Liberalni kritičari redovno optužuju Trampa za njegov diktatorski stil prepun improvizovanih odluka, uslovljenih okolnostima: Tramp je proglasio vanredno stanje koje mu omogućava da vlada putem izvršnih naredbi, zaobilazeći Kongres i Senat, kao i debate sa članovima sopstvene stranke…
Istina je da on upravlja kao monarh, ali ja ne mislim da je to problem, problem je u prirodi mera koje on nameće. U našoj epohi kada standardna višestranačka liberalna demokratija iznova pokazuje svoju nesposobnost da se izbori sa katastrofalnim izgledima sa kojima se svi suočavamo, i kada sve više ljudi beži u apolitičnu depresiju, potrebna je diktatorska figura, novi Gospodar:
„Gospodar je taj koji pomaže pojedincu da postane subjekt. To jest, ako se prizna da se subjekt pomalja u tenziji između pojedinca i univerzalnosti, onda je očigledno da je pojedincu potrebno posredovanje, a samim tim i autoritet, da bi napredovao na ovom putu. Kriza Gospodara je logična posledica krize subjekta. Mora da se obnovi pozicija Gospodara, nije tačno da se može bez toga, posebno u perspektivi emancipacije. Ova kapitalna funkcija lidera nije kompatibilna sa preovlađujućim ’demokratskim’ ambijentom, zbog čega sam ja angažovan u ogorčenoj borbi protiv ovog ambijenta (uostalom, treba početi od ideologije).“
Moramo u potpunosti prihvatiti ovu činjenicu: prepušteni sami sebi, nismo slobodni, već robujemo svojim spontanim predrasudama kojima manipulišu masovni mediji. Gospodar je potreban ne toliko da nam kaže šta želimo, šta je zaista dobro za nas, već da prenese jednostavnu poruku: „Možete!“. Možete da prevaziđete sami sebe i učinite ono što se čini nemogućim. Velika većina – uključujući i mene – želi da bude pasivna i da se samo osloni na efikasan državni aparat koji će garantovati nesmetano funkcionisanje čitavog društvenog zdanja, kako bih mogao mirno da radim svoj posao.
Volter Lipman je u svom Javnom mnjenju (1922.) napisao da stadom građana mora upravljati „specijalizovana klasa čiji interesi sežu izvan lokalnog prostora“ – ova elitna klasa treba da deluje kao mašinerija znanja koja zaobilazi primarni defekt demokratije, nemogući ideal „svekompetentnog građanina“.
Ovako funkcionišu naše demokratije – uz našu saglasnost. Nema nikakve misterije u onome što je Lipman govorio, to je očigledna činjenica; misterija je da, znajući to, igramo igru. Ponašamo se kao da smo slobodni i slobodno odlučujemo, ćutke ne samo prihvatajući već čak i zahtevajući da nam nevidljivi nalog (utkan u samu formu naše slobode govora) kaže šta da radimo i mislimo.
Zbog toga pravi političar ne zastupa samo interese ljudi: oni upravo preko njega otkrivaju šta „stvarno žele“. Da bi pojedinci „prevazišli sami sebe“, da bi pobegli iz pasivnosti predstavničke politike i angažovali se kao direktni politički agenti, neophodno je pozivanje na Vođu, Vođu koji im omogućava da se izvuku iz močvare poput barona Minhauzena.
Zar Franklin Delano Ruzvelt nije bio baš takav vođa? On je uglavnom ignorisao Kongres i donosio odluke oslanjajući se na uski krug savetnika; pokušavao je da se direktno obraća i mobiliše narod (setite se njegovih večernjih radio-obraćanja uživo). Iako postoje komentari koji ukazuju na velike razlike između Ruzvelta i Trampa, mislim da su obojica delovali slično, obojica su nametnuli radikalan prekid u funkcionisanju američkog društva: Ruzveltov Nju dil, Trampova MAGA.
Njih dvojica su se, naravno, kretali u suprotnom smeru: ono što Tramp sada radi je u velikoj meri uništavanje socijalne države. Rezultat je bio veliki industrijski rast kao i pomoć drugim zemljama (Maršalov plan posle Drugog svetskog rata), što je SAD učinilo još bogatijim.
Ruzvelt je takođe bio „militarista“ koji je, protivno mišljenju većine, uvukao SAD u rat, a eksplodirajuće vojne investicije definitivno nisu bile korak ka fašizaciji SAD (isto bi se, inače, sada moglo dešavati u Evropi: ponovno naoružavanje bi takođe moglo da pomogne da se Evropa izvuče iz inercije i pokrene njenu ekonomsku renesansu).
SAD su zaista prevazišle veliku recesiju tek posle 1940. godine, vojnom mobilizacijom, tako da je 1945. čak i nevojna proizvodnja bila na najvišem nivou… SAD i Evropi je danas potrebna mobilizacija nalik Ruzveltu, a današnji pacifisti se opasno približavaju pacifistima u SAD neposredno pre 1942. godine koje je u velikoj meri finansirala nacistička Nemačka – agresor je uvek protiv militarizacije svoje žrtve.
Iako bi trebalo da ostanemo suprotstavljeni Trampu više nego ikad, trebalo bi da budemo potpuno svesni šta on radi. Za četiri godine koliko nije bio na vlasti, naučio je lenjinističku lekciju: organizovati pokret, uspostaviti plan, postepeno preuzimati položaje, sledeći Staljinovu mudrost „o svemu odlučuju kadrovi“.
Uzmimo tarife koje je uveo Tramp: one nisu tolika ludost kao što se možda čini.
Janis Varufakis i drugi jasno su pokazali kako su oni delovi dugoročnog plana: sniziti vrednost dolara i reindustrijalizovati zemlju da bi se podstakao izvoz, dok se obezbeđuju garancije da dolar ostaje univerzalna valuta.
Tramp tako najavljuje treću etapu kapitalizma posle Drugog svetskog rata, nakon Breton Vudsa 1944. i neoliberalne ere 1971. kada je Nikson ublažio zlatnu pokrivenost američkog dolara – uvek treba da se setimo da su obe ove faze takođe nametnule SAD.
U neoliberalnoj eri prosperitet SAD se zasnivao na negativnom trgovinskom bilansu SAD: uvoz iz zemalja sa nižim platama garantovao je niske cene, plus omogućio SAD da profitiraju od dolarizacije – dolari koje su druge zemlje dobijale za izvoz u SAD uglavnom su ostajali tu (strane zemlje koje su kupovale nekretnine i investirale na Volstritu).
Nakon finansijske krize 2008, neoliberalni model je postao neodrživ; Tramp je ovo ispravno shvatio i smislio izlaz koji neće nužno propasti – samo koncentrisani napori drugih velikih ekonomija mogu slomiti američku hegemoniju, ali Trampove „haotične“ tarife imaju za cilj da to spreče kroz pregovore o nižim tarifama sa svakom zemljom posebno. (Detalj vredan pažnje je izraz koji je Tramp upotrebio kada je tvrdio da je Kina „pogrešno odigrala“ kada je, u znak odmazde protiv američkih tarifa, podigla sopstvene uvozne tarife za 35 odsto: „odigrala je pogrešno“ znači upravo da je odbila da podlegne američkoj uceni i prihvati igru odvojenih pregovora.
Nažalost, preko 50 zemalja je već prihvatilo da „odigra ispravno“ i uđe u odvojene pregovore – na taj način su pristale da se takmiče jedna sa drugom umesto da udruže svoje snage protiv zajedničkog neprijatelja. Tramp, koji ih je – da citiram njegov stari izraz – „zgrabio za p***ku”, reagovao je svojom uobičajenom vulgarnošću:
„Ove zemlje nas zovu. Ljube me u d**e. Umiru od želje da se nagode. ‘Molim vas, molim vas, gospodine, dogovorimo se. Učiniću sve, gospodine.’“
Opet ovo od tipa koji zahteva da se prema njemu postupa s poštovanjem! Da bi se ova metafora nastavila do kraja, lako se može zamisliti šta je za Trampa pošten pregovor: žena čiju p*ku steže ga ljubi u de. U ovom konkretnom slučaju, čovek ne može da se ne divi i podržava Kinu koja se sada bori za sve nas.
Sve što se sada može reći jeste da su neekonomske pristrasnosti Trampovih tarifa jasne: 2. aprila 2025. Tramp je predstavio tarife od najmanje deset odsto uvedenih praktično celom svetu, čak i arktičkom ostrvu gde žive samo pingvini, sa jednim značajnim izuzetkom: Rusijom dok je Ukrajina dobila šamar sa deset odsto nameta.
Ali ono što ništa manje ne bi trebalo da nas brine od potencijalnog ekonomskog haosa jeste raspad globalnog etičko-političkog poretka koji Tramp svesno sledi. SAD i mnoge druge države serijski čine (ili učestvuju u) ratnim zločinima koje sve manje pokušavaju da opravdaju lažnim izgovorima – radite to zato što vam se može, tako da se ceo svet postepeno trumpizuje, normalizujući nečuvene brutalnosti.
Evo jednog „minornog“ primera. Izraelski doseljenici su 24. marta 2024. brutalno pretukli Hamdana Balala, jednog od palestinskih reditelja dokumentarnog filma „Nema druge zemlje“ nagrađenog Oskarom, ispred njegove kuće u selu Susija na Zapadnoj obali. Kada je incident završen, jedinica Izraelskih odbrambenih snaga (IDF), koja je bila tamo i čak je pomogla doseljenicima u njihovom teroru, uhapsila je Balala, a nikoga od doseljenika.
Prema rečima Balalove advokatice Lee Cemel, policija joj je rekla da su zadržani u vojnoj bazi zbog medicinske pomoći, ali je sledećeg jutra rekla da nije mogla da ih dobije i da nema dodatnih informacija o tome gde se on nalazi. Nakon 20 sati zadržavanja (bez medicinske pomoći), Balal je pušten bez objašnjenja. Pouka je jasna: vladavina terora bez javnog autoriteta na koji se čovek može osloniti u cilju zaštite.
Teritorije koje je okupirao Izrael samo su vrh ledenog brega: duh bezakonja postepeno prožima čitav svet. Oko 7.000 ljudi je nedavno oslobođeno iz centra za prevare kojima upravljaju kriminalne bande i ratni profiteri koji deluju duž granice Mjanmara sa Tajlandom, gde se mnogi drže protiv svoje volje i primorani su da rade tako što varaju obične ljude uglavnom, ali ne samo iz Evrope i SAD zarad svoje životne ušteđevine.
Oni koji su među oslobođenima samo su delić od, kako se procenjuje, 100.000 ljudi zarobljenih duž granice. Kriminalističke grupe koriste veštačku inteligenciju za pisanje scenarija za prevare i koriste sve realističniju tehnologiju dubokog lažiranja da bi kreirale ličnosti, predstavljale se kao zainteresovani za ljubav i maskirale svoj identitet, glas i pol.
Sindikati kriminala brzo su usvojili kriptovalute i ulažu u najsavremeniji tehnološki razvoj da bi brže prebacivali novac, kao i da bi prevare učinili efikasnijim. Više od 43 milijarde dolara gubi se godišnje zbog prevara u jugoistočnoj Aziji koje realizuju regionalne kriminalne grupe – gotovo 40 odsto kombinovanog bruto domaćeg proizvoda Laosa, Kambodže i Mjanmara.
Stručnjaci i analitičari tvrde da će se industrija samo vratiti jača. Iako bi američka administracija nesumnjivo osudila takve događaje, njena globalna politika stvara svet u kojem se takva dela prećutno tolerišu ako ih neka velika sila ne doživljava kao pretnju. Kina je izvršila pritisak na Mjanmar tek kada je otkrila da su ove bande prevarile i mnoge građane Kine.
Ali ako Tramp najavljuje takvo stanje stvari, šta sam hteo da kažem naslovom ovog komentara? Vrlo je jednostavno: ako Tramp uskoro umre, Džej Di Vens će preuzeti vlast, a mislim da je Vens na duge staze mnogo opasniji akter od Trampa – a u kom tačno smislu? Vratimo se nazad u istoriju: podsetimo se odnosa između SA i SS tokom uspona nacizma.
Član SA je bio siledžija, ljigavi prljavi momak koji je uživao u mučenju svojih žrtava; SS-ovac je, naprotiv, bio hladan profesionalac koji je svoju dužnost obavljao hladnokrvno, zarad dužnosti:
„Iza slepog zverstva SA često se krila duboka mržnja i ogorčenost prema svima onima koji su bili socijalno, intelektualno ili fizički bolji od njih samih, i koji su sada, kao u ostvarenju svojih najluđih snova, bili u njihovoj vlasti. Ta ogorčenost, koja nikada nije potpuno nestala u logorima, deluje nam kao poslednji ostatak čoveku razumljivog osećanja.
Pravi užas je, međutim, počeo kada je SS preuzeo upravljanje logorima. Staro spontano zverstvo ustupilo je mesto apsolutno hladnom i sistematskom uništavanju ljudskih tela, sračunatom da uništi ljudsko dostojanstvo; smrt je izbegnuta ili odložena na neodređeno vreme.
Logori više nisu bili zabavni parkovi za zveri u ljudskom obliku, odnosno za muškarce koji su zaista pripadali mentalnim ustanovama i zatvorima; obrnuto je postalo istinito: oni su pretvoreni u „poligone“, na kojima su savršeno normalni ljudi obučavani da budu punopravni članovi SS-a.“
Koliko god se preterano činilo, isto važi i za Trampa i Vensa. Tramp ostaje čovek u svojoj veoma vulgarno-opscenoj brutalnosti dok je Vens ravan manipulativni i izmanipulisani robot koji je kreirao i kojim dominira Piter Til. To znači da trampovska opscenost nije tu da ostane zauvek: potreban je klovn (Tramp, Mask) da bi se uspostavio novi feudalni režim, a čim ovaj režim počne da potpuno funkcioniše sam, hladni roboti (Vens, Til) bi mogli otvoreno da preuzmu vlast. Više nećemo imati ugnjetavanje kao klovnovsku šalu, već kao čisto i jednostavno ugnjetavanje.