Istorija ovog carstva bila je izvanredno dokumentovana, a istoričari
su zabeležili neverovatne priče o najvećim carevima Rimske imperije.
Predstavljamo vam neke od njih:
10. Karakala (198 – 217.)
Karakala i njegov brat Geta su istorijski primer
rivalstva među braćom. Bili su sinovi Septimija, osnivača dinastije
Severa, koji ih je terao da sarađuju i zajedno vladaju, ali su se oni
svejedno međusobno mrzeli. Na kraju su čak podelili carsku palatu na
pola, kako ne bi morali da dele prostorije.
Karakala je, u
jednom od najnemoralnijih činova u istoriji, pozvao Getu na primirje, s
majkom kao svedokom, ali ga je, čim je stigao, ubio na očigled majke.
Zvanični istorijski spisi pominju neke “atentatore” koji su imali nameru
da ih obojicu ubiju, ali se u Rimu znalo da je Karakala sve izmislio
kako bi imao tron samo za sebe.
Neko ko je bio spreman na takvo
zverstvo, očekivano je bio i brutalan vladar. Otac ga je na samrti
posavetovao da vojnike učini bogatim, a sve druge ljude osiromaši, što
je bilo upravo ono što je sledeće učinio.
Vojnici su imali
veliku platu, dok su oni koji su se usuđivali da ga kritikuju uglavnom
bili surovo kažnjavani. U istoriji je upamćen kao neko ko je omogućio
svim stanovnicima carstva da se nazovu građanima Rima, ali je manje
poznato da je to učinio kako bi prikupio više poreza i kako bi mogao da
plaća vojnike.
Neprijatelji su ga toliko prezirali, da ga je
istoričar Edvard Gibon nazvao “zajedničkim neprijateljem čovečanstva”.
Njegova reputacija dovela je do toga da ga sa trona smakne…
9. Makrin (217 – 218.)
Makrin je bio prvi rimski car koji je dobio vlast, a da
prethodno nije bio senator. Iako je Senat izgubio moć u odnosu na cara
kada je Avgust (prvi car) došao na tron, najbogatija klasa već je činila
većinu u Senatu, a to je uključivalo generale i članove kraljevskih
dinastija koje su tradicionalno vladale Rimom.
Najfascinantnija
činjenica o Makrinu je način na koji je došao na tron. Kao prefekt u
Pretorijanskoj gardi, imao je dužnost da čita carsku poštu svom
prethodniku Karakali. Taj car bio je poznat kao paranoičan, osvetoljubiv
i sumnjičav čovek, pa kad mu je Makrin pročitao proročanstvo da će biti
ubijen i da će ga na tronu smeniti prefekt, verovatno je planirao da ga
se otarasi. Zato je Makrinus, svestan nevolje u kojoj se našao, morao
da prvi smakne cara. Platio je jednog gladijatora da ubije Karakalu dok
je mokrio pored puta.
Makrin je uspeo da obezbedi lojalnost
vojske i odobrenje Senata, nakon što se proglasio za cara, ali je ubijen
posle samo godinu dana. Glave su mu došli preživeli članovi Karakaline
porodice.
8. Aleksandar Sever (222 – 235.)
Aleksandar Sever je imao samo 13 godina kada je došao na
vlast i pravo je čudo što njegova vladavina nije upamćena kao potpuna
katastrofa. Srećom, uz sebe je imao mudru majku, Juliju Mameju, koja je
sve vreme njegove vladavine bila vladar iz senke.
Aleksandar je
smanjio poreze, podsticao razvoj nauke i umetnosti, a imao je i široke
vidike kad je reč o veri. Rim je tada još bio pagansko društvo koje je
obožavalo Jupitera, ali je Aleksandar dozvolio da se u gradu podigne
sinagoga.
Iako je bio voljen na domaćem terenu, germanska
plemena i Partijanci s Istoka, stalno su pretili da pređu Rajnu i Dunav i
ugroze carstvo. U tako napetim okolnostima, Aleksandar uopšte nije bio
popularan među vojnicima, koje je vređalo to što je njihov vođa pod
stalnim uticajem majke. Zbog toga je ubijen i na njegovo mesto došao
je…
7. Maksmin Tračanin (235 – 238.)
Ne samo da Maksimin nije bio senator, nego su ga mnogi
smatrali i varvarom. Počeo je karijeru kao običan vojnik, ali se
vremenom popeo u hijerarhiji zahvaljujući njegovoj snazi. Navodno ga je
primetio car Aleksandar lično i diveći mu se, stavio ga na čelo legije.
(Drevni izvori navode pomalo sumnjive podatke o njegovom izgledu, između
ostalog, da je bio visok 244 cm.)
Kada su vojnici ubili Aleksandra, Maksimin se nametnuo kao sledeći car, a Senat nije mogao da učini ništa da ga u tome spreči.
Međutim, pošto njegova vlast nije imala nikakav legitimitet, uskoro su
se javile razne pobune širom carstva, kao i novi kandidati za vladavinu.
Senat je pomogao jednu od tih pobuna, a pošto ju je Maksimin ugušio,
članovi su morali brzo da reaguju i nađu druge vladare, pre povratka
strašnog cara.
Kad se Maksimin vratio, ubili su ga njegovi sopstveni vojnici, kojima se smučila njegova stroga disciplina.
6. Julijan (361 – 363.)
Julijan je bio poslednji paganski car Rima, što je čudno,
budući da je carstvo 30 godna ranije u hrišćanstvo preveo imperator
Konstantin. Međutim, Julijan nije išao “niz dlaku” javnosti i želeo je
da Rimu vrati ono što je smatrao superiornim tradicionalnim vrednostima.
Bio je poslednji preživeli srodnik i naslednik Konstantinovog
najmlađeg sina, brutalnog i nemilosrdnog Konstantina II, koji je vodio
građanske ratove protiv rođene braće, kako bi došao do vlasti.
Konstantin nikad nije verovao Julijanu, jer je verovatno sumnjao u
njegova hrišćanska osećanja, ali nije imao izbora nego da ga učini
naslednikom, kako bi nastavio dinastiju. Julijan je kontrolisao trupe u
Galiji, ali mu je Konstantin iz ljubomore polovinu vojske prebacio na
Istok, gde je želeo da povede rat. Galski vojnici su odbili premeštaj i
proglasili Julijana za cara, a srećom po paganina, Konstantin II je umro
na putu ka bojištu.
Kad je Julijan dobio priliku da sam
upravlja carstvom, postepeno je pokušavao da zabrani hrišćanstvo i
ukinuo je sve privilegije koje je ta vera ranije imala. Podsticao je
povratak paganskih kultova i izveo mnoge druge pravne reforme. Međutim,
bila mu je neophodna lojalnost trupa na Istoku i smatrao je da je
najbolji način da je dobije taj da obedi Partijance. Nažalost, u bitku
protiv njih krenuo je bez grudnog štitnika i smrtno ga je ranilo
neprijateljsko koplje.
Da je poživeo, možda bi Rim vratio paganstvu i potpuno preokrenuo tok istorije.
5. Majorijan (457 – 461.)
Majorijan je preuzeo vlast nad Zapadnim Rimskim Carstvom
na samom njegovom kraju. Rim je već izgubio mnoge teritorije, pa je
carstvo zapravo obuhvatalo današnju Italiju, poneku galsku teritoriju i
deo Balkana. Istočno carstvo i Konstantinopolj potpuno su se udaljili od
problema na Zapadu.
Ipak, Majorijan je duboko verovao da može
preokrenuti tok istorije i carstvu vratiti staru slavu. Vratio je mnoge
teritorije u Španiji i Galiji i pripremao se da ponovo osvoji provincije
u Africi od Vandala koji su ih zauzeli. Nažalost, njegovu flotu
uništili su Vandali i rimski izdajnici još u luci.
Majorijanu
je desna ruka bio germanski general Ricimer, koji je s njim ratovao u
prošlosti, ali ga je i on napustio posle gubitka flote. Cara je dočekao
nedostojan kraj: njegov general mu je skinuo carske odeže, mučio ga, a
onda i pogubio.
Posle smrti, Zapadno Rimsko Carstvo nastavilo
je da propada, brzo gubeći moć i uticaj. Majorijan će ostati upamćen kao
njegov poslednji kompetentan vladar.
4. Didije Julijan (193. godina)
Didije Julijan je bio jedini car koji se na čelu Rima
nalazio devet nedelja, ali zaslužuje mesto na ovoj listi zbog
neverovatne priče o njegovom usponu na tron. To se dogodilo u smutnoj
193. godini tokom koje se na vlasti izmenjalo pet careva.
Pre
Didijusa, car je bio Pertinaks. On je napravio veliku grešku, jer nije
dovoljno plaćao elitnu vojnu jedinicu pretorijance. Besni zbog
neisplaćenih zarada, ubili su Pertinaksa i dok su razmišljali šta će i
kako dalje, jedan od njih dobio je genijalnu ideju: zašto tron ne bi
ponudili nekom ko ponudi najveću cenu?
Javno su objavili da je car mrtav i da će sledeći lider Rima biti neko ko pretorijancima ponudi najviše novca.
Didijus se u početku nećkao, ali ga je žena nagovorila da učestvuje u
aukciji. Tako je pobedio na ovom čudnom takmičenju i proglašen je carem,
jer je pretorijancima obećao plate kakve obični vojnici nisu mogli da
zarade ni za ceo život.
Ipak, niko sem članova garde nije
priznavao njegov legitimitet i generali iz raznih provincija podigli su
pobune protiv Didijusa. On je ubijen, a na njegovo mesto došao je Sever.
3. Elagabal (218 – 222.)
Elagabal je poput Karakale, Gete i Aleksandra, bio član
dinastije Sever. Na vlast je došao u 14. godini, kad je Makrin zbačen s
vlasti. Istorija ga pamti po ekscentričnim religijskim uverenjima i seks
skandalima. Drevni izvori navode da se oblačio kao žena, ženio se pet
puta, imao mnoge muške ljubavnike, pa čak se i prostituisao u carskoj
palati. To su možda bile samo glasine, ali ih je bilo neobično mnogo.
Rim je tolerisao homoseksualnost, ali je Elagabal prešao sve granice
pristojnosti u visokom društvu.
Prema jednoj glasini, oslikanoj
u čuvenoj slici, svoje ljubavnike je ubijao pod teretom latica ruža.
Pored toga, bio je visoki sveštenik boga Sunca El-Gabala (odatle
Elagabal) i ime je promenio kako bi svima bila jasna njegova funkcija.
Primoravao je senatore da obožavaju njegovog boga na dugim ceremonijama.
On je trebalo da bude tek marioneta svoje babe, koja je kovala plan da
Severe vrati na čelo Rima, ali je na kraju izgubila kontrolu nad njim i
naručila njegovo ubistvo. Caru su presudili pretorijanci kada je imao
samo 18 godina, a na njegovo mesto došao je Aleksandar, kojim je bilo
mnogo lakše manipulisati.
2. Aurelijan (270 – 275.)
Aurelijan je došao na vlast na vrhuncu Krize trećeg veka,
kada je Rim bio na ivici potpune propasti. Međutim, zahvaljujući ovom
vladaru, situacija se preokrenula.
Kad je Aurelijan došao na
vlast, carstvo se podelilo na tri dela – zapadno, Galsko carstvo,
sačinjavale su Britanija i Galija i godinama je bilo nezavisno;
istočnim, sa sedištem u Palmiri, vladala je kraljica Zenobija, koja je
preuzela mnoge provincije od rima. U međuvremenu, ostali delovi bili su
pod konstantnim napadima germanskih plemena.
Aurelijan je sve
to promenio. Tokom svoje petogodišnje vladavine, nizao je vojne pobede,
porazio plemena i reorganizovao rimske provincije, tako da ih je bilo
lakše braniti. Onda je otišao na istok i povratio rimske teritorije od
Zenobije. Po njegovom povratku na zapad, galska plemena odlučila su da
se predaju bez borbe i ujedine s Rimom.
Uprkos tome, Aurelijana
su ubili zaverenici. On je, naime, bio strog čovek, koji je lako padao u
vatru i kažnjavao podanike. Carski sekretar koji se plašio da će ga
Aurelijan ubiti, falsifikovao je dokument u kom je navodno bila lista
svih imena Arelijanovih neprijatelja, koje je car planirao ubiti. Taj
dokument je pokazao baš tim “neprijateljima” i oni su skovali zaveru da
ubiju cara. Zanimljivo je to što je nakon Aurelijanovog ubistva, njegova
udovica vladala, pre nego što je proglašen novi car.
1. Dioklecijan (284 – 305.)
Dioklecijan je možda jedan od najuspešnijih rimskih
careva. Nakon što je došao na vlast, okončao je Krizu trećeg veka
potpunom reformom rimskog sistema. Uveo je sistem Dominata, u kom je
careva reč bila zakon, gotovo kao božja. Ustanovio je veliki birokratski
sistem i carstvo podelio na manje jedinice dijaceze, koje i dalje
koristi katolička crkva.
Kad je shvatio da je posao vođenja
tako velikog carstva preveliki zalogaj za jednog čoveka, Dioklecijan ga
je podelio na četiri dela i za svaki proglasio po jednog cara,
proglasivši ovaj sistem tetrarhijom. To je omogućavalo svakom od careva
da se fokusira na svoju provinciju i vodi računa o granicama. Reformisao
je i valutu i vojsku, kako bi sprečio da ga nestabilnost u tim redovima
uništi kao mnoge careve pre njega.
Zato je možda jedno od
njegovih najvećih dostignuća to što je umro prirodnom smrću. Štaviše,
bio je jedini car u istoriji Rima koji se dobrovoljno penzionisao i
povukao sa trona. Otišao je u svoju palatu (u Splitu) i uzgajao kupus.
Kad su carevi koji su ga nasledili pokušali da ga ubede da se vrati iz
penzije i pomogne im da vladaju, Dioklecijan im je rekao: “Da možete da
vidite kolike su glavice kupusa koje uzgajam i vi biste digli ruke od
vladavine”.