<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zašto Slovenci planinare?

Odgovor je ostajao nedostižan i najvećim umovima današnjice, kao na primjer Slavoju Žižeku, koji je nekoć iskreno priznao da mu ostaje neshvatljivo zašto bi se netko iz doline uspinjao na vrh brda pa se s tog istog brda spuštao u tu istu dolinu

05. decembar 2023, 9:39

U švedskom gradu Luleå, u borbi protiv sve veće usamljenosti svojih građana, gradske vlasti su pokrenule akciju Säg hej iliti Reci ’Zdravo’. Što zbog povijesne izolacije od ostatka svijeta, što zbog izrazito rijetke naseljenosti, što zbog nečeg trećeg, nepojmljivog ili neobjašnjivog, Šveđani nisu baš voljni neobavezno čavrljati sa neznancima kao na primjer Englezi ili Amerikanci koji su takozvani small talk usavršili do te mjere da ozbiljno razgovaraju još samo sa svojim psihoanalitičarima.

Za razliku od njih, Šveđani tu vrstu komunikacije preziru kao nepotrebnu i suvišnu pa često namjerno izbjegavaju poglede prolaznika na ulici odnosno održavaju primjerenu međusobnu razdaljinu kada stoje u redu ispred blagajne ili čekaju autobus na stanici. Na žalost osamdeset tisuća žitelja Luleå našli su se naučnici koji tvrde da takvo ponašanje Šveđana šteti njihovu zdravlju te ih pozvali da šetajući gradom krenu jedni druge pozdravljati.

Nama koji živimo nekoliko tisuća kilometara južnije teško je povjerovati da bi akcija Säg hej mogla riješiti probleme usamljenih Šveđana. Kao prvo, mi ovdje vrlo dobro znamo da naučnici ne rješavaju već stvaraju probleme, a kao drugo nam je prosto nemoguće zamisliti društvo čiji se problemi mogu riješiti izgovaranjem jedne jedine riječi nekoliko puta dnevno. Drugim riječima, ako takav problem postoji, on po nama ni ne zaslužuje da ga se naziva problemom i da se za nj traže rješenja.

Tako sam, priznajem, i sam razmišljao kada sam pročitao vijest i počeo se smješkati zamišljajući jadnog odraslog Šveđanina kojem vlast, kao nekada nama naše mame, iza leđa prigovara „Pozdravi tetu, sine!“ i kako on kao i mi onako bezvoljno mrmlja „Doadan“. Ali dok sam čekao da u mislima odgledam nastavak tog prizora u kom teta pomiluje bradatog Šveđanina po glavi i kaže mu „Lijepo moje, slatko, kako si ti meni fin dečko“, shvatio sam da sam taj film već gledao.

Mjesto radnje bila je Slovenija odnosno slovenske planine, a glavne uloge u njemu glumili su balkanski Šveđani, ljudi koji također ne vole neobavezno čavrljati sa neznancima i koji se također ne vole pozdravljati na ulicama svojih gradova, ali koji iz nekog razloga u planinama već desetljećima uspješno provode svoju verziju akcije Säg hej.

Zapravo, razmišljajući o tome da se Slovenci u planinama dosljedno i vrlo ljubazno pozdravljaju, a uzimajući u obzir ekspertizu švedskih naučnika o ljekovitosti tog čina, konačno sam uspio sebi odgovoriti na pitanje zašto Slovenci tako rado planinare, pitanje na koje je odgovor ostajao nedostižan i najvećim umovima današnjice, kao na primjer Slavoju Žižeku, koji je nekoć iskreno priznao da mu i nakon godina promišljanja ostaje neshvatljivo zašto bi se netko iz doline uspinjao na vrh brda pa se s tog istog brda spuštao u tu istu dolinu, kada bi mogao sve to vrijeme u dolini čitati dobru knjigu.

Ali eto, ono što je bilo nejasno Slavoju Žižeku i svim drugim velikim misliocima, posve je jasno gradskim vlastima švedskog gradića Luleå.

„Pozdraviti svoje susjede je mala stvar, ali istraživanja pokazuju da to može doprinijeti društvenim vezama i ima pozitivan učinak na zdravlje, sigurnost i dobrobit“, objasnili su oni smisao akcije Säg hej, akcije koja bez marketinški smišljenog imena, pažnje globalnih medija te bez naučnika i njihovih naučnih saznanja već desetljećima traje u slovenskim planinama.

Gore odu usamljeni kao sjeverni Šveđani, a dole se spuste društveno povezani te puni zdravlja, sigurnosti i dobrobiti

Kad Slovenci krenu u planine, oni krenu pozdravljati jedni druge i smiješiti se nepoznatim prolaznicima, a vrlo često i zaplitati se u prijatne, usputne razgovore o vremenu i slično nebitnim stvarima. I kao planinar početnik mogu vam iz vlastitog iskustva posvjedočiti da su slovenska brda mjesto na kom se čovjek ne osjeća baš nimalo usamljeno. Zapravo, sasvim ozbiljno ću ovdje zapisati da su Šveđani iz Luleå zapravo otkrili toplu vodu, odnosno da su otkrili slovensko planinarenje.

Biće da je dakle Slovencima posve intuitivno oduvijek bilo jasno da je pozdraviti nepoznatog čovjeka na šumskoj stazi koja vodi od Pokljuke prema Triglavu mala stvar, ali da to može doprinijeti društvenim vezama i ima pozitivan učinak na zdravlje, sigurnost i dobrobit, samo što tu svoju intuiciju nikada nisu naučno istražili niti su iz nje stvorili neku veliku, društvenu akciju o kojoj će pisati veliki svjetski mediji poput BBC-ja, The Guardiana i Velikih priča.

Neki su sumnjali da Slovenci planinare jer im se sviđa osvajanje planinskih vrhova budući da kao narod u svojoj povijesti nisu osvojili ništa veće od titule prvaka Evrope u košarci, neki da ih, onako male, mami pogled sa visine, a neki čak i da u njima ima nečeg autodestruktivnog pa zato izazivaju sudbinu hodajući po liticama i verući se po strmim stijenama, kad ono Slovenci na dvije tisuće metara nadmorske visine grade društvene veze. Gore odu usamljeni kao sjeverni Šveđani, a dole se spuste društveno povezani te puni zdravlja, sigurnosti i dobrobiti.

I dobro, znam ja da će se sada mnogi priupitati zašto se Slovenci pozdravljaju samo kada se kreću uzbrdo ili nizbrdo, bilo planinskom stazom, gondolom, stepeništem ili liftom, i da će se netko sjetiti one uzrečice koja kaže da je pravi Slovenac samo onaj koji se bar jednom popeo na Triglav, pa da će sigurno netko na kraju zaključiti kako pravi Slovenci u planinama pozdravljaju druge prave Slovence i sa njima grade društvene veze, dok im to u gradovima punim bosanskih radnika, sirijskih migranata, japanskih turista i crnoputih košarkaša Olimpije ne pada na pamet.

Znam i da će neki bosanski šaljivdžija, siguran sam, samo zamahnuti rukom i reći da je lako Šveđanima i Slovencima pozdravljati se kada svi govore istim jezikom, a ne kao na Južnom Balkanu gdje svaka šuša maše svojim pravopisom i gdje se komšije i susjedi čas ne kontaju, čas ne kuže, a čas ne razumiju.

Ali na kraju, plašim se da će ipak najviše biti onih koje će akcija Säg hej i spoznaje švedskih naučnika o korisnosti pozdravljanja potpuno zbuniti pa će kraj ovog teksta dočekati raskolačenih očiju i najozbiljnije se zapitati: „Šta su to društvene veze i koji će mi to k..ac!?“

VELIKE PRIČE