Prije sto godina talijanske su fašističke vlasti uhitile tadašnjeg predsjednika Komunističke partije Italije i parlamentarnog zastupnika Antonija Gramscija. U zatvoru je Gramsci kasnije i preminuo, a u amanet nam je ostavio genijalne “Zatvorske bilježnice” iz kojih danas, ponajviše zahvaljujući ideološki neutralnijem jeziku kojim je osujećivao cenzorske škare uprave zatvora, uče i suvremeni fašisti. Ili smo ih preolako nazvali fašistima?
Ne nužno zato što su bolji od fašista, već možda termin nije dovoljno precizan. Na oprez je te iste 1926. godine, dakle prije točno sto godina, pozivao Gramscijev nasljednik na čelu Komunističke partije Italije.
Dakle, te davne 1926. Palmiro Togliatti, koji je izbjegao uhićenje zbog boravka na sastanku Kominterne u Moskvi, piše sljedeće: “Navikli smo koristiti pojam fašizma u tako općem značenju da služi kao oznaka za najrazličitije oblike buržoaskih reakcionarnih pokreta. To može biti korisno za agitaciju, ali nedvojbeno škodi jasnoći i točnom razumijevanju činjenica.”
Togliattijeve riječi bile su upućene kao upozorenje drugovima širom Europe koji su u vlastitim i drugim zemljama tražili pandane talijanskom fašizmu oslanjajući se na ekonomski determinizam i redukcionističku klasnu analizu. Danas nemamo taj luksuz da se interpretativno takmičimo s klasnim redukcionizmom, ali i sto godina kasnije, u sasvim različitom kontekstu, Togliattijevo upozorenje zvuči jednako svježe.
Kako smo uspjeli napraviti puni krug u tih sto godina? Kako to da su nam opet potrebne riječi upozorenja, iako u relevantnom političkom smislu glavnih neprijatelja fašista – socijalista i komunista – zapravo više nema? Ima li više uopće fašista? Koje su interpretacijske i političke prednosti upotrebe tog termina, a koje mane? Može li se uopće taj omjer izračunati? Na ta i brojna druga pitanja odgovor nudi netom objavljena knjiga povjesničara s Princetona Federica Marcona, jednostavno naslovljena “Fascism: The History of a Word” (“Fašizam: povijest jedne riječi”).
Bez previše oklijevanja, valja odmah istaknuti da se radi o briljantnoj i iscrpnoj studiji čiji je prijevod neophodan za razvoj naše političke kulture i podizanje razine opće političke pismenosti. Kao što naslov sugerira, radi se o povijesti jedne riječi, možda najvažnije u političkoj povijesti posljednjih stotinjak godina. Marcon nas kronološki vodi od samog nastanka termina preko modela i načina njegove upotrebe. Pritom se oslanja na znanja iz semiotike, ali ne ostaje na terenu “čistog” znaka.
Da bi se objasnila proizvodnja značenja, treba biti upoznat s povijesnim, političkim, ekonomskim i institucionalnim kontekstom. Riječi ne nastaju u socijalnom i povijesnom vakuumu i ne mogu se značenjski objasniti etimološkom metodom, a ni pozivanjem na izvornu upotrebu. Na primjer, da je ustaški pozdrav “Za dom spremni” stvarno i bio “stari hrvatski pozdrav”, ne bi bio manje ustaški.
Kako onda Marcon objašnjava uspostavu i mijene značenja riječi fašizam? Tako da analizira korištenje riječi u različitim društvenim i političkim kontekstima i s različitim namjerama. I Mussolinijeva upotreba riječi u počecima samodefiniranja i korištenje izraza u analizama političkih znanstvenika 1980-ih godina i politički istupi onih koji opasno konkuriraju za status fašista kada tvrde da nema potrebe za antifašizmom jer fašista nema, doprinosili su i doprinose značenju fašizma.
Radi se o značenju koje nikada nije dovršeno, o riječi kojoj se mijenjaju semantičke granice i kojoj se, kako sugerira Marcon, a nama zvuči prilično poznato, mijenjaju denotacije i konotacije. Ne postoji originalno, prirodno i vječno značenje koje se može falsificirati ili skrivati, ali ne može se osporiti. Nema, spoiler alert, vječnog fašizma koji se uvijek vraća, kako naša liberalna intelektualna klasa, pozivajući se na Umberta Eca, voli reći.
Međutim, iz toga ne proizlazi zaključak da su značenja proizvoljna i potpuno relativizirana. Radi se o tome da su značenja ishod ideološkog i značenjskog rada koje treba rekonstruirati i smjestiti u ispravan kontekst. I biti svjestan da i sam taj rad doprinosi, kako Marcon često kaže, društvenoj konvencionalizaciji značenja. To vrijedi za sve riječi kojima baratamo, a za fašizam, zbog specifične povijesti nastanka, posebno.
Prije nego što se posvetimo semantičkoj posebnosti fašizma, katalogizirajmo pet prevladavajućih značenja fašizma prema Marconovoj preporuci. Prvo je značenje ono “originalno”, a odnosi se na konkretan fašistički pokret i režim u Italiji pod vodstvom Mussolinija. Drugo je ono nastalo u međuratnom periodu, paralelno s postojanjem prvog značenja i konkretnog značenja. Marcon uspostavu tog značenja naziva prvom genericizacijom.
Dakle, u tom periodu fašizam prvi put stječe status generičkog pojma kojim se nastoji obuhvatiti više različitih pokreta, politika i režima u različitim državama. Zaslugu ili krivnju ponajviše pripisuje marksističkim teoretizacijama fašizma koje su ga nerijetko svodile na socioekonomske uvjete nastanka ili na fazu razvoja kapitalizma.
Međutim, svoj su doprinos dale još dvije struje. Ona konzervativnog liberalizma koja je u pojavi fašizma vidjela određenu civilizacijsku bolest ili degeneraciju koja nema nikakve veze s društvenom i ekonomskom realnošću. Druga struja koju Marcon iscrpno pojašnjava je ona naprednog liberalizma koja razloge fašizma pronalazi u intenzifikaciji nacionalizma ili neuspješnim modernizacijskim procesima.
Treće značenje tiče se druge genericizacije. Ona se odvijala u domeni političkih znanosti u hladnoratovskom kontekstu nakon Drugog svjetskog rata. Za razliku od druge genericizacije, ova se ne zasniva na socioekonomskim uvjetima nastanka pojave, već na pronalasku fašističkog ideal-tipa ili “fašističkog minimuma”. Radi se, dakle, o nastojanjima da se fašizam krajnje formalno definira.
Ta su nastojanja, tumači Marcon, inspirirana ideološkom potrebom da se fašizam kao pojava potpuno odvoji od kapitalističke ekonomije i institucija liberalne demokracije. Formalizacija fašizma koja ne uzima u obzir društvene i ekonomske uzroke danas predstavlja prevladavajuće značenje. Marcon shodno teorijskoj metodologiji koju koristi ne propisuje ispravno korištenje pojma fašizma.
Međutim, upravo u drugoj genericizaciji vidi ključan problem u suvremenom baratanju pojmom. Naime, smatra da ne možemo razumjeti fašizam, kako god ga definirali, bez uzimanja u obzir institucija liberalne demokracije i kapitalističke ekonomije na kojima parazitira. Postoje još dva značenja fašizma, prilično raširena, kojima se Marcon ne bavi toliko iscrpno kao s prethodna tri.
Dakle, četvrto značenje se odnosi na korištenje fašizma kao psovke ili uvrede i radi se o značenju koje se razvilo u kontekstu šezdesetosmaških pokreta diljem svijeta. Istaknuta dimenzija tog značenja često su bile socijalna rigidnost i strogost ili čvrsto oslanjanje na društveni moral. Peto značenje odnosi se pak na fašizam kao hiperbolički opis nečijeg psihološkog ili političkog stava. Tu se prije svega misli na autoritarnost u ponašanju i labavije je povezano s pozicijom na političkom spektru.
Mogli bismo dodati da iz ova dva značenja proizlazi i možda danas drugo najzastupljenije uz formalizirani generički pojam, a to je upotreba fašizma kao sredstva političke diskvalifikacije ili diskreditacije. Fašist je, dakle, onaj koji ne zaslužuje sudjelovanje u politici. Problem s ovim stavom je u tome što pretpostavlja izvanjskog suca koji diskvalifikaciju provodi.
Da se vratimo, na kraju, na posebnost fašizma kao termina i pojma. Za razliku od naizgled sličnih ideal-tipskih pojmova koje redovno koristimo, poput liberalizma, socijalizma ili demokracije, fašizam nije postao kao značenjski zaokružena ideja koju su politički pokreti ili stranke nastojali realizirati. Fašizam je, upozorava Marcon, postao univerzalna politička kategorija tek povijesnim i političkim utjecajem režima koji je nosio njegovo ime. Nije bilo već postojećeg značenja ili ideje kojom su se oni koje nazivamo fašistima naknadno vodili.
Marcon do tog stava ne dolazi kroz nekakav začarani semiotički krug, već pomnom analizom Mussolinijeva pokreta, perioda njegova nastanka, njegove socijalne baze i ideoloških mijena kroz koje je prolazio. Sama oznaka fašizma ili fašističkog dolazi od talijanske riječi za snop i koristila se kao sinonim za udruženje, zajednice, radničke sindikate ili šire društveno-političke koalicije.
Radilo se o politički neutralnom, skoro pa tehničkom terminu koji je Mussolini preuzeo jer je htio njegovati antistranački i antipolitički imidž svog pokreta i stranke. Ideološki stavovi i sadržaj programa u početku su bili potpuno kontradiktorni i često je nasilje bilo jedini sadržaj koji se mogao pripisati fašizmu u začetku.
Kasnije dolazi do konsolidacije ili konvencionalizacije značenja, etablirale su se denotacije i konotacije, a u tome su sudjelovali i fašisti i antifašisti. Međutim, fašizam je i dalje ostao kontradiktoran i nekoherentan pojam čije značenje u krajnjoj liniji ovisi o svima nama koji ga koristimo.
I zato Marconova knjiga predstavlja nezaobilazan doprinos. Ona nam ne propisuje pravilnu ili ispravnu upotrebu pojma, ali nam pruža gotovo sve nužne alate da procijenimo je li u određenom trenutku upotreba analitički precizna ili nije i je li politički efikasna ili nije. Kada se danas kod nas govori o denotacijama i konotacijama, ne radi se samo o tome koja je konotacija točna ili nije, nego koja se konotacija proizvodi.