Drago mi je. Baš mi je drago. Ne zbog Hrvatske, nacionalnog ponosa, Domovinskog rata, Srba, Hrvata i Haaga. Drago mi je zbog njega. Ne zbog slave generala. Nego zbog tog čovjeka u sakou i trapericama. Koji je sedam godina sjedio u zatvorskoj ćeliji, gdje je umjesto njega trebalo sjediti barem sedam drugih.
Jer budimo iskreni, neće Hrvatska biti bolja zemlja zato što je Ante Gotovina oslobođen svih optužbi na Haškom sudu. Hrvatska će biti bolja zemlja kada za zločine budu ispaštali oni koji su ih počinili.
A od prvostupanjske osuđujuće do pravomoćne oslobađajuće presude u Hrvatskoj se po tom zločinačkom pitanju nije ništa promijenilo. Prije godinu i pol kada je sudac Alphonso Orie izrekao kaznu od 24 godine zatvora napisao sam ‘Heroja imamo, a tko je Zločinac?’
A zločince za 24 ratna zločina počinjena u mjesec dana nakon Oluje još nemamo. Da budemo precizniji, za ubojstvo 214 ljudi mimo ratnih aktivnosti, kako to kaže izvješće DORH-a, nitko još nije odgovarao. I u tom smislu ni oslobađajuća presuda koju je izrekao sudac Theodor Meron baš ništa ne mijenja. Jer se za te zločine u Hrvatskoj nije izrekla niti jedna osuđujuća presuda.
Ništa se nije promijenilo niti što se tiče poimanja same Oluje. Oluja je za svakog branitelja i svakog hrvatskoga građanina i danas isto ono što je bila prije godinu i po dana – ‘legitimna vojna akcija za oslobađanje hrvatskog teritorija’. Tako ju je svojedobno u obrazloženju osuđujuće presude kvalificirao čak i omraženi sudac Orie.
Ništa se nije promijenilo niti što se tiče međunarodnog ugleda Hrvatske, kako se to ovih dana voli euforično kazati. Hrvatska će u međunarodnim odnosima ostati jednako (ne)ugledna zemlja, ovisno o tome koliko će hrvatskih vojnika poslati u Afganistan ili o tome hoće li milijardu eura na gradnji Plomina C zgrnuti Francuzi ili Kinezi.
U tih godinu i pol dana ništa se nije promijenio ni Ante Gotovina. Onako kako je generalski dočekao drakonsku nepravdu i osuđujuću presudu i (uzaludno) tražio da se suzdržimo od zapjenjenih prosvjeda, tako je nekidan gospodski dočekao pravdu i puštanje na slobodu.
U tih godinu i pol ništa se nisu promijenili ni oni koji su strah od kaznenog progona za ratni zločin željeli pokriti s navodnom brigom za generalovo zdravlje. S tribine pozivajući na metež u kojem bi mogli sakriti svoju ratnu kukavnost i pokazati junačko srce u rušenju institucija. Pa su se u petak s iste te tribine, godinu i pol poslije, ponovno pokrili s Gotovinom ispred sebe. Cerekajući se na njegovu zahvalu istim tim institucijama ne shvaćajući kako je Gotovina maestralno pokazao razliku između generala i podkaplara.
U tih godinu i pol promijenio se jedino sudac i sudsko vijeće koje je izreklo presudu. Pa je od političkog načela ravnoteže krivnje ‘neka visi Pedro’ s kojim je u proces ušlo haško tužiteljstvo i Carla del Ponte sud došao do prvorazrednog pravnog i pravednog načela da je ‘bolje sto krivaca na slobodi, nego jedan nevin u zatvoru’.
U tih godinu dana i pol promijenilo se jedino haško poimanje prava i pravde, i to u jednom konkretnom slučaju. Što ne znači da u nekom drugom haškom slučaju ponovno neće biti nepravde. Ali sve dok Hrvati, Srbi i Bošnjaci sami u sebi ne mogu uskladiti pravo i pravdu bit će osuđeni ovisiti o sudu nekog Oria ili nekog Merona.
Pa kada kažem da mi je drago zbog Ante Gotovine, drago mi je i zbog sebe. Jer nisu za hašku optužnicu protiv njega krivi samo oni koji su mu potkraj devedesetih zabranili da da iskaz haškim istražiteljima. Nisu krive samo političke i braniteljske elite koje su godinama upozoravale na leševe pred tuđim vratima, spotičući se na one pred svojim pragom. Nije krivo samo pravosuđe nesposobno da se gotovo cijelo desetljeće uhvati u koštac sa ‘svojim’ zločincima.
Osim jedne mrtve novine, nekoliko živih novinara i civilnih aktivista svi smo mi manje ili više nošeni hrvatskom ratnom tragedijom, osvetom, mržnjom, strahom ili običnom nelagodom i oportunizmom potkraj devedesetih i početkom dvijetisućitih kolektivno sudjelovali u tom nacionalnom zavjetu šutnje. Nismo bili neinformirani zato što nas nisu željeli informirati. Bili smo neinformirani jer smo takvi željeli biti.
‘Svi smo mi Ante Gotovina’ možemo vikati jedino zato što smo svi mi svojom šutnjom Antu Gotovinu odveli u Haag.
Pa je u tom ekstatičnom kolektivnom uzdahu olakšanja koji se prolomio nacijom prošlog petka bio i moj dašak iz pluća. Ali ne zato jer sam ‘konačno oslobođen kolektivne krivnje za ratne zločine’, kako se službeno tumači nacionalna euforija oko Gotovine. Nisam se nikad osjećao ni kolektivno kriv ni kolektivno nevin za ratne zločine. Ali se osjećam kao dio kolektiva koji se time baš nije previše zamarao. Pa mi je laknulo što je makar neki Amerikanac u crvenoj togi i bijeloj perici ocijenio da zbog tako pizdunskoga kolektiva nitko ne zaslužuje biti kažnjen.
Tekst preuzet sa bloga autora