Gayla Benefield je samo radila svoj posao, kada je otkrila
užasnu istinu o svom gradu – stopa smrtnosti je bila 80 puta veća nego bilo
gdje drugo u Americi. Ali kada je pokušala da kaže istinu svojim sugrađanima o
uzroku tako visoke smrtnosti, shvatila je nešto još gore: Ljudi nisu željeli da
znaju. U svom govoru na TED-u koji je dijelom lekcija iz istorije, dijelom poziv na akciju, Margaret
Heffernan govori o opasnostima “voljnog sljepila” i o važnoj ulozi običnih
ljudi, kao što je Benefield, koji su spremni da kažu istinu.
“Na sjeveru Amerike, u malom mjestu okruženom prelijepom
netaknutom prirodom, Gayla Benefield je obilazila domaćinstva i zapisivala
vrijednosti na mjeračima . To je bio njen posao. Sretala je mnogo muškaraca
koji su usred dana bili kod kuće i koristili oksigen za disanje. To joj je
djelovalo čudno. Kad joj je otac umro u 59 godini, mislila je da je to zbog
posla, jer je bio rudar. Ali kada joj je ubrzo umrla i majka, koja je poticala
iz dugovječne porodice, posumnjala je da nešto nije u redu. Razmišljala je o svom gradu koji je imao
rudnik vermikulata, koji se koristio za zemljište, za izolaciju, bio je na
dječjim igralištima, sportskim terenima… Ono što nije znala dok se nije
počela dublje baviti ovom temom, jeste da je vermikulat veoma toksičan vid
azbesta. Kada je riješila zagonetku, počela je svima govoriti šta se desilo
njenim roditeljim i ljudima koje je viđala kako koriste oksigen, ali ostala je
zapanjena. Mislila je da će, kada svi saznaju za to, željeti nešto da učine.
Međutim, niko nije htio ništa da poduzme, a ubrzo im je njena priča postala
zamorna i počeli su da joj se rugaju.
Ali Gayla nije htjela da odustane, nastavila
je da istražuje, a razvoj interneta joj je u tome pomogao. Borila se da dokaže
svoje tvrdnje i konačno joj se sreća osmijehnula. U grad je došao jedan istraživač koji je izučavao
istoriju rudnika u tom kraju. Ispričala mu je svoju priču i, ispočetka, kao i
svi drugi, nije joj vjerovao. Ali kada se vratio u Seattle i sam proveo
istraživanja, shvatio je da je Gayla bila u pravu. Sada je imala saveznika.
Uprkos tome, ljudi i dalje nisu htjeli da
znaju. Govorili su da bi im neko već rekao za to, da je to bilo tako
opasno. ‘Ako zaista ljudi od toga toliko umiru, doktori bi nam rekli’. Drugi su
govorili da se u svakoj industriji dešavaju nesreće. Ali Gayla je istrajala i
uspjela da dovede federalnu agenciju da pregleda stanovnike grada. Pregledali
su 15 000 ljudi i otkrili da je smrtna stopa u gradu bila 80 puta veća nego
bilo gdje drugo u Americi. To je bilo
2002. godine, ali čak ni tada niko nije rekao ništa.
To, dakle, nije bilo
neznanje, to je bilo voljno sljepilo. Voljno sljepilo je pravni koncept koji se
odnosi na znanje koje bi trebalo da imate, ali nekako uspijevate da ga nemate.
Zakon smatra da ste svojevoljno odabrali da ne znate. Oko nas je puno
svojevoljnog sljepila. Možete ga vidjeti u bankama, kada osoblje banaka prodaje
hipoteke ljudima koji ih ne mogu otplatiti, kada se u bankama manipuliše
kamatnim stopama, i svi znaju šta se dešava, ali to ignorišu. Možete vidjeti
svojevoljno sljepilo i u katoličkoj crkvi,
gdje se decenijama ignoriše zlostavljanje, voljno sljepilo postoji u
epskim razmjerama, ali i na malim primjerima, u porodicama, zajednicama, a
naročito u organizacijama i institucijama… Prema istraživanjima koja su rađena,
85% ljudi zna da postoji neki problem u njihovoj kompaniji, organizaciji ili
nekoj drugoj zajednici, ali ne žele ništa da kažu. To je mnogo tišine, mnogo sljepila.
Kad idem u kompanije u Švajcarskoj, oni mi kažu da je to specifično za
Švajcarsku, kada idem u Njemačku, kažu mi da je to njihova bolest, u Engleskoj
kažu da su oni najgori po tom pitanju, a istina je da je to problem svih ljudi.
Svi smo pod određenim okolnostima svojevoljno slijepi. Ono što istraživanja
pokazuju jeste da su neki ljudi slijepi iz straha od osvete, neki su slijepi
jer misle da su bespomoćni i da se ništa ionako neće promijeniti…ako
protestujemo protiv rata u Iraku, ništa se neće promijeniti, zašto se onda
uopšte truditi, bolje da ne vidimo sve to…. Oni koji progovore o nekom problemu
nazivaju se zviždačima, a među ljudima postoji duboko ukorijenjeno uvjerenje da
su svi oni ludi. Međutim, ono što sam ja otkrila razgovarajući sa zviždačima
jeste da su oni lojalni i veoma često konzervativni ljudi, posvećeni
institucijama za koje rade, a razlog zbog kojeg progovore o nekom problemu
jeste to što im je stalo do institucija i žele da one budu zdrave. Druga stvar koju ljudi misle o zviždačima je da
oni na kraju budu uništeni, a niko ne želi da mu se to desi. Ipak, kad pričam
sa zviždačima, glavni dojam koji stičem o njima je da su oni ponosni.
Kada su objavljene uznemirujuće fotografije o ratu u Iraku,
američki vojnik koji je fotografije pronašao i objavio kazao je ‘ja nisam osoba
koja će nekoga cinkariti, ali preko nekih stvari jednostavno ne možete preći,
postoje određene granice’. Kada sam doktora
koji se 5 godina borio protiv opasnog hirurga koji je ubijao bebe pitala zašto je to uradio, on je rekao da ga
je ćerka na to nagovorila. Prišla mu je jedne noći i rekla ‘ne možeš dozvoliti
da djeca umiru’. Jedna ćerka i supruga
američkog vojnika vidjela je u kakvom
psihičkom stanju se vojnici vraćaju iz rata u Iraku, a vojska je odbijala da
prizna PTSP kao dijagnozu, pa je ona u centru vojnog gradića otvorila kafić u
kojem im je pružala zdravstvenu, psihološku i pravnu pomoć. Uvijek sam govorila
da ne znam šta želim da radim u životu, ali u ovom sam se pronašla i više
nikada neću biti ista, kazala je.
Mi uživamo toliko sloboda danas za koje smo
se teško izborili, slobodu da pišemo i objavljujemo bez cenzure, da glasamo,
naročito žene koje su se za to morale izboriti, pripadnici manjiskih grupa imaju
slobodu da žive kako žele… Ali sloboda ne postoji ako je ne koristite, a ono
što zviždači rade jeste da koriste slobodu koju imaju. Oni znaju da će morati mnogo
da se raspravljaju sa svima, ali spremni su da se suoče sa svojim protivnicima
i dokažu da su njihovi argumenti bolji.
To su ljudi sa velikom istrajnošću, strpljivošću i odlučnošću da ne budu
slijepi i tihi. Kada sam posjetila kliniku za azbestozu, prvi pacijenti koji su dolazili ulazili su na
sporedna vrata jer nisu htjeli da priznaju da je Gayla bila u pravu. Sjedila
sam u restoranu gledajući kako kamioni kopaju zemlju iz bašta i odnose je i
mijenjaju je svježim, nezagađenim zemljištem. Povela sam svoju 12-godišnju
ćerku, jer sam željela da upozna Gaylu, a
ona je pitala ‘zbog čega kad nije filmska zvijezda, nije slavna, nije nikakav
ekspert’… Gayla će prva za sebe reći da nije nikakva svetica, ali ono što je
najvažnije o Gayli jeste da je ona obična žena, ona je poput vas i mene, ona je
imala slobodu i bila je spremna da je koristi.”
Izvor: www.ted.com
Prevod: Milica Plavšić