U uređenim državama, građani imaju mogućnost da vrate lijekove kojima je istekao rok trajanja u apoteke, odakle se oni dalje zbrinjavaju. Međutim, u našoj zemlji još uvijek nisu usvojeni pravilnici i drugi zakonski akti koji bi farmaceutske ustanove i distributere lijekova obavezali da lijekove sa isteklim rokom prihvataju od stanovništva, zbog čega građani lijekove bacaju u smeće, zagađujući time životnu sredinu i negativno utičući na zdravlje ljudi.
O ovom problemu i problemu medicinskog otpada uopšte, razgovaramo sa Željkom Aleksićem, magistrom ekologije i republičkim koordinatorom za upravljanje medicinskim otpadom u Republici Srpskoj, zaposlenim u Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske, kao odgovorno lice za upravljanje medicinskim otpadom. Aleksić se trenutno zalaže da se ubrza proces donošenja odluka vezanih za pravilnike o medicinskom, a time i farmaceutskom otpadu, kako bi neko konačno preuzeo odgovornost za zbrinjavanje ove vrste otpada i kako bi građani u svakoj apoteci mogli predati lijekove sa isteklim rokom trajanja.
Novi Pravilnik o upravljanju medicinskim otpadom bi trebalo da pruži jasne smjernice svim „proizvođačima“ medicinskog otpada kako da sa istim postupaju od mjesta nastanka do mjesta konačnog zbrinjavanja (razdvajanje, pakovanje, obilježavanje, transport, skladištenje, tretman, odlaganje…). Takođe, ne postoji nacionalna niti državna strategija koja je neophodna za provođenje edukacije na temu upravljanja medicinskim otpadom, kao i za pristup fondovima Evropske unije. Zbog zastoja u birokratskim procedurama, gubimo dragocjeno vrijeme, a naša životna sredina sve je zagađenija.
Kao koordinator radne grupe pri Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS, Aleksić se već duži period bavi ovim pitanjima. Radna grupa je formirana na njegovu inicijativu, a svi njeni članovi koje je okupio rade na volonterskoj bazi. Zalažu se da se donesu dokumenti neophodni za uspostavljanje sistema upravljanja medicinskim i farmaceutskim otpadom, pa su prije više od godinu dana dali svoj prijedlog za novi Pravilnik, ali do danas nisu obaviješteni dokle se sa tim došlo, jer je pored saglasnosti Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite neophodno da svoje mišljenje da i Ministarstvo za prostorno uređenje i ekologiju.
Buka: G-dine Aleksiću, možete li nam započetak objasniti šta je ustvari medicinski otpad?
ŽA: U modernom društvu gotovo sve s vremenom postaje otpad. Nekada su se u prirodi supstance i energija reciklirale u samoodrživoj ravnoteži. Tokom svog razvoja, ljudska zajednica je stvorila veliki broj supstanci koji ne mogu ponovo ući u taj ciklus. One se gomilaju i tako narušavaju prirodnu ravnotežu, stvarajući ekonomske, ekološke i zdravstvene probleme.
Otpad nastao u procesu pružanja zdravstvene zaštite ili tokom naučno-istraživačkog rada čini posebnu kategoriju koja se naziva medicinski otpad. Zdravstvene ustanove su mjesto gdje nastaju najveće količine medicinskog otpada. Osim zdravstvenih ustanova, medicinski otpad proizvode i institucije i fakulteti gdje se vrše naučna istraživanja, ali i domaćinstva, programi za intravenozne zavisnike i neke uslužne djelatnosti.
Bilo koja aktivnost koja uključuje pružanje medicinske i zdravstvene zaštite ljudima i životinjama stvaraće otpad, a taj otpada se klasifikuje kao medicinski i/ili klinički otpad.
Buka: Da li je medicinski otpad opasan?
ŽA: Sav medicinski otpad nije opasan. Otpad iz zdravstvenih djelatnosti smatra se opasnim ukoliko posjeduje osobine kao što su: štetnost, toksičnost, kancerogenost i infektivnost, a kao što i sami znate u bolnicama je dosta takvog otpada.
To podrazumijeva da se te materije ili otpad mogu inhalirati, progutati i slično i time mogu predstavljati opasnost za ljudsko zdravlje i prouzrokovati ozbiljne, akutne i hronične, rizike po zdravlje, pa čak i smrt. Ukoliko se sa ovim otpadom ne upravlja kako treba, na zdravstveno bezbjedan i ekološki prihvatljiv način, može izazvati posljedice ne samo za ljudsko zdravlje, koje nam je prioritet, već i posljedice po životnu sredinu.
Buka: Da li postoji neka podjela medicinskog otpada?
ŽA: Postoji više podjela, ali ona koja je opšte prihvaćena je podjela je prema Svjetskoj zdravstvenoj organanizaciji (WHO). Ukratko, tu je infektivni otpad, u koji spada sav otpad od infektivnih bolesnika, labaratorijske kulture, tkiva, materijali ili oprema koja je bila u kontaktu sa inficiranim pacijentima, otpad od zaraženih životinja, itd.;Patogeni otpad, u koji spadaju dijelovi ljudskog tijela – amputati, tkiva i organi odstranjeni tokom hirurških zahvata, tkiva uzeta u dijagnostičke svrhe, placente i fetusi i sl.;oštrice, kao što su igle, lancete, špricevi, skalpeli, krhotine labaratorijskog stakla u kojima su bile krv ili tkivne tečnosti i ostali predmeti koji mogu izazvati ubod ili posjekotinu; farmaceutski otpad, lijekovi i drugi farmaceutski preparati, vakcine i serumi koji nemaju deklaraciju, sa isteklim rokom upotrebe, narkotici, opijati i slični lijekovi; hemijski otpad, to su hemikalije koje se upotrebljavaju pri medicinskim, dijagnostičkim ili eksperimentalnim postupcima, čišćenju i za dezinfekciju: hemijski reagensi, razvijači za filmove, sredstva za dezifenkciju, deratizaciju iz III I IV grupe otrova, rastvarači i sl.; otpad sa visokim sadžajem teških metala, baterije, termometri i uređaji za mjerenje krvnog pritiska i amalgam; kontejneri i boce koje sadrže gasove pod pritiskom pomiješane sa aktivnim materijama, a koje pri izlaganju višim temperaturama mogu eksplodirati; i na kraju, ali ne manje bitan - radioaktivan otpad – otpad koji sadrži radioaktivne supstance, ali on je obuhvaćen posebnim zakonskim aktima.
Željko Aleksić, edukacija za osoblje zdravstvenih ustanova
Buka: Kada već spominjete zakonska akta, kako je ova oblast regulisana zakonskim okvirom?
ŽA: Kada govorimo o pravno-strateškom okviru za medicinski otpad možemo reći da i jeste i nije regulisano. Naime, postoji zakon na nivou Republike Srpske, Zakon o upravljanju otpadom ali ne postoji novi Pravilnik o medicinskom otpadu koji bi dao jasne smjernice svim „proizvođačima“ medicinskog otpada i ne postoji nacionalna ali ni državna strategija koja nam je neophodna za određene edukacije ali i prostup određenim fondovima koji nam daje Evropska unija. Volio bih da napomenem ovdje da je pri Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS već duži period formirana radna grupa koja bi trebala da se bavi ovim pitanjem. Radna grupa je formirana na moju inicijativu i obuhvata 8 stručnjaka, koje su svojim radom koji zalazi u oblasti medicinskog otpada pristali da na volonterskoj bazi pomognu da se donesu dokumenti koji će biti jednostavni za razumjeti i biti primjenjivi u našim uslovima da bi se olakšalo i zdravstvenim ustanovama da sa ovom kategorijom otpada upravljaju na zakonom regulisan i po životnu sredinu bezbjedan način. Moram naglasiti da uspostavljanje sistema upravljanja medicinskim otpadom zahtijeva znatna finansijska sredstva i da to pada na teret zdravstvenih ustanova. Radna grupa je prije više od godinu dana dala svoj prijedlog za novi Pravilnik, ali do danas nismo obaviješteni dokle se sa tim došlo, jer pored saglasnosti Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, neophodno je da svoje mišljenje da i Ministarstvo za prostorno uređenje i ekologiju. Mi smo odradili onako kako smo mislili da je najbolje za našu državu, a ne ulazimo u to šta je to što usporava usvajanje ovog dokumenta i da li će naši prijedlozi biti usvojeni.
Buka: Kakva je situacija u zdravstvenim ustanovama u Republici Srpskoj? Da li se medicinski otpad u ovim ustanovama zbrinjava na pravilan način?
ŽA: Uh ... kako da vam na ovo pitanje kratko odgovorim da ne bih otišao u širinu. Proces razdvajanja medicinskog otpada u zdravstvenim ustanovama postoji u određenim granicama, ali tačne podatke o količini i vrsti proizvedenog medicinskog otpada nije moguće dati imajući u vidu da ustanove ne rade monitoring i evaluaciju, odnosno ne postoji centralizovana baza podataka koja bi sadržavala te informacije. Međutim postoje određene procjene o proizvodnji infektivnog medicinskog otpada u javnim ustanovama u RS, i one iznose oko 550.000 kg godišnje.
Treba napomenuti da je situacija vezana za provođenje zakona i standarda vezano za medicinski otpad mnogo bolja od kada se krenulo u sprovođenje postupka sertifikacije zdravstvenih ustanova koja je u nadležnosti Agencije ASKVA .
Sertifikacija je obavezna za sve zdravstvene ustanove, vrši se prema djelimično kolegijalno dogovorenim standardima, manje je zahtjevna i manje specifična od akreditacije, jer je sticanje statusa sertifikovane ustanove bila uslov za obavljanje zdravstvene djelatnosti. Sada su se neke stvari promijenile, ali sada nećemo širiti priču na tu stranu.
Planovi i Pravilnici o upravljanju medicinskim otpadom trenutno ne postoje u svim zdravstvenim ustanovama, ovdje mislim i na državni i privatni sektor, iako su po Zakonu bili dužni da ih donesu do kraja 2007. godine. A zašto je bitno da ih imaju? Pod jedan, zato što mogu da ih kazne, a pod dva, zato što je to njihov plan kako da uspostave sistem upravljanja medicinskim otpadom onako kako to njima najviše odgovara.
Ono što vam ja tačno mogu reći, kao odgovorno lice za upravljanje medicinskim otpadom u Univerzitetskoj bolnici klinički centar Banja Luka, jeste da se u ovoj ustanovi radi po Zakonu i sa svim kategorijama medicinskog otpada se upravlja kako treba, od razdvajanja, pakovanja, transporta, pa do predaje ovlaštenim operaterima. Redovno provodimo edukaciju zaposlenih i sarađujemo sa ekološkom inspekcijom da bi obezbijedili sve uslove za dobijanje i zadržavanje ekološke dozvole za ovu oblast.
Suština je da neke ustanove rade vrlo dobro, neke dobro, a neke nikako. Glavni problem jeste nedostatak eksterne kontrole svih ustanova, pa i nedovoljna edukacija postojećih inspektora, pa se desi da u nekim opštinama dobijete preporuke inspekcije koje nisu u skladu sa Zakonom.
Buka: Da li se kod nas prate dešavanja u svijetu?
ŽA: Naravno da se prate, jer kada se bavite nekim poslom kako treba neophodno je da pratite nove trendove i dešavanja da bi mogli da unaprijedite svoje znanje ali i budete konkurentni na tržištu. Mnogi, koje interesuje tema medicinskog otpada znaju da sarađujem već duži niz godina sa kolegicom doc. dr Slobodankom Pavlović, pa nas mnogi u šali nazivaju „dream team za medicinski otad“. Ovo napominjem samo zato što je ona sada član svjetske radne grupe za upravljanje medicinskim otpadom pri Internacionalnoj agenciji za upravljanje otpadom (ISWA), pa sam privilegovan da „svjetske“ informacije dobijam, što bi naš narod rekao, iz prve ruke. Zajedno smo išli na brojne seminare i sajmove, ne samo u regionu već i u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj, da bi opravdali status eksperata u ovoj oblasti, koji smo dobili nakon brojnih edukacija vezanih za ovu problematiku, koje smo radili u saradnji sa Fondom za zaštitu životne sredine i energetske efikasnosti RS, Institutom za javno zdravlje RS i Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite RS. Taj kurs koji je imao nekoliko faza je prošlo oko 1000 polaznika iz naše Republike i 50-ak iz Federacije BiH. Povratna informacija je bila više nego pozitivna jer smo pomogli mnogima da uspostave bezbjedan sistem upravljanja medicinskim otpadom u svojim ustanovama, jer smatramo da je edukacija medicinskih radnika koji su na izvoru opasnosti i zaraze, ključan proces. Objavili smo i nekoliko radova na ovu temu i uskoro treba da objavimo jedan rad za naučni časopis Waste management and research o važnosti edukacije u zdravstvenim ustanovama. Na taj način se trudimo, ne samo da pratimo šta se dešava na „svjetskoj sceni“, već da im pokažemo da i kod nas ima ljudi koji rade nešto po tom pitanju.
Slobodanka Pavlović i Željko Aleksić su organizatori akcije "Otpadom ukrasi, Planetu spasi!"
Buka: Za kraj, možete li nam reći šta su izazovi vezano za medicinski otpad, šta očekivati od vas u budućnosti, šta je to kod vas sada aktuelno?
ŽA: Na početku sam govorio o vrstama medicinskog otpada i da je veliki dio tog otpada koji nastaje u zdravstvenim ustanovama jednim dijelom riješen. Ono što je izazov za nas jeste da pokušamo riješiti problem medicinskog otpada iz domaćinstava. Kroz saradnju nevladinih organizacija, koleginica Pavlović i ja smo uspjeli uspostaviti mrežu zainteresovanih oko udruženja građana Ekosfera za učešće u projektu sakupljanja i zbrinjavanja farmaceutskog otpada iz domaćinstava. U svim kućama ima lijekova sa isteklim rokom trajanja koji na kraju završe na deponiji. To je jedan od 5 najvećih zagađivača životne sredine u svijetu, a da ne govorim o posljedicama koje već prouzrokuje. Time želimo ubrzati proces donošenja odluka vezanih za pravilnike o farmaceutkoj djelatnosti, ko je odgovoran i dužan da zbrine tu vrstu otpada, odnosno da plati za njihovo zbrinjavanje. Mi ćemo nakon projekta ponuditi rješenja koja su prisutna u regiji i svijetu a na našim institucijama je da odluče koji sistem će biti kod nas prihvaćen, pa će građani moći da idu u apoteke i da tamo predaju lijekove sa isteklim rokom. Očekujemo da ćemo sa projektom krenuti krajem ove godine.
Cilj nam je da pokušamo sa što manje novca, ali sa što više rada, da našim građanimo stvorimo kvalitetnije uslove za život i čišću životnu sredinu i pokažemo da neke stvari možemo promijeniti ako imamo stav i volju, a to je, čini mi se, u današnje vrijeme najveći izazov.
Razgovarala Milica Plavšić
