Tako novinarima priča gospođa Bosa, prije nego se pridruži suprugama i majkama što će ovoga 11. jula u Potočarima tihovati oko šest stotina trideset i jedne svježe iskopane rake. Pored svake rake tabut je prekriven zelenom čohom, samo je šest stotina trideset i prvi prekriven crveno-plavo-bijelom trobojkom. Taj je kovčeg jedini od svih prazan, drveni je križ pored njega, jedini križ među nišanima, a gospođa Bosa pored križa jedina kršćanka među stotinama muslimanki.
Nakon što reis Mustafa Cerić završi dženazu nad šest stotina i trideset mezara, opelo za jedinog kršćanina ukopanog u Potočarima održat će vladika Vasilije Kačavenda, koji će u potresnom slovu spomenuti neutješnu suprugu Bosu – eno je u prvom redu, pored jedinog krsta na mezarju – koju svih ovih godina nije napuštala nada da će se njen čovjek jednog jutra pojaviti na vratima kuće, bez riječi je zagrliti i zamoliti je da mu skuha kafu. Sve dok Prvi opštinski sud u Beogradu dva tjedna pred komemoraciju nije Ratka Mladića i službeno proglasio mrtvim.
Prizor kojemu ste upravo svjedočili nije moja neumjesna ironija. Nije, naime, moja.
Bosa Mladić, zajedno sa sinom Darkom, uputit će ovih dana službeni zahtjev Prvom opštinskom sudu u Beogradu da se njen nestali suprug Ratko, umirovljeni oficir Vojske Srbije, posljednji put viđen početkom 2003. godine, proglasi mrtvim. Ukoliko sud na vrijeme zaprimi zahtjev i pokrene uobičajenu zakonsku proceduru, postoje realni izgledi da do početka jula bude i službeno proglašen mrtvim, nakon čega ne bi bilo nikakvih formalnih zapreka da se Ratko Mladić 11. jula sahrani u Potočarima.
Gospođa Bosa to, jasna stvar, nije spominjala, niti joj to na pamet pada. Službeni zahtjev Prvom opštinskom sudu, te nadležnim organima Republike Srpske, da se obitelji Ratka Mladića, umirovljenog oficira Vojske Srbije, 11. jula 2010. sahrana supruga i oca omogući u Potočarima, u ime Mladićevih advokata službeno sada upućujem ja, jer tamo je – vidjet ćete na kraju – njihovom branjeniku mjesto, u Srebrenici, koja ga je, ako bude proglašen mrtvim, došla na kraju glave, kao osam hiljada i prvoj muškoj glavi izgubljenoj u toj kotlini užasa.
General Ratko Mladić, naime, u bijegu je zbog optužnice za genocid u Srebrenici, u tome se bijegu razdvojen od obitelji godinama smucao po kasarnama, atomskim skloništima, tuđim stanovima, manastirima i pećinama, bježeći od pravde razbolio se i doživio moždani udar, Srebrenica će ga na kraju tako stajati života, pa makar i administrativno, jer ni uvjeta ni razloga za proglašenje mrtvim Ratko Mladić ne bi imao da nije osam hiljada mrtvih u Srebrenici, i toliko još hiljada mrtvih po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Nije neumjesna ironija ni to što se stotine tisuća ljudi, koji bi ga rado vidjeli mrtvog, nada da će ga na kraju ipak naći živog, dok se dvoje ljudi koji bi ga najviše na svijetu voljeli vidjeti živog – nada da će ga sud na kraju ipak proglasiti mrtvim. Nadanjima i ljubavi obitelji ne postavljaju se suvišna pitanja, pa ni zahtjev gospođe Bose da joj se muž proglasi mrtvim – koji god motiv i razlog bio, da li neizvjesnost i teška sudba, ili nekretnine, imovina i blokirana tri i pol milijuna dinara Mladićevih penzija – nije neumjesna ironija, čak ni za one supruge i majke koje svih ovih godina vegetiraju između nejasne vjere da će im se muževi i sinovi jednog dana tek tako vratiti i reći umorno “evo me”, i nemirne nade da će zazvoniti telefon, da će iz Tuzle stići službena kuverta i da će sve konačno završiti.
Poput, recimo, Kade Hotić, kojoj je Mladićeva vojska zauvijek odvela muža Seada, ali i sina Samira, braću Ekrema i Mustafu, i djevera, i bezbrojne rođake. A njena je priča nasumce izabrana između osam hiljada sličnih priča.
“Sina sam sanjala tri puta. Sanjam, kao vratio se odnekle, u lijepom odijelu. Pitam ga: gdje si dosad, a on kaže: Evo me. Pitam: Zašto nisi dosad došao? A on odgovara: Pa, tako… To uvijek kratko traje, a nakon toga ne znam ništa više nego što sam znala ranije. Svjesna sam da sam sama i da ga čekam. Jednom sam sanjala da je bio u Zvorniku i da sam došla tamo vozom ‘desetkom’. Sretnem ga na ulici: Samire, gdje si ti? Ovdje sam, kaže. Zašto te nema? A on kaže: Ne mogu još.”
Nije, rekoh, neumjesna ironija stavljati riječi Kade Hotić, ili bilo koje od hiljada srebreničkih žena, u nadu Bose Mladić. Ima Bosa na svoju nadu pravo, kao što ima pravo tražiti od suda da joj muža proglase mrtvim. Neumjesna je ironija, međutim, kad Bosinu nadu dijele advokati, i njeni i muža joj Ratka, kad tu nadu i zahtjev za proglašenje formalne smrti generala Mladića s njima dijele cijela “patriotska” Srbija i Republika Srpska, kad plješću odvjetničkoj dosjetljivosti koja bi Bosu i Darka konačno skućila u generalov stan i dala im generalove zaostale penzije, a Srbiju i Srpsku oslobodila hipoteke odbjeglog i zaštićenog ratnog zločinca, nekakvom odlukom nekog suda službeno mrtvog, službeno dakle nesuđenog, službeno dakle neosuđenog, službeno dakle mrtvog i nevinog.
To je, eto, neumjesna ironija: da isti oni Mladićevi advokati i srpski “patriote” koji punih petnaest godina dokazuju kako srebreničkog genocida nije bilo – i koji u pravilnim vremenskim razmacima objavljuju kojekakve spiskove živih muslimana proglašenih mrtvima i “pokopanih” u Potočarima, nalazeći ih žive i zdrave na biračkim listama ili po Australiji i Njemačkoj – sada sahranjuju živog generala sa spiska penzijskog fonda Vojske Srbije. Održao mu počasni vod već opelo, iskopao rupu u zakonu i uz sve vojne počasti spustio u nju prazan lijes. Po njima, uostalom – ako vam neumjesne ironije nije dosta – Ratko Mladić ionako nije u zemlji.
Tom neumjesnom ironijom srpski “patrioti”, eto, ukapaju Ratka Mladića ovog 11. jula u Srebrenici, ukapaju ubojicu među ubijene, koljača među zaklane, dželata među pogubljene, kopaju Mladićevi jataci u Potočarima osam hiljada i prvu raku, spomenik ideji da je Srbija tamo gdje je srpski grob, i katastarsku oznaku Srbije gdje je dosad nije bilo. Vidjet ćete ih i ovoga 11. jula tamo, u crnim majicama sa đeneralovim likom: to su oni što mrtvog Ratka Mladića sahranjuju vičući “Živeo Ratko Mladić!”.
Tekst preuzet sa www.nezavisne.com