Aida Redžepagić, modna i portretna fotografkinja, danas će održati predavanje na Blenda konferenciji posvećenoj fotografiji u Banjaluci. Ona iza sebe ima nekoliko grupnih, kao i četiri samostalne izložbe fotografija, dobitnica je nekoliko nagrada fotografije, među kojima su nagrada za Fotografiju godine BiH 2014 u kategoriji Grad, drugo mjesto na Sarajevo Fotomaratonu, nekoliko zlatnih i srebrnih PSA medalja na internacionalnim takmičenjima…
Aidine fotografije su do sada objavljivane u brojnim magazinima u regionu i šire.
Pred predavanja u Banjaluci, razgovarali smo sa Aidom o tome šta je za nju fotografija.
Aida, možeš li nam reći nešto više o predavanju koje ćeš održati u Banjaluci?
Prije svega, mnogo me raduje što imam priliku biti jedna od govornica na Blenda foto & Video konferenciji u Banjaluci. Mislim da su organizatori okupili zaista jednu kvalitetnu ekipu i, osim samih predavanja, smatram da je konferencija jako bitna za umrežavanje ljudi iz struke.
Ja ću govoriti o kreativnom procesu pri kreiranju editorijala. Ukratko proces od ideje do same realizacije.
Ako se možeš sjetiti, kada si se „zaljubila“ u fotografiju?
Ne bih znala odrediti tačan trenutak, ali mislim da je moja ljubav prema vizualnim umjetnostima općenito počela sa maminim crtanjem. Ona je oduvijek mnogo voljela da crta i ja sam se kao dijete divila njenim crtežima koje je ostavljala posvuda. Nikada nije slikala na platnu nego po potrosenim kutijama cigareta, telefonskom imeniku, rokovnicima i ja bih te male crteže gledala i zamišljala kako želim kreirati nešto slično. Tu je počela ljubav prema crtanju, kasnije sam uvidjela da sam ipak malo više talentovana za fotografiju, a kako sam nestrpljiva po prirodi, sam proces fotografisanja mi je djelovao brži. Dugo vremena sam se samo divila tuđim radovima, znala sve fotografe iz regiona i svijeta, kupovala knjige o fotografiji, a onda se odvažila i sama početi. Sada mi se čini kao da je sve uvijek vodilo upravo tome.
Šta je za tebe fotografija?
Za mene je to i ljubav, i hobi, i posao… Znam da je kliše, ali zaista uživam u ovome i ponekad radim i po 12 sati dnevno, a opet ne osjećam onaj napor i zasićenje kao na prethodnim poslovima. Fizički umor da, ali umor od fotografije nikad. Ovaj posao mi pruža mogućnost da upoznam najrazličitije ljude, da se upoznam sa njihovim pričama, omogućava mi da se kreativno izrazim… Fotografija je čista ljubav!
Da li je teško biti fotografkinja u BiH, postoje li problemi ovog zanimanja koje bi ovom prilikom izdvojila?
Ne. Ja ih zaista ne osjetim na svojoj koži. Istina, ja sam i nepopravljivi optimista, pa mislim da nema preboloma koji nije rješiv i ako naiđem na isti.
Jedino što mi pada na pamet jeste da, kada radim na terenu, vrlo često se desi da sam jedina fotografkinja u svijetu muškaraca. Obzirom da je oprema jako teška i raditi na terenu zahtijeva da na leđima nosim preteški ruksak i ostalu opremu satima, vrlo rijetko se fotografkinje opredjeljuju za takvu vrstu posla.
Da li se na našim prostorima fotografija kao umjetnost dovoljno cijeni?
I da i ne. Dosta ljudi cijeni fotografiju kao umjetnost, poštuju fotografe i njihov autorski rad, dok s druge strane nije rijetkost da se desi da ljudi fotografije ne doživljavaju kao umjetnost, koriste ih bez autorskih prava kao javnu svojinu. Također, u Bosni i Hercegovini izložbe fotografija su rijetkost i kada se dese većinom su dokumentarne fotografije u pitanju.
Ko su ti fotografski uzori?
Još od djetinjstva sam voljela pratiti radove fotografskih velikana i dan danas kada sam u potrazi za inspiracijom listam knjige Lindbergha, Annie Leibovitz, Tima Walkera… Uvijek sam smatrala da je jako važno tražiti inspiraciju svuda naokolo. Kao što pisac razvija svoj vokabular čitajući, muzičar slušajući, glumac gledajući mnogobrojne predstave i filmove, tako je jednako važno da i fotograf posmatra druge fotografije, slike i prizore u svojoj okolini koji bi ga mogli inspirisati za buduće radove.
Koliko je danas, kada se mnogi ljudi bave fotografijom teško izdvojiti se, biti prepoznatljiv i drugačiji?
Konkurencija je nešto predivno! Imati kvalitetnu konkurenciju znači biti u stalnoj “igri”. Konkurencija vam ne da da se opustite, stagnirate i ulijenite kao umjetnik. Radujem se svakom kvalitetnom editorijalu svojih kolega. Da nemam konkurenciju, ili da je konkurencija loša, ne bih imala stalnu potrebu da sebe guram naprijed uvijek i iznova. BiH ima genijalne fotografe i fotografkinje i zaista je zadovoljstvo posmatrati kako scena raste, razvija se i konstantno napreduje. To čini ovaj posao stresnim, ali i jako zanimljivim.
Pogledajte Aidine izabrane fotografije:
