Građani Bosne i Hercegovine (i građanke), već petnaest do dvadeset godina tabore sa floskulama oko političke ideje izbornog i predstavničkog procesa. Nijedan od tih procesa tim istim građanima i građankama unutar zemlje i izvan nje, nije donio ništa značajnog niti sadržajno novog. Niti je donio bilo kakve nacrte pomirenja ili dogovora oko povijesti i njezina sređivanja (to settle down, možda bi bio dobar engleski izraz).
Zarobljeni u vječite definicije kojima nema kraja, moglo bi se reći, da se građanima i građankama, nudi politička utopija (ne-mjesto, bez-mjesta, irealno mjesto) formalne političke slobode političkog izbora partija, programa, to jest tzv. predstavnika. Problem je, neizostavno, jedan od najtežih, to da je ova političko formalna sloboda političkog izbora ispražnjena od bilo kojeg ili svakog sadržaja. To, u najprostijem smislu znači, da što god formalno birali na glasačko-biračkim mjestima, u sadržajnom pogledu, biramo uvijek neodređeno isto, pa time otpada i sama motivacija da se zbog sadržajne promjene budućnosti izađe na birališta.
Naime, čudno je ili ne, kako se politički sadržaj slobode isključivo misli kroz formalni odnos političkog „demokratskog“ izbora, odriješenog od svakog autentičnog sadržaja. Tu postoji očit jaz između biračkog prava, koje se temelji na slobodi biranja, i politika koje se biraju. Kao dva različita kolosijeka, slobode (izbora) i neslobode (politika), formalne slobode i sadržinske neslobode. Kao da se u takvoj zatvorenoj formalnoj slobodi ima što birati u sadržajnom pogledu. Kad se misli kroz taj odnos formalnog političkog izbora, što je alternativa koja se bira? Uvijek se upućuje da se biraju promjene ili što bolje i drugačije od postojećeg. Te promjene ili alternative nema (ali se mora prihvatiti maksima da nisu svi isti, da bi uopšte bilo moguće birati). Sve je to proizvedena utopija biračkog prava, a u kojoj se nema što da bira. Formalni mehanizam izbora oslonjen i udaljen od vladajućih politika ne daje nikakvu mogućnost novoga sadržaja, ne daje perspektivu bolje budućnosti, ne može da iznese njezin sadržaj. Izbori perpetuiraju status quo.
I otuda, usljed nedostatka politika, savremeni zahvat tzv. nevladinih udruga ili organizacija, u područje društva da se mobilizira stanovništvo BiH, unutar zemlje i izvan nje, radi izlaska na izbore, nosi elemente idiosinkrazije. Prenaglašenosti formalne slobode političkog izbora naspram eksplikacije političkog sadržaja budućnosti i strategija budućnosti. „Izađi i biraj, to je tvoje demokratsko pravo“ – glasi zamišljeno geslo.
Prijeđimo nakratko sad, sa ovim sloganom, u ne tako zahvalan primjer. Prijeđimo, naime, u imaginativno zamišljenu višepartijsku nacističku Njemačku tridesetih godina 20. vijeka i provjerimo ga na njezinom društvenom sadržaju. „Izađi i biraj, to je tvoje demokratsko pravo“. Kako, zdravorazumski, očevidno ova fraza, ovako situirana, zvuči otrcano. Otrcano, kad je, dakle, postavimo u zamišljenu višepartijsku nacističku Njemačku. Svako bi se pitao čemu formalna sloboda izbora kad nema što da se bira, a i to što se bira loše je da se bira. Kad je, dakle, sam izbor izvan stvarnog domašaja izbora. Ono što bi normalno bilo u takvoj Njemačkoj, bilo bi logički i etički pogrešno. Pa nam formalna sloboda političkog izbora ne bi ništa značila. Ta struktura političkog izbora bila bi nonsense.
Primijenimo isti taj slogan i u BiH: „Izađi i biraj, to je tvoje demokratsko pravo“. Ova fraza i ovdje otrcano zvuči. Također, i naši izbori vise o koncu smisla i besmisla. Ne želim reći da ljudi ne trebaju izaći na predstojeće izbore, ali se mora reći da mi u Bosni i Hercegovini nemamo šta birati. I to bi trebalo jasno ljudima kada izađu na birališta. Alternative svakako postoje, ali ne kao stroge i beskompromisne politike. One radije koketiraju sa daytonskom strukturom i njome nametnutim razumom i etabliranim poretkom, pa stoga i one u svojim apelacijama ne dolaze čak ni do odredivog pojma populizma u „borbi za hegemonijom“. One su „slegle ramenima“ i žive od onolike slobode koliko im ideološki aparat Bosne i Hercegovine to dozvoljava.
Njihova apologija i borba za beneficijama bi trebala da se brani ili legitimiše na jednakosti idioma, na jednakostima društvenih zahtjeva koje one trebaju da uspostave i preko čega se one konstituiraju, a ne jednostavno da ispunjene tih društvenih zahtjeva traže od drugih, vladajućih politika i njihovih quasi univerzalizama.
Garancija izbornog prava, formalna, a sadržinski ispražnjena sloboda, ostavlja nas u tamnicu povijesti, tamo gdje bosansko-hercegovački čovjek svoju stvarnu slobodu zamjenjuje lošom utopijom izbornog prava. Ukoliko nam se ne nudi stvarno bolje, promjena sadržaja i konstitucije, što nam se onda nudi. Sigurno ne izbor, već vječito obnavljanje istog. Tautologija besmisla.
Prihvatljivo bi bilo, a možda i iskrenije, preko nevladinih udruga i organizacija, pozivati stanovništvo BiH da ne izađe na izbore, zato što se tamo u smislu politika, nema što birati. Naravno da bi ova zadaća bila bezuspješna, što se da opisati ili objasniti nekonzistentnošću ljudskih odluka ili na primjeru gubitka izbora manje ili više koncenzualno prihvaćenih reformskih snaga u BiH, na prvim poslijeratnim izborima 1990., u korist političkih elita narodnih stranaka. Dakle, ljudi bi uz vjerojatnu saglasnost ovih motiva da se ne izađe na izbore, ipak izašli na biračka mjesta. Ali takva manifestacija bila bi društveni pokazatelj nestabilnosti političkog zadovoljstva, društva i države, i otvorila vrata za moguće nove političke odgovore, programe, strategije i politike budućnosti. Dakle, nije riječ o obezvređivanju izbora po sebi, već onoga što se nudi na biranje.
Dakako, politički život i aktivno društveno političko učešće ne počinje i ne završava izborima. Onima koji razmišljaju politički ostaje, bez obzira na izborne rezultate, da svojim genuinim nastupima izgrađuju i unose promjene u društvo i državu radi svojih potreba. Da se organiziraju u komunikacijske skupine u kojima mogu, snagom vlastitog jezika i mišljenja, da promišljaju budućnosti koje nam zaklanjaju trenutno vladajuće političke elite i njihove „politike“.