Uprijedorskoj galeriji „Sreten Stojanović“ prije nekoliko dana otvorena je izložba skulptura „Sculpture Wagon“, akadmskog vajara Đorđa Aralice, koji je rodom iz Otočca, a trenutno živi u Beogradu.
Izložda je otvorena do 25. maja, a ovo je prva postavka ovog umjetnika u Bosni i Hercegovini. Aralica je izlagao širom svijeta i regiona, a dobitnik je prestižne međunarodne nagrade “Polok-Krasner” fondacije za 2019/20. godinu.
Aralica za BUKU govori o vajarstvu, zanimljivom umjetničkom mediju sa kojim radi, savremenom svijetu i okolnostima u kojima živimo.
Prva izložba u BiH na neki način je i rekapitulacija Vašeg rada. Zašto se ovoliko dugo čekalo na izložbu u Bosni i Hercegovini?
To je logičan, obrnuti redosled koji je nametnut mojim životnim okolnostima. Ja sam, naime, samo započeo svoju karijeru u Beogradu, da bih odmah potom izlagao u inostranstvu. Stoga je ponovljeni put od beogradskih i drugih galerija u Srbiji do galerija u regionu potrajao izvesno vreme.
Koliko se skulptura i vajarstvo danas cijene, koliko je teško jednom vajaru da nađe svoj put u okviru tokova savremene umjetnosti?
Neko je rekao da je vajarstvo zamrlo u onom trenutku kada je raskinuta vekovna veza između skulpture i arhitekture. Vajarstvo je srećom preživelo zahvaljujući vezi sa urbanim i drugim kultivisanim pejzažima. Međutim, monumentalno, u smislu trajnog, odavno je ustupilo mesto efemernom i virtuelnom. Oni polako nadvladavaju prostorni i materijalni karakter umetnosti vajarstva, koje mnogim umetnicima, pa i meni, predstavljaju primarnu odliku skulptoralnog izraza.
Vaš medij su industrijski lanci, kako su lanci došli do vas kao umjetničko sredstvo ili kako ste Vi došli do lanaca?
Tražio sam materijal koji je lak za manipulaciju i dozvoljava izvođenje komplikovanih krivolinijskih površina. Tradicionalni mediji, kao što su kamen, bronza, ili keramika nisu odgovarali mom interesovanju za unutrašnji prostor vajanog objekta. Tako sam došao do lanaca, koji su mi omogućili da skulpture imaju upečatljivu površinu koja u isto vreme omogućava pogled ka unutra. Osim toga, pokazalo se da lancima mogu da prkosim gravitaciji, što je jedna od mojih omiljenih tema.
Izlagali ste u mnogim zemljama, koliko je danas teško postati i ostati umjetnik, šta je, po Vama, najveći izazov u tome?
Najveći izazov je, naravno, da se uprkos ozbiljnosti opšte istorijske ili životne situacije, ili još više, uprkos banalnosti svakodnevice, održi kreativnost kao najviši i jedini životni cilj.
Da li je vajarstvo na neki način u sjeni slikarstva, čini se da se radovi slikara više izlažu i predstavljaju u muzejima i galerijama?
Izlaganje je proporcionalno broju umetnika i produkciji. Stvaranje vajarskih dela zahteva dugotrajan rad i značajna finansijska sredstva, što ovu umetnost čini retkom i ekskluzivnom na izlagačkoj sceni.
Koliko je važno da se umjetnost izbori sa propagandom, da li umjetnost smije biti u službi bilo čega drugog osim u službi sebe same?
Umetnost može da služi glorifikaciji raznih ideoloških ili drugih koncepata, ali to ne znači da je s tom idejom i nastala. Čini se da je inicijalni okvir dobre umetnosti u svojoj biti anti-propagandni, mada ovu tvrdnju treba stalno i pažljivo preispitivati na svakom pojedinačnom slučaju.
Kako gledate danas na prostore bivše Jugoslavije, nekad ratom razorene, danas teško da su oporavljene od svega što se desilo?
Ja nisam Jugo-nostalgičar. Živeo sam i van prostora bivše Jugoslavije i video sam da ima i boljih modela života. Ideja jugoslovenstva je izneverena od ljudi čiji je moralni i karakterni profil veoma sličan. Njihov uniformni i nama prepoznatljiv profil određuje meru uspeha svih pojedinačnih novostvorenih država i njihove međusobne odnose.
Ljudi su na ovim prostorima veoma zaokupljeni temama koje ih međusobno razdvajaju. Kako zapravo raditi na međusobnom zbližavanju, bez obzira na naciju ili religiju?
Moj celokupan rad koji se bavi pojedinačnim identitetom koji se afirmiše kroz kategorije kolektivnog i univerzalnog moj je doprinos humanističkoj ideji.
Kako posmatarate današnji svijet, ljudi su sve više zaokupljeni društvenim mrežama, a život i dani prolaze pored njih?
U ljudskoj prirodi je da menja maštu i stvarnost. Svet virtuelne realnosti dao je tehnološki okvir i obilje mogućnosti za odsustvo iz realnog života. Eskapizam, pogotovo u sredinama sa velikim problemima, udružen sa brutalnim manipulisanjem istinom, naučnom i informacionom, doprinosi neuspehu celokupnog društva, koga smo svi mi bolno svesni.
Uz pandemiju i ratove, mi živimo u vremenu „društva spektakla“, senzacionalizma, „big brothera“ i drugih reality emisija. Koja nam je alternativa? Kako preživjeti u takvom konstruisanom ludilu?
Sve to postoji i na drugim mestima na svetu, senzacionalizam je globalni fenomen. Međutim, ono što nas razdvaja je nemogućnost izbora. Kada visoka kultura zameni deo kič ponude javiće se glasovi onih koji nisu podložni manipulaciji i čije će kritičko mišljenje pokrenuti lično i socijalno ozdravljenje.