Prvi put sam 2008. godine čuo da Grad Zenica dodjeljuje nagradu povodom „prvog pojavljivanja imena grada u arhivima“. Prema tvrdnjama jednog historičara, to se dogodilo 1436. godine – jer je baš to ime nađeno u dubrovačkim arhivama a kontekst je brutalna provala i pljačka turskog vojvode Baraka, koji je te godine poharao ne samo Zenicu, nego i Visoko te Hodidjed (koji će stoljeće kasnije postati Sarajevo).Poznavao sam tog historičara koji se neumorno zalagao da se 1436. godina službeno prizna kao „rođendan“ Zenice. Razgovarali smo o dubrovačkim i venecijanskim arhivama, o prepisima i varijantama imena. No, već tada sam bio skeptičan – posebno nakon nekoliko disputacija oko srednjovjekovnih tekstova, dijakritičkih znakova i filoloških detalja. Moja sumnja bila je razumna: kako je moguće da lokalitet koji se jasno prepoznaje još od 1180. godine a vezano uz sudiju Gradješu, Kulina bana, abjuraciju, Ivana de Casamarisa i samu državu – ostane bezimen punih 256 godina? Toponimi se mijenjaju teško, često vrlo sporo a ne umiru nikad. Oni su ključni za razumijevanje jezika, migracija kulture i kontinuiteta stanovništva. Historijska „magla“ srednjeg vijeka može biti gusta, ali ovakav vremenski raspon sugerira ili namjerno zataškavanje ili propuste u istraživanju – a najvjerojatnije oboje. Poznavajući ovdašnju sredinu i dio akademske zajednice, svjestan sam koliko su historičari izloženi ideološkim dogmama i pritisku „poželjnih rezultata“. To nije izuzetak na Balkanu – naprotiv, to je pravilo s rijetkim izuzecima. A izuzetak, nažalost, ne čini pravilo. Zbog toga se prava historijska otkrića često svode na eksces, hir ili prkos pojedinaca. Posebno je paradoksalno što se pljačka i razaranje grada uzimaju kao povod za slavlje i dodjelu nagrada uglednim građanima. Ta tema spada u domen političke filozofije i sociologije i ovdje je neću dalje razrađivati , ali sama činjenica da se takav datum slavi dovoljno govori o našem odnosu prema prošlosti. Svoje sumnje podijelio sam s drugim Zeničanima i Zeničankama i većina ih dijeli istu skepsu. Ohrabren njihovom podrškom i insistiranjem, odlučio sam napisati ovaj tekst. A onda sam naišao na neočekivani kontrapunkt – radove njemačkih istraživača. Entitet Germania Magna, koji proučava historiju Svetog Rimskog Carstva, u radu „Bosniendeutsche Bergleute“ (Bosanski Brđani) donosi nove uvide o dolasku Nijemaca, Sasa (Saksonaca) u Bosnu i Hercegovinu. Njihovi prvi dolasci datiraju iz druge polovine XIII stoljeća, jer dolaze na poziv bosanske vlastele. Bavili su se rudarstvom, metaloprerađivačkim zanatima i kovanjem novca, uživali su autonomiju i imali poseban vjerski , kulturni i gastronomski život. Na njihovoj mapi našeg područja, na mjestu današnje Zenice stoji ime Senitz(a), a malo iznad oznake Esienmarkt ili „Trg željeza“. Dakle, ime slično Zenici pojavljuje se barem stoljeće prije turske provale 1436. – možda i ranije. Čak i u dokumentu o Baraku pojavljuje se oblik Senitz, što ukazuje na prepisivačku inerciju pisara i kontinuitet imena. To ruši i popularnu narodnu priču o kraljici Katarini i „zjenici oka moga“ koja nema uporište i da je to samo tzv. folkisch tradicija koja kao i sve tradicije ima vrlo malo dobrog u sebi..Zašto je potrebno izmišljati ili forsirati datum osnivanja grada kad to većina gradova nema – ili ima vrlo rijetko? Sudbina tih njemačkih rudara bila je tragična: nakon 1463. i pada Bosne pod Turke, većina ih je otišla u Mađarsku, Sveto Rimsko Carstvo ili Italiju. Dan-danas ovaj prostor u nekim starim njemačkim izvorima nazivaju „njemačke zemlje“.
Ovim tekstom želim da ohrabrim buduće istraživače da se više potrude i pokažu naučnu radoznalost i otklon od ideološko poželjnih tumačenja. Neka im je sretno strpljenje i predan rad.
Zenica 10.03.26., Sead Pašić