Moja sreća još je veća jer je imam s kim podijeliti. Među ostalima i s onih 80 000 ljudi koji su proteklih godina dobili radnu knjižicu. Uvijek se mogu razveseliti pogledom na štednu knjižicu. I oni imaju po pet tisuća eura na njoj. I onih 220 000 koji posla nisu imali ni prije krize. I milijun umirovljenika. I još 70 posto zaposlenih u privatnom sektoru koji imaju plaću manju od 3000 kuna.
Svi oni i svi članovi njihovih obitelji imaju po 5 tisuća eura na svojim računima!
I naravno, tih pet tisuća imaju i svi oni učitelji i profesori koji se ovih dana bune protiv ukidanja regresa, božićnice i dodatka na plaću.
A bar je to učen i pismen svijet pa bi trebao znati pročitati statistike Hrvatske narodne banke. Prema kojima možemo biti ponosni jer je štednja građana dosegla fantastičnih 161 milijardu kuna! Rasla je čak i u ovim zloćudnim vremenima.
To je naš čovjek! Uza svu tu nezaposlenost, kredite, ovrhe, sve manje plaće i sve skuplje režije njemu štednja raste po stopi 10 -15 posto! Da plin i struja nisu ovako žestoko poskupjeli, stopa rasta štednje valjda bi bila i veća. Prestigli bi Češku a možda i Njemačku.
Naravno, podatak kako su ‘depoziti stanovništva dosegli 161 milijardu kuna, tj. 4900 eura po glavi stanovnika’ čista je statistička zajebancija. I to onako, u glavu. Jer nije riječ ni o kakvim depozitima stanovništva, nego uglavnom o depozitima dobrostojećih hrvatskih glava.
Ali do pravih omjera depozita i štediša gotovo je nemoguće doći. Jer zanimljivo, statistike banaka ništa ne govore o distribuciji štednje, tj. financijskog bogatstva nacije. Za razliku od onih koje iscrpno govore o distribuciji kredita. Postoji tek jedna interna analiza stara nekoliko godina (nećete je naći na internetu) koja se bavi osiguranim štednim ulozima. (Iz doba kada je država jamčila za uloge do 100 000 kuna – danas jamči do 400 000 kuna).
Prema toj (neslužbenoj) analizi, od 135 milijardi kuna štednje koja je bila pokrivena državnom garancijom, 80 posto iznosa u vlasništvu je pet posto štediša i s njima povezanih osoba! Pri tome, ovo je vrlo konzervativna procjena kojoj su izmakli štedni ulozi veći od 100.000 kuna.
Kada u procjenu uvrstimo i te milijunske iznose, insideri iz financijskog biznisa tvrde da se na razini ukupne štednje radi o omjeru od čak 90 naprema 3 posto! A prema anketi Gfk u Hrvatskoj ima oko 600.000 štediša.
Dakle, prema neslužbenim procjenama 18. 000 građana raspolaže s depozitima u vrijednosti od čak 145 milijardi kuna! Netko možda ima pola milijuna, a netko pola milijarde. Ali ima.
A država nema. Nema za plaće, regrese, božićnice, dodatke na plaću učiteljima i profesorima. Prijeti nam deficit. Pad kreditnog rejtinga. Kreditni slom. Grčki sindrom. Kineski sindrom. Fukushima. Nema kataklizme kojom nas nisu prestrašili.
I ministar financija, kreće u spasilačku misiju – diže porezne stope i trošarine, uvodi porez na isplatu dividende, uvodi i retroaktivne poreze, porez na neobrađeno zemljište, porez na obrađenu imovinu, porez na vikendicu, porez na porez… ali gle čuda, od svih poreza jedino nema poreza na kamate.
Poreza koji već ima pola Europe, poreza koji upravo u recesiji ima puni smisao jer novac iz banaka tjera u investicije i realnu ekonomiju, a s rastom realne ekonomije i bankari onda mogu mirnije spavati. Ali ne, hrvatska Vlada je odlučila oporezivati poduzetnike, radnike, učitelje, profesore, medicinske sestre, a blagosljivljati rentijere novca. Tako će uz prosječne kamate od četiri-pet posto (donedavno je dosezala i sedam posto) hrvatski financijski rentijeri ove godine na svoje račune dobiti još šest-sedam milijardi kuna!
Znate li koliko iznosi porez na isplatu dividende kad se zbroje porez na dobit, porez na isplatu dividende i prirez na isplatu dividende? 30 posto! Porez na rad? 80 posto!
Treba li se nakon toga čuditi što su u Hrvatskoj investicije pale za dodatnih 10 posto? Dok istodobno banke bilježe rast štednje stranih državljana. Jer Hrvatska je, eto, odlučila postati porezni Eldorado za sve one koji ne žele raditi, ulagati, investirati i projektirati nego uz kamate od 4-5 posto lješkariti na Jadranu i gomilati financijsko bogatstvo.
A zamislite da Slavko Linić propiše porez na kamate identičan onomu koji je poduzetnicima odrapio na isplatu dividende. 30 posto. Znate li koliko je to novca, onako, jednim potezom pera? Dvije milijarde kuna. Točno koliko iznose regresi, božićnice i dodaci na plaću za 250 tisuća ljudi u zdravstvu, školstvu, prosvjeti, policiji i carini.
Pa neka te dvije milijarde i ne ode u plaće, regrese i božićnice. Neka ide u Pelješki most, termonuklearne centrale ili koje god centrale već Čačiću padnu na pamet. Neka se uloži u škole, vrtiće i bolnice. Neka se s njim otplati dio vanjskog duga. Zakrpa dio unutarnjeg. Nema veze gdje i kako, novac je sada svugdje dobrodošao ali je najmanje dobrodošao oročen u sefu. A zamislite koliko bi tek dobrodošlo malo pravde spram sve druge nepravde.
Jer bi konačno uzeli od onih koji imaju. I to imaju jako mnogo. A za to mnogo ne plaćaju ništa. Nego dobivaju još više.
Ali ništa od toga. Prije nekoliko tjedana Slavko Linić je bio gost okruglog stola na Vernu o gospodarstvu i politici. Moderator ga je pitao isto to – nije li nelogično za njegovu mantru o poticanju gospodarstva uvoditi porez na isplatu dividende, a ne uvesti porez na kamate.
Kimnuo je glavom kao da se slaže i iskreno rekao: ‘Da, razmišljali smo o tome. Ali nismo se usudili’.
U tom trenu nisam shvatio što misli pod tim da se ‘nisu usudili’. Naivno sam pomislio da se nije usudio još jednom udariti po džepu širokih narodnih masa.
Sve dok nisam shvatio da ‘široke narodne mase’ baš kao i ja, uglavnom nemaju ništa ni sa štednjom ni s kamatama. Dok nisam shvatio da se radi o 18. 000 građana koji na računima drže novčanu masu od 145 milijardi kuna. A njih se eto, ‘nismo usudili’ dirati. Ali smo se usudili udarati po radu, potrošnji, plaćama i vikendicama.
Pa kada nas djeca jednom budu pitala zašto smo ih ostavili u gnjecavom blatu siromaštva i recesije reći ćemo im – ‘nismo se usudili’.
Tekst je preuzet sa bloga autora