U Istanbulu je, pišu novine, otvoren Muzej nevinosti. Orhan Pamuk zgradu za muzej kupio je u vrijeme kada je tek počeo pisati istoimeni roman, ljubavnu priču Kemala i Fusun, koja je istovremeno i socijalna freska turskoga i carigradskog društva sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Pisan kao neka vrsta inventar liste, ovaj roman sadrži barokno bogatstvo predmeta i senzacija vezanih za jedno vrijeme, a Pamuk, koji i u drugim svojim knjigama teži vjerodostojnosti svakoga fikcionaliziranog podatka, Muzej nevinosti pisao je tako što bi prethodno prikupio i arhivirao svaki predmet koji će se pojaviti u priči o Kemalu i Fusun. Sve što je tokom godina sakupio danas pripada izložbenom postavu Muzeja nevinosti u Istanbulu.
U agencijskoj vijesti kažu da je interes publike golem. Ljudi stoje u redovima da vide Pamukov muzej, najavljuju se turističke grupe, iz Europe, sa zapada, stižu u Čukurdžum čitatelji da se dive starim kino ulaznicama, dječjim triciklima, omotnicama cigareta koje se više ne proizvode, odjeći i obući, sadržaju džepova jednoga vremena kojega se većina posjetitelja, vjerojatno, sjeća, jer je relativno nedavno prošlo, ali je, u nekom suštinskom smislu, ljudima davnije od Otomanskog carstva, devetnaestog stoljeća i sultana Abdulhamida, jer toga je u Istanbulu na svakom koraku, u svakom turističkom bedekeru i itinereru, dok je ona bliska, nedavna prošlost duboko zakopana u čovjekovim sjećanjima. Tako je to u svim gradovima i kulturama: ono što se dogodilo jučer, a nije dio političke povijesti, niti je obilježeno nekim junačkim činom ili kolektivnom tragedijom, kao da se nikada nije ni dogodilo.
Orhan Pamuk je fanatik muzeja, arhiva, kataloga i zbirki svega i svačega. Kad god dođe u neki grad, raspituje se gdje je tu muzej. O tome je govorio u novinskim intervjuima, pisao u esejima i novinskim kolumnama. Ali on ne misli da su važni oni muzeji, kakvih je pun Istanbul a kakvih je još više po Parizu, Londonu, Berlinu, Sankt Peterburgu ili Rimu, čiji postav posjetitelje impresionira svojom veličinom i značajem za kulturnu i nacionalnu povijest. Pamuk zazire od takvih mjesta, plaši ih se, piše i govori protiv njih. Iz perspektive nekoga tko pripada velikoj turskoj naciji, takva su mjesta izvori terora nad pojedincem, njegovom privatnom i porodičnom pričom, te na kraju i nad prirodom i smislom književnosti. Veliki nacionalni muzeji ukidaju sam razlog za književnost. U muzejima nema ničega iz čega bi mogla biti ispričana stvarno važna i velika priča. Muzeji nastaju nakon što sve priče već budu ispričane.
Pisac je, u povodu Muzeja nevinosti, izjavio kako bi država, umjesto da financira te velike, čudovišne i društveno opasne muzeje, koji veličaju naciju i nacionalnu kulturu, trebala poticati građane, obične ljude, radnike i činovnike, da svoje stanove pretvaraju u porodične muzeje. Ili još sitnije od toga: u muzeje vlastitih osobnosti. O nekom vremenu, smatra Pamuk, autentičnije svjedoče privatne biografije i muzejski postavi koji ih prate, nego monumentalne muzejske sinteze nacionalne povijesti i kulture.
I tako, dok sam okolo čitao vijesti o novome carigradskom muzeju, a onda i Pamukove eseje i izjave o muzealiziranju privatnoga života i svakodnevice, podvukla mi se misao o sudbini sarajevskoga Zemaljskog muzeja. Ta, za naše prilike velika, valjda i najveća muzejska institucija, koja je stotinjak godina svjedočila o posebnosti bosanskohercegovačke kulturne i društvene povijesti, o njezinim ljudima i narodima, zadnjih se godina našla u nekom procjepu između onoga što je Bosna i Hercegovina bila ljudima koji su Zemaljski muzej kroz stoljeće stvarali i onoga što Bosna i Hercegovina jest onima koji danas polažu pravo na nju i njezine identitete. Naravno, to znači i da se Zemaljski muzej našao u procjepu između politika koje su nekad, često iz različitih i kontradiktornih razloga, podržavale osnivanje i postojanje ovakvoga muzeja, i politika kojih se danas, opet iz različitih i kontradiktornih razloga, taj muzej i razlozi za njegovo postojanje baš nimalo ne tiču.
Bilo bi zanimljivo s Orhanom Pamukom prošetati Zemaljskim muzejom, pa ga upitati što taj muzej danas jest. Svjedoči li on svojim postavom o trima ili četirima bosanskohercegovačkim nacionalnim kulturama, i o jednoj bosanskohercegovačkoj kulturi koja obuhvaća sve njih, kao što smo to nekada učili i kao što je to bilo još od vremena Benjamina Kallaya? Je li Zemaljski muzej institucija koja monumentalizira naciju i nacionalnu kulturu, herojsku povijest i prošlost, političku supremaciju države nad pojedincem, kao što to, više ili manje otvoreno, čine svi veliki europski i svjetski nacionalni muzeji, ili je Zemaljski muzej danas nešto drugo?
Ne znam što bi Pamuk rekao i kako bi on razumio bosanski i zemaljski problem. Ali htio bih kod njega provjeriti svoj dojam da je Zemaljski muzej, ovakav kakav on danas jest, svojom društvenom ulogom i mjestom koje zauzima u procjepu svih bosanskohercegovačkih nacionalističkih politika, više nalik carigradskom Muzeju nevinosti, nego muzejima čiji je cilj da zakuju ili potvrde neki nacionalni ili kulturni identitet, a s njime i politiku koja iza svega toga stoji.
Iako je Zemaljski muzej danas tužno i napušteno mjesto, o kojem se istinski brinu samo oni koji su ga stvarali i koji su u njemu radili ili još uvijek rade, s nekoga višeg, duhovnog i literarnog stanovišta, u njemu je danas više dostojanstva nego što ga je ikada bilo. Zemaljski muzej je danas vrlo privatna činjenica naših života i sjećanja, a naročito istih onih sedamdesetih godina prošloga stoljeća o kojima govori i Pamuk, i kao takav on nas se tiče ili ne tiče. U njegovo ime, u arhitekturu i u postav upisano je nešto što je našem naraštaju formativno važno i što nadilazi državu, naciju i nacionalnu kulturu. A to je upravo ono zbog čega je Orhan Pamuk u Carigradu sagradio muzej jednoga svog romana.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala Radio Sarajevo