Četvrtak, 07. 1. 2010
U Bosni i Hercegovini došla voda do grla. Šta do grla, do krova! Nekima i preko dimnjaka. Izlile se rijeke; Ilidža, Pale, Bugojno, oba Vakufa od kojih ne znam koje je Uskoplje. Nikom u BiH ne pada na pamet da proglasi stanje elementarne nepogode, ne isplati se pare davat potopljenicima, ima država pametnijih stvari za platit. Vozni park, paušale, dnavnice, smještaj, putovanja, naknade za telefon, vreli obrok, avionske karte, Ćiru Blaževića, bob stazu, pliš na stolicama u Parlamentu… Ima toga još. Dakle, Vlada ne priznaje poplavu. I, sve dok je ne priznaje, poplave ima, ali u zanemarljivim količinama. Tek toliko da namokri oči nesretnika čiju je imovinu i život uništila nebriga onih za koje su glasali.
Petak, 08. 1. 2010
Neki je konj pregazio dva divlja konja u Hercegovini, tačnije na Krugu, visoravni na kojoj nekada pitomi a sad divlji konji samo žele preživjeti. Nekad i siđu, kad ih glad natjera, da popasu malo trave koja uvijek ostane u dolini. Ta nesretna kljusad ne traže i ne trebaju ništa, samo hoće preživjeti, baš kao i svaki od nas. Eto, tako, pokosio ih intelektualac autom, pri Bog zna kojoj brzini, i razgulio. Pa se čudim sebi što se čudim. Izvjesni intelektualci su učinili da se pokosi 100 000 ljudi u ovoj zemlji, pa ni luk jeli ni luk mirisali. Zgazili 100 000 ljudi spravom na mamlazni pogon zvanom rat, pa ih eno živih. U Hagu su samo neki, najveći krivci gledaju travu odozdo. Doduše, nad njima je mermer… Dragi moji, ako ikad umrem, neka na mene ne stavljaju mermer. Neka konji trče iznad mene. Neka ljudi hodaju, bacaju opuške i piju rakiju. Možda malo dima i rakije nekako dospije i do mene.
Subota, 09. 1. 2010
Sve još uvijek pliva, nekako držimo nos iznad vode. Ponegdje nestane struje, ponegdje nestane par ljudi – u saobraćaju ili od gripe, ponegdje se i dobro živi. Ispravka, poneko i ponegdje. Visoki predstavnik, Valentin Inzko, prepire se sa premijerom RS-a, Miletom Dodikom. Inzkovao meko „r“ protiv Miletovog vučjeg pogleda. Nepošteno. Plus Milorad zna da je izabran na demokratskim izborima a Valentin zna da su ga doveli za meku bijelu ručicu i posjeli na vruću stolicu šizofrenog društva s neriješenim nacionalnim pitanjem. Pa, da su kečeri, ne bih se kladio na Inzka. Ni da su šahisti, na Inzka se ne bih kladio. Pa se pitam zašto je perolaki Valentin tu. Da Miletu bude sparing – parner kojem će Haris Silajdžić i Sule Tihić sprejati rane i brisati znojno čelo nakon svakog Miletovog nokauta? Pa dobro, može još otići Materi Evropi da joj se isplače u krilu.
Nedjelja, 10. 1. 2010
Dan je Republike Srpske. Željko Komšić za neke hrvatski a za neke bošnjački član predsjedništva, na opće zgražanje Harisa Silajdžića, čestitao RS-u dan… pa, mislim, državnosti. Pa se pitam, hoće li Željko sad biti i srpsko – hrvatsko – bošnjački član vlade? Hoće li druga dva predsjedavajuća troglavog predsjedništva postati prekovišni? Ionako pojma nemam koji su Komšića Hrvati izabrali tamo gdje Hrvata nema ni za poštenu crkvu napunit. Bugojno i Uskoplje, sliv Neretve, kuće uz Neretvu u Mostaru, imale su posjetu bosanskih i hercegovačkih rijeka. Mostar i Čapljina su imali prijem Zelenooke ljepotice Neretve. Zavirivala je u kuće poštenog svijeta, ulazila u ormare, zadržavala se na foteljama, ponešto je i odnijela prema Metkoviču. Odnosila je stvari, baš poput naših oslobodioca u ratu, Armije BiH, Vojske RS i Hrvatskog Vijeća Obrane. Možda Neretva nosi te stvari u more, sabljarkama i kitovima, baš kao što su ove naše nesretne vojske nosile naše stvari za račun neke krupnije ribe?
Ponedjeljak, 11. 1. 2010
BH pošta je poslala Benju, poštara, da isplati ljudima penzije. Inače, Pošte u BiH su gulikože po vokaciji, pa štrpnu gdje mogu i gdje ne mogu. Fiksna pretplata na telefonu, u BH Telekomu, skuplja mi je pet puta od impulsa koje potrošim. Pa stalno neki prirezi, naknade za ovo i ono i tako to, baš kao što to kod nas biva. Imaju zaposlenih, od pjevačica do diračica i tipkačica, vozača i je… Pardon, zanio sam se malo. Elem, Poštar Benjo je odlučio da okuša sreću s tuđom mukom, baš kao kakav bosanskohercegovački političar, pa kockao s parama od penzija, sa jedno cirka 44 000 Maruna. I, naravno, kad se tuđim organom bez milosti gloginje mlate, organ strada na kako žilav i otporan bio. U kocki nesretni Benjo (ne znamo ima li sreće u ljubavi), ostat će bez posla zbog tih pišljivih tuđih 44 000, i još će ih morati nekako vratiti. Benjo, ako ovo čitaš, nemoj rizikovati za tu siću. Ako na ovoj cifri koju si klepio nemaju barem još 2 do 3 nule, velika je vjerovatnoća da će te uhvatiti.
Utorak, 12. 1. 2010
Voda je počela opadati. Vrhovi drveća i crveni krovovi u poplavljenim krajevima poput nilskih konja izviruju iz vode. Kao da izviđaju, kao da se boje ukazati svijetu onako mokri i izudarani uzvodnim smećem. Niko od vlasti nije odahnuo, vjerovatno zato što se niko nije ozbiljno ni zabrinuo. Zaboravili su svoje nekadašnje komšije i prijatelje, odljudili se i izgubili kontakt sa zemljom uselivši u svoje višespratnice u gradskim elitnim naseljima. To je valjda cijena bavljenja politikom, zaboraviti ko si i šta si. I polna bolest ide uz to. Zaboli vas neka stvar za sve osim vas i bliže rodbine. Da, duševan političar ne zaboravlje ni širu rodbinu. Gleda da su uvijek tu uz njega.
Srijeda, 13. 1. 2010
Sa Andrićeve Ćuprije na Drini, ukralo kamen težak 50 Kila. Neko se pomg'o, kako narod voli reć’. Mora da su djeca. Šta zna dijete šta je 50 Kila, uzme i nosi. Neki kažu Bošnjački, pomalo i srpski, neki kažu i hrvatski član predsjedništva, Želja Komšić, išao u Njemačku da kaže Angeli Merkel, seksipilnoj premijerki Njemačke, da Bosna i Hercegovina više ne može tapkati za „agresorskim“ zemljama okruženja, da joj se pod HITNO mora dati bezvizni režim jer je puno propatila. Genijalna Merkelova, pametna skoro koliko i lijepa, rekla je sljedeća: „Bosna i Hercegovina treba naći političku budućnost u koegzistenciji raznih etničkih grupa, tome nema alternative“. Dodala da je proces političke reforme od ključnog značaja. Na to se naš vidno impresionirani Željko Komšić morao složiti, onako skromno, bosanski. U crkvi u Sinju, bakica usred mise poslala sveštenika k vragu jer je nagovarao vjernike da glasaju za jednog od dva kandidata za hrvatskog predsjednika, Milana Bandića. Onog krkana brahikefalnog, ne onog drugog, žutalja bezmudog. Nadam se da ću svećenika uspjeti kontaktirati prije nego što ode k vragu, da mi u paklu pozdravi Džimija Hendriksa i još par njih… I da im kažem da ću im ponijeti tavlu, ali ne još.