
Jer ko na svijetu sada mari
Da uvijek glumi jedno isto,
Da uvjerava u te stvari
Sa kojima su svi načisto,
Da iste priče sluša svuda
I ruši bezbroj predrasuda,
Al’ predrasuda takvih koje
Čak ni kod djece ne postoje!
Kome sad neće da dosade
Zakletve, molbe svakog dana,
„Pisamca“ na deset strana,
Prstenje, lažni strah i nade,
Obmane, suze, prijetnje, spletke,
Moževi matere i tetke?
IX
Tako je junak moj mislio.
Zabluda burnih predan vlasti,
U mladosti je i on bio
Žrtva žestokih, divljih strasti.
Al’ razmažen životom sjajnim
I navikama svojim trajnim,
Očaran jednim ne za dugo,
Razočaran u nešto drugo,
Mučen i željom i uspjehom, –
Moro je vječno on da guši
Roptanje glasa u svojoj duši
I zijevanje da davi smijehom.
Tako je prošo ljeta mnoga
Straćivši cvijet života svoga.
X
U lijepe žene što zanose
Više se nije zaljubljivo;
Iznvjere – odmarao se,
Odbiju – njemu nije krivo.
Napušto ih je sve bez tuge
I tražio bez želje druge.
Mržnju u ljubav njinu nije
Ni pamtio moj Evgenije.
I gost se tako kreće kasni
Na vist – i kada igra prođe,
On ravnodušno natrag pođe
Da kod kuće na miru zasni,
A sjutra ni sam ne zna šta reći
Đe će ga nova noć zateći.