Sloboda je paradoks. Ako trebam biti potpuno slobodan – što znači da
mogu realizirati svoje namjere – drugi ljudi to moraju prihvatiti, čak i
ako se te moje namjere ne slažu s njihovim željama. Dakle sloboda
realizacije mojih želja uvijek se reflektira na situaciju drugih ljudi. A
to se onda reflektira na mene, na moju moralnu savjest. Imam skrupule
ako činim nešto protiv drugih, pokušavam to umanjiti opravdanjima,
objašnjenjima da sam morao. Da nije bilo drugog načina ni alternative.
Ponekad čak sebi pokušavam objasniti da sam učinio za drugog čovjeka
sve, a on za mene ništa. Kao da je uzajamnost objašnjenje za moj
nedostatak moralnih obaveza!
Moralnost ne iziskuje uzajamnosti. Moja moralna obaveza je uvijek o
korak ispred tvoje obaveze. Takva izbjegavanja, objašnjavanja vlastitoj
savjesti uostalom nisu efikasna, jer je savjest surova i teško ih
prihvaća.
Dakle, s jedne strane, drugi čovjek je prepreka za slobodu. Ali s druge –
kako je ponavljao s upornošću manijaka svećenik Józef Tischner –
postajem slobodan kad sretnem drugog slobodnog čovjeka. I dodavao bi:
opijamo se slobodom videći prizor drugog slobodnog čovjeka. Dakle,
pretpostavka „moja i tvoja sloboda” je uvjet moje slobode. Sloboda je
opća ili je nema.
Sloboda je uvijek povezana s nužnošću kompromisa. Apsoutna sloboda, koja istovremeno pomiruje obje strane, nemoguća je.
Velika tekuća postmodernost, u kojoj živimo – individualizacija, raspad
etičkih konteksta, oslabljenje autoriteta, njhov veliki broj i
nedostatak jedne duhovne vlasti koja bi poništila druge glasove – to je s
jedne strane velika opasnost. Dovoljno je pogledati oko sebe: živimo u
korumpiranom svijetu, gdje se ne drži ni riječ, ni obveza.
Ali s druge strane, postmodernost je velika šansa. Jer nekad je našim
moralnim životom vladao etički kodeks koji je pretendirao na to da ga se
općenito prihvaća. Ali tad se nije radio o moralnosti, nego o
konformizmu.
Moralni odgoj prema etičkom kodeksu zasnivao se na činjenju čovjeka
poslušnim. A zapravo, moral je stanje kronične nesigurnosti, kako je
govorio Emanuel Levinas, moj učitelj. I ja se s tim slažem. Jer moral se
ne zasniva na vjernosti kodeksu, nego na ogovornosti za druge ljude.
Utoliko sam moralan čovjek ukoliko sam svjestan te odgovornosti. Toga da
ono što činim utiče na sudbinu drugog. Ostavlja trag.
Levinas odbacuje pojam prebivanja s drugim kao osnovu morala. Ne radi se
o tome da se zajednički maršira, nego da se bude zajedno u moralnoj
zajednici. Ne o tome da se bude s drugima u grupi, nego da se bude za
druge. Dakle, treba staviti sa strane svoje maksimalne želje i odustati
od mnogih od njih. To zahtijeva samoposvećenje, odlaganje na policu svog
vlastitog interesa. Neobično važna osobina te odgovornosti je
bezuvjetnost. Moralnost je zapovijed, ali neizgovorena. Znam da sam
dužan, ali – dođavola! – niko mi nije rekao šta. I nakon godina mogu
razmišljati jesam li učinio ono što treba, jesam li mogao učiniti više.
To je trn u duši koga ne mogu iščupati.
Vidite i sama kakvi su ti paradoksi slobode. Kaže se da sloboda ide
zajedno s rizikom, ali treba imati na umu da ona ide zajedno i sa
moralnim rizikom. Ako znam da imam tu obavezu, muči me neprestana
nesigurnost. Nesigurnost u sebe, nemirne noći, skupule.
… Naučio sam da postoje dva osnovna, neophodna i neizbježna uvjeta
dostojanstvenog života koji donosi zadovoljstvo. To su bezbjednost i
sloboda. One ne mogu živjeti jedna bez druge. Bezbjednost bez slobode je
ropstvo, a sloboda bez bezbjednosti je anarhija. One jedna drugu
trebaju, ali istovremeno – kako to ponekad biva u braku – ne mogu naći
zajednički jezik. Odnos među njima je igra nultog zbira – više
bezbjednosti možete dobiti samo za cijenu davanja djelića svoje slobode.
I više slobode ćete dobiti samo za cijenu gubitka bezbjednosti,
povećanja nesigurnosti.
Emile Durkheim je pisao: kakva je sreća da imamo društvo koje nas
prisiljava na civilizirano ponašanje, inače bismo živjeli u ropstvu
strasti i emocija. Društvo koje nam organizira bezbjedan život, oslobađa
od emocija. Moguće je i tako. Samo što su se nakon nekoliko desetina
godina ljudi smatrali nesretnima, jer su položili na oltaru bezbjednosti
veći dio svoje slobode.
Sjećate li se što je Sigmund Freud rekao 1929. u knjizi koja je u Poljskoj izašla pod nazivom”Kultura jako źródło cierpień’ („Das Unbehagen in der Kultur”, „Nelagodnost u kulturi”, Rad, Beograd 1988, prim. prev.)
Da je civilizirani život trgovinska razmjena – dajemo dio jedne
vrijednosti u zamjenu za dio druge vrijednosti. A kad je Freud to
govorio, stvarnost je bila čvrsta, solidna. Freudova dijagnoza je
glasila: svi psihički problemi čovjeka potiču odatle što smo dali
ogromni dio slobode za bezbjednost – bezbjednost od sudbine, bolesti,
bandita.
Siguran sam, kad bi vam Freud danas davao intervju, obrnuo bi dijagnozu.
Rekao bi da patnje suvremenog čovjeka potiču od toga da je postigao
ogromnu, bez presedana ličnu slobodu u zamjenu za davanje ogromnog
dijela bezbjednosti. I ne radi se o bezbjednosti od terorista. Radi se o
bezbjednosti u smislu društvene pozicije, sigurnosti u sebe, vjere u
svoje odluke, povjerenja autoritetima. To je sve izgubljeno.
Vidi se da, usprkos tome što se mislilo u vrijeme moje mladosti,
historija nije pravolinijski razvoj u pravcu slobode, nego kretanje
klatna. Smjer traganja, želja i snova se promijenio – ljudi se boje
viška slobode, maštaju o bezbjednosti, povratku zajednici. Zato dodaju
sve više prijatelja na Facebooku, praveći se da stvaraju zajednicu.
Historičar Eric Hobsbawm je govorio da se počelo govoriti o identitetu
kad se prestalo govoriti o zajednici. Sad smo počeli govoriti o
zajednici, jer smo se do grla prejeli identiteta. Već znamo kakvi su
identiteti nestabilni. Razni identiteti daju nam osjećaj apsolutnog leta
u prostor, možemo između njih birati i probirati. Neki imaju više
identiteta istovremeno, u ovisnosti od toga kome šalju SMS-ove. Ali nema
se o što osloniti. Gazimo po živom pijesku, mi smo prekarijat… ljuljamo
se. Ne znamo koliko će situacija u kojoj smo se našli u svom životu,
pozicija koju smo zauzeli trajati.
Moja želja je osvještavanje ljudima kakvu cijenu su platili za promjenu
svoje situacije. Ako uporedite život online s onim offline, ovaj prvi je
značajno lakši od drugog. Da bi se ostvario kontakt s drugim čovjekom
offline, treba veliki napor, pokušaji, samoposvećenje, odustajanje od
svojih interesa. I jednako teško je prekinuti: treba izmišljati
opravdanja, objašnjavati, nekad lagati. I nikad se ne zna hoće li se to
poznanstvo vraćati.
Online je to sve strašno lako. Jednako se lako priključiti na network,
kao i isključiti. Niko neće ni primijetiti da sam prestao odgovarati na
SMSove i kačiti postove.
… Maria Janion je pisala: „U Evropu da, ali s našim mrtvima”.
Frankfurtska škola, koja je za mene važna, orijentirala se upravo na
podsjećanje na nerealizirane mogućnosti, za koje je historija groblje.
One nisu umrle, ostale su u podzemlju.
Stalno imam sumnje – ta stara čvrsta stvarnost uopće nije bila tako
sjajna. Imala je svoje vraški negativne strane, ali to su bile druge
negativne strane nego danas.
Kad sam bio klinac puno sam čitao Sartra. On je govorio da sebi treba
stvoriti projekat za život, a projektu dodati grupu recepata. A onda
realizirati recept po recept. Recite to današnjim studentima i grohotom
će se nasmijati. Projekat za život? Mnogi od njih bi bili sretni da
imaju projekat za sljedeću godinu.
Znate li koja je moja jedina sigurnost? Da je nesigurnost jedina
sigurnost. Ja u to zaista vjerujem. Kad se gleda ovaj svijet, tako
rasipan, razbarušen, egocentričan, tako to izgleda.
Izvodi iz razgovora koji je objavljen u Magazyn Świąteczny Gazeta Wyborcza
Izbor i prijevod: Tanja Miletić Oručević, portal tacno.net