Kosor će Uskoku dati iskaz, krenuo je sav onaj pravni slijed koji smo ovdje i u Dnevniku blagonaklono najavili još prije dva mjeseca. Stoga nam na tu temu više nije preostalo ništa nego odbrojavati dane do optužnice i eventualno podići tužbu zbog duševnih boli. Ali s blokiranim računom HDZ je beskoristan čak i za obični odštetni zahtjev.
Ali, što onda? Mislim, HDZ više nije pitanje. Čak ni za blogiranje. Stvar prošlosti. S takvim vjetrom u leđa i anketnom prednošću od 18 posto, čak ni SDP više ne može izgubiti izbore. HDZ-om neka se sad bave neki drugi. Povjesničari, analitičari, državni odvjetnici. Ali, što onda kada nova koalicija dođe na vlast? Što nas čeka? Što kada dođe taj dan?
Veselo ćemo trčkarati cvjetnim poljima i pjevati ‘Let The Sunshine In’, voditi ljubav u hladu starog duda, a potom s napušenom draganom proučavati romantično-filozofska razmatranja iz narančaste knjižice pod nazivom ‘Plan 21'…?
Ali prije nego bacimo pogled u tu svijetlu budućnost, ajmo malo pogledati svijet oko sebe.
Sjedinjene Države sad i službeno imaju 20 posto građana ispod granice siromaštva. Prijatelj mi se nekidan vratio iz New Yorka. Kaže da se tih 20 posto vidi gotovo na svakom koraku. Nekad najživopisniji, najveseliji i najzabavniji grad sada je obavijen maglom depresije kroz koju se probijaju čemerna lica u jeftinim najlonskim ogrtačima.
Brazil, Rusija, Indija i Kina su brzorastuće ekonomije i nove supersile koje osvajaju globalno tržište. Njihov ekonomski savez je formaliziran 2008. pod nazivom BRIK, ukupna moć im je još tada procijenjena na 16 bilijuna dolara
BDP-a. (Amerika 12 bilijuna).
Rat u Libiji je čudesno koincidirao s istekom naftnih ugovora koje je Muammar Gaddafi imao s američkim i zapadnoeuropskim kompanijama i njegovom namjerom da prihvati bolju, kinesku, ponudu. Prljavi posao i Gaddafijevo čerečenje su ipak morali obaviti Francuzi, Amerika više ni za rat nema novca.
Osim s nekoliko naftnih koncesija, Francuzi svoje ratne usluge sad žele naplatiti od Europske središnje banke i pritišću Nijemce da pristanu na tiskanje novca kojim bi se preko Europskog fonda za financijsku stabilnost (EFSF) dokapitalizirale francuske i belgijske banke izložene propalim grčkim obveznicama.
Upravo čitam kako je summit u Briselu završio kompromisom prema kojem će banke prvo same morati pronaći visokolikvidne rezerve na međubankarskom tržištu ( koje je palo na najniže grane u svojoj povijesti) potom se mogu za pomoć obratiti svojim vladama (koje stoje jednako loše), a tek na kraju spomenutom EFSF-u. Dakle, ne treba sumnjati da će Francuzi i drugi europski grebatori (Talijani) reda radi, na brzinu odraditi prva dva pokušaja i opet pokucati na vrata Angele Merkel.
Njemačka je pak jedina europska ekonomija koja još drži euro na životu, ali u takvom okruženju i oni gube dah. Angela Merkel zasad vješto balansira, ali posljednja crta obrane Europske unije joj više nije na obali Normandije, nego na Rajni.
Razum govori da Merkel ima pravo, tiskanje Eura vodi inflaciji, inflacija slomu eura, a slom eura slomu Europske unije. Ali naše su banke u vlasništvu Talijana i Francuza (i obitelji Gaddafi, sic!) pa ispada da moramo navijati za propast Njemačke kako Talijani i Francuzi ne bi spašavajući sebe potopili nas. Ali propast Njemačke opet dovodi do propasti Eura i propasti Europske unije.
A tako smo se veselili tom društvu…
Istodobno, Nijemci zabrinuto promatraju što se događa na jugoistočnom europskom krilu. Ono što je Amerikancima u globalnoj ekonomiji BRIK, Nijemcima je Turska. Ionako strahuju da će ih Turci preuzeti iznutra, a sad se pojavljuju i kao vanjska ekonomska prijetnja. Turska galopira s rastom BDP-a od 8 posto kojim osvaja strateške interesne točke u okruženju. Zona utjecaja na istoku je stigla do Irana (zasad ipak prekrupan zalogaj, ali kao uzor sekularne muslimanske države izuzetno interesantan novim iranskim naraštajima), na jugu do sjevera Afrike (želi popuniti politički ispražnjeno mjesto Egipta u muslimansko-arapskom svijetu), a na sjeverozapadu su već stigli do Sarajeva i Prištine.
A dolazak na Balkan im je gotovo kao povratak kući.
Kupnja Sarajevske burze, ovdje je prošla gotovo neprimjetno kao gotovo i sve drugo što se događa dalje od Lipovca, Bregane i Hrvatske Kostajnice, ali s Bosnom u svom zagrljaju Turska se ugodno ugnijezdila u samom trbuhu Europe. A kroz hrvatski pupak evo je i u Europi.
Tako nedavno, hrvatska Vlada organizira Investicijski forum na kojem dominira vlasnik i predsjednik Dogus grupe Husnu Akhan. Dogus je jedna od tri najveće turske multinacionalne kompanije s prihodom od desetak milijardi dolara. Svi sretni, Akhan ne vidi nikakvih prepreka za ulaganja, hvali Hrvatsku, hvali investicijsku klimu, naša premijerka gotovo da pada u nesvijest od sreće i uzbuđenja. Sve super, novac je novac, ali nitko ne pita otkud interes takve megakorporacije za našu malu provincijsku izbu. Kao što se svojedobno nitko nije pitao otkud odjednom poplava turskih sapunica.
RTL je tada ‘Šeherezadu’ dobio gotovo besplatno, već pogađate serija je rađena u produkciji Dogus grupe. Nakon što je počela histerija, teren je pripremljen, prezreni njemački bauštelci u Fordovim čergama postaju poželjni mužjaci i sve tursko je postalo tako seksi.
Sjetite se, u trans tada pada i Iva Todorić koja za Konzumovu reklamnu kampanju dovodi osobno Onura i Šeherezadu. U to vrijeme Agrokor je pokušao kupiti jedan golemi turski maloprodajni lanac, ali predviđam da će neki Onur i Šeherezada za nekoliko godina iznajmiti Ivu Todorić da reklamira njihov lanac ‘T- Konzüm’ u Hrvatskoj.
I Vesna Pusić na jednom domjenku omađijana Onurom i Akhanom kaže kako nam treba ‘strateško partnerstvo s Turskom’. Kad je to čuo njemački veleposlanik, naježio se, progutao knedlu i o tome poslao depešu u Berlin.
Čitat ćete je za nekoliko godina u WikiLeaksu. Njemačka je, treba li to posebno isticati, najveći hrvatski vanjskotrgovinski partner i najveći politički saveznik u EU.
Kada već u Zagrebu imaju tako odanog saveznika koji bi se strateški povezao s Turskom, treba li čuditi da se Njemačka okreće Srbiji? Valjda ste primijetili kako se Srbiji malo žmiri kroz prste i kako je Tadić rado viđen gost na europskom dvoru? Da, EU je priznala Kosovo, ali to je američki, a ne europski projekt, a osim Amera ondje su rado viđeni i Turci. Energetika, infrastruktura…
Srpske barikade na granici Kosova i Srbije? Hm-da, nije u redu, Srbi moraju osigurati slobodan protok, ljudi, kapitala i robe, bla-bla, ali nitko se u Europi (čitaj Njemačkoj) zbog toga previše ne uzbuđuje. KFOR prijeti intervencijom, ali ne intervenira.
Al Jazeera na programu srbijanskih kabelskih operatera? Nema šanse.
Srbija za Njemačku postaje brana tursko-muslimanskom prodoru i ispada malo pouzdanija tampon zona od Hrvatske.
A i to je sve na klimavim nogama.
Geopolitički svijet kakvog znamo u idućim godinama lako se može srušiti pod pritiskom europskih financijskih napetosti i neravnoteže između političkog utjecaja i gospodarske snage starih i novih blokova.
U prošlosti, takve su goleme tenzije eksplodirale u svjetskom ratu, u kojem su nova carstva nastajala na pepelu starih.
Ali recimo da je nakon dva takva užasa svijet ipak pametniji. Ili da barem za takvo što nitko više nema dovoljno novaca. Ali ne nadajmo se da će svijet ostati isti. A pogotovo bismo trebali biti spremi za europski ekonomsko-financijski krš i lom. Za jedan privremeni financijski ‘Game Over’, na nekoliko godina, kao i HDZ.
Kreditni rejting nekidan je pao i Francuskoj, a Hrvatska trenutačno samo ima ludu sreću da rejting agencije u pravilu nikad ne ruše rejtinge uoči izbora, da bi izbjegle politički utjecaj na izborni proces.
A što poslije izbora?
Što će učiniti oporba koja će sutra postati vlast?
Počne li se rušiti europski financijski domino, kako će reagirati na povlačenje bankarskog kapitala? Komu će se okrenuti? Njemačkoj, Turskoj, Kini, Azerbejdžanu?
Što o tome kaže ‘Plan 21’?
‘Europska unija je strateški nacionalni interes…’
Ali ‘strateški nacionalni interes’ puca po šavovima!
Ima li rezervnog plana? S rezervnim interesom?
Umjesto narančaste, neka crvena knjižica?
I eto, jedan jedini pijetao koji se usudio nešto o tome, makar posredno kukuriknuti, spomenuti kako bi nam u tom ekonomskom pičvajzu koji prijeti dobro došao makar financijski kišobran MMF-a i njegovi jeftiniji krediti, Slavko Linić, odmah je dobio po perju. Uzmuvali se Branko Grčić i Zoran Milanović pa stali prtljati kako to nije u ‘planu Kukuriku koalicije’.
Aaa imenjače, onda je sve u redu…
Nastavljamo po planu. Veselo ćeš trčkarati kroz cvjetna polja, pjevati ‘Let the Sunshine In’, a u hladu starog duda ćete već čekati napušena dragana iz HDZ-a.
A onda ‘Game Over’ i tebi i njoj. I svima nama, također.
Preuzeto sa bloga autora