Prvi je rođen dan nakon Božića po gregorijanskom kalendaru, drugi je rođen dan nakon Nove godine po julijanskom. Prvi je, dakle, rođen na samom kraju 1955. godine, a drugi na samom početku 1958. Prvi je, znači, stariji od drugog jedva dvije godine, skoro da su generacija. Obojica u rođeni u Sarajevu. Tako bi mogao započeti duži i ambiciozniji tekst s radnim naslovom “Zlatko Lagumdžija i Boris Tadić: paralelne biografije”. Obojica sinovi uglednih roditelja i marljivi učenici, s tim što je stariji imao veću sklonost ka prirodnim, a drugi ka društvenim naukama. Prije ulaska u visoku politiku, obojica su radila u prosvjeti. Obojica su se dvaput ženili. Obojica su danas predsjednici stranaka socijaldemokratske orijentacije, koje su, u skladu s tom činjenicom, i članice Socijalističke internacionale.
Početkom septembra 2012. godine, njihove političke pozicije unutar vlastitih stranaka i sopstvenih država na prvi pogled nisu pretjerano slične. Tadić je osam godina bio predsjednik Republike Srbije, a najveći dio tog vremena i ubjedljivo najmoćniji čovjek u zemlji. Nakon što je u drugom krugu predsjedničkih izbora poražen od Tomislava Nikolića, sedmicama se činilo da će mu biti povjeren mandat za sastav Vlade te da će jedina promjena u njegovom (političkom) životu biti ta što će od predsjednika postati premijer. Također, sedmicama nakon poraza u drugom krugu predsjedničkih izbora, gotovo niko mu nije osporavao čelnu poziciju unutar Demokratske stranke. Nakon što je, međutim, premijer Srbije postao Ivica Dačić i nakon što je DS otišao u opoziciju, pritisak na Tadića da podnese ostavku na mjesto predsjednika Demokratske stranke iz dana u dan raste. Glavni takmac na njegovo mjesto je Dragan Đilas, gradonačelnik Beograda. U Srbiji se već danima prepričava vic kako je razlika između Tita i Tadića u tome što se Tito na vrijeme riješio – Đilasa.
Vic je duhovit, ali u političkom smislu zapravo i nije tačan, i ne samo zato što je poređenje između Tita i Tadića besmisleno. Netačan je prvenstveno zbog besmislenosti poređenja između dvojice Đilasa, Milovana i Dragana. Disidentstvo Milovana Đilasa nije bilo plod borbe za mjesto Tita-umjesto-Tita, nego rezultat suštinski ideološkog loma; on je htio izići iz zadatog okvira, mijenjati pravila igre. Dragan Đilas je pak vješt operativac lišen ideologije. Puno smislenije poređenje, ne samo u kontekstu paralelne priče o Lagumdžiji i Tadiću, jeste poređenje između Dragana Đilasa i Željka Komšića. Da bismo istakli sličnosti između njih dvojice, prvo nam valja podsjetiti i na razlike. Dragan Đilas je bogat čovjek, jedan od – kako se to u posljednje vrijeme uobičava kazati – “dobitnika tranzicije”. S druge, pak, strane, veliki dio popularnosti Željko Komšić duguje raširenom dojmu o svom ličnom poštenju i nesklonosti krađi, korupciji i nepotizmu. Skoro kao amblem te njegove osobine figurira podatak da on i danas živi u stanu u kojem je živio i prije početka svog političkog uspona. Ova razlika, ipak, u političkom smislu, ostaje u sjeni mnogo važnije sličnosti. I Đilas i Komšić mnogo su više operativci i pragmatičari, nego državnici i ideolozi. Obojica su harizmu stekli na lokalnom nivou: Komšić kao načelnik Općine Novo Sarajevo, a Đilas kao gradonačelnik Beograda. Prigovori koji ponajbolji beogradski politički komentatori i kolumnisti ovih dana upućuju Đilasu povodom njegove ambicije da preuzme stranku frapantno su slični prigovorima upućivanim Komšiću nakon njegovog prvog trijumfa u trci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Za obojicu, naime, kritičari tvrde da su sposobni lideri na lokalnom nivou bez neophodnog diplomatskog šlifa za globalnije role. Također, obojica su vješti populisti koji znaju “dići” masu i stavovima ne pretjerano povezanim sa nominalnom (socijaldemokratskom) orijentacijom: od otpora organizovanju Gay parade (Đilas) do (pre)agresivnog mahanja patriotskim bojama (Komšić, ali i Đilas).
Varirajmo naposljetku pominjani vic. U čemu je razlika između Lagumdžije i Tadića? U tome što se Lagumdžija na vrijeme riješio svog zamjenika što je namjerio da mu preotme čelno mjesto, da baš ne kažem svog “đilasa”. Ipak, ako se odmaknemo od vica i vratimo početnim “paralelnim biografijama”, Lagumdžijina pozicija se pokazuje puno manje zavidnom. On jeste predsjednik SDP-a kojem unutar stranke (barem glasno) niko važan više ne osporava lidersku poziciju, on jeste i zamjenik državnog premijera i ministar vanjskih poslova, ali je također i političar koji je uspio da se nakon najboljeg izbornog rezultata vlastite stranke za manje od dvije godine dovede do statusa najnepoželjnijeg koalicionog partnera, onog koji mijenja taktiku i strategiju češće nego čarape i koji nož u leđa nije zabio još jedino pečenom piletu (to mu rade konobari). U takvom stanju, on čeka jesenje opštinske izbore, a prema porukama koje je ovih dana uputio iz Zenice, reklo bi se da ih čeka u priličnoj panici. Žao je, navodno, Lagumdžiji što je Komšić otišao iz SDP-a, pa mu je post festum poručio da SDP nije ni Željko ni Zlatko. Kasno je, međutim, za takvu retoriku. Odavno je Lagumdžija, nažalost, sudbinu SDP-a izjednačio sa sopstvenim političkim usudom. Zato sada s njim tone i partija. S jeseni pada lišće, listovi na granama su rijetki; biće ih, ipak, mnogo, mnogo više negoli glasačkih listića na kojima će biti zabilježeni glasovi za SDP-ove kandidate.
Tekst preuzet iz Oslobođenja
Od istog autora : Desetak kilometara za druga Zlatka