Slobodu i mir narodima donose vizionari, a
istinu objavljuju pokojnici, davno je, u svoje vrijeme, napisao Jovan Dučić,
srpski i jugoslovenski pisac, diplomata i tadašnji najznačajniji pjesnik i
liričar srpskog modernizma u Kraljevini Srbiji.
Na ovu poučnu lekciju iz mladosti vratila me
ovih dana očekivana ali, ipak, potresna vijest da je u Beogradu, 13. januara
2018., nakon teške i duge bolesti, preminuo Nedeljko Neđo Kovačević. Plemeniti
čovjek, Mostarac i violinski virtuoz, osebujni zabavljač, mostarska liska, jedan
među liderima kultne grupe „Mostar
sevdah reunion“.
Tužna vijest me je zatekla u
Briselu, na svega stotinjak metara od najposjećenije kulturne destinacije u Kraljevini
Belgiji – kultne palate Bozar koju još od 1928. ovdje smatraju
kulturno-umjetničkim hramom Evrope. U toj sam dvorani, kakve slučajnosti, prije
tačno deset godina uživao u nostalgičnim zvucima sevdalinskog modernizma
uobličenog umijećem Neđinih mostarskih drugova iz, s njim zajedno
proslavljenog, „Reuniona“.
Glasovita dvorana je, sjećam
se, bila prenapučena Belgijancima, strancima i ‘našima’. Aplauzi su se
prolamali akustičnim prostranstvom ne sačekujući ni kraj ni početak znalački
sredanih melodija koje su se nizale jedna za drugom u jedinstvenu harmoniju
nostalgičnih tonova, sjetnih stihova sevdalinke i njenih vjekovnih poruka koje
su se zadugo nakon ove večeri, razlijegale iz srca ove prestižne metropole.
Mjesec dana nakon smrti i
sahrane u Beogradu, u Briselu me je sustigla i nova istina o Neđi. Ovoga puta
radosna.
Duško, Tomo, Reba, Ivan, Ibro,
Gordan, Nikola, Rale, Vlatko, Risto, Željko, Sale, Brenjo, Boba, Haris, Boro, Rile,
Vojkan, Risto, Đole, Dule, Mika, Sanja, Nena, Maja, Romana, Marina, Ljilja,
Dušanka…i stotinjak takvih odlučili su da Neđina smrt i njihova bol, njegovo
drugarstvo i plemenitost, a njihova obaveza i obećanje da će ga pamtiti – urode
nečim što će ostati i poslije ovih koji će također jednom, kao i Neđo, otići u
vječnost. Zametak ideje rodio se u glavi Tome Bajevića, odanog brata mnogo
poznatijeg „Princa sa Neretve“ kojima ostale Mostarlije ne spore da su oba na
svoj način, neformalni ambasadori Mostara. Naprotiv, njihova ljudska humanost i
odanost korjenima delegiraju ih uvijek u pročelje gotovo svake priče koja se
odnosi na njihov nezaboravljeni grad.
Nakon svakodnevnih
konsultacija, prepiranja i provjeravanja, odluka je pala da se u Beogradu
ustoliči Udruženje Mostaraca i prijatelja Mostara. Nijanse će se još
dotjerivati. Po nekima bi ovo udruženje građanki i građana trebalo biti
međunarodnog dosega jer je i Neđo po
duhu i rođenju bio Mostarac, muzičku karijeru izgrađivao u RTV Sarajevu, slavu
s rekomponovanim sevdahom doživio planetarno, a umro u Beogradu.
Mostar, također, živi u svima
koji su vezani za ovaj grad bili u njemu rođeni ili ga samo voljeli iz istih
razloga zbog kojih ovaj čudesni grad voli sve ljude. Uz sve ovo, Mostar kakvim
ga pamtimo, pogotovo nije grad pogane ratne prošlosti, to će morati postati
feniks skorašnjeg vremena i trajne budućnosti jer ni najgore nepravde nisu
vječite. Plemenitost i duhovna osebujnost negdašnjeg Mostara mogu se i moraju obnoviti
samo ako se u tu odvažnu bitku budu, konačno, uključili svi – pravi Mostarci
koji su u ovom gradu sada nesretni i pravi Mostarci koji s još većom nesrećom u
sebi, tuguju po svijetu. A uz Mostarce i njihovi prijatelji i prijatelji
Mostara. Jer, Mostar, dakako, nikada neće spasiti politički ziheraši kojima je,
upravo, cilj da se iz memorije i građanske savjesti nas koji još pamtimo, izbriše
istina da je vječitu „Eminu“ – toliko strasno, srčano i savjesno napisao, gle, Srbin
Aleksa Šantić.
Osnivačka skupština
Udruženja građana Mostara i prijatelja ovog urbanog unikuma, planirana je za
mart, a kada tačno ne zna se jer niko od inicijatora ne želi „pred rudu“. Prvo
veličanstveno druženje stotinjak zagovornika ove ideje održano je u Beogradu uz
velikodušnu dobrodošlicu mostarskim nogometnim velikanima Ivanu Ćurkoviću,
Dušku Bajeviću, Draganu Okuki, muzičkim svijezdama, Mostarskim kišama, glumcima,
književnicima i pjesnicima, uspješnim privrednicima, novinarima i brojnim drugim
dobrim ljudima Mostarcima po nacionalnosti.
Dogodilo se to neposredno
uoči ovonedjeljne turneje predsjednika Evropske komisije Jean-Claude Junckera po
Balkanu i njegovog svraćanja u Beograd. I na ovaj se način željelo poručiti
Evropi da nema pravo na zaborav. Greške evropskih emisara koji su bezdušno vršljali
Mostarom kao spasioci, ogromne su i moraju biti ispravljene. Među takvima je i Hans
Koschnick kao posljednja promašena investicija Evropske unije. Ni on nije
zaboravljen iako od 21. aprila 2016. nije među živima. Niti će Mostar ikada
moći prihvatiti da ostane ovo u šta su ga nacionalističke politike strpale od
rata do danas.
Zbog svega što čuh i vidjeh
prošlog vikenda na veličanstvenom skupu u beogradskom naselju Vidikovcu, zakleh
se da ću služiti ovoj velikoj ideji i da ću kao mali, obični čovjek s iskrenim
emocijama prema Mostaru i solidnim kontaktima u Evropi, učiniti sve što je u
mojoj moći da Mostar ponovo bude onakav u kakvom se pjevala „Emina“ i recitovao
Šantić ne pitajući niko nikoga ko je kakve vjere:
Sinoć kad se vraćah iz topla hamama, prođoh pokraj bašče
staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina, s ibrikom u
ruci stajaše Emina. Ja kakva je pusta!
Tako mi imana, stid je ne bi bilo da je
kod sultana. Pa još kada šeće i plećima
kreće, ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće! Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina, ne šće ni da čuje lijepa Emina.
Već u srebrn ibrik zahvatila vode, pa niz bašču đule zaljevati ode.
S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste
rasplete joj njene pletenice guste. Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi, a meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina, al’ meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko, niti haje, alčak, što za njome crko’!
Umro stari pjesnik, umrla Emina Ostala je pusta, bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini, nikad umrijet neće.