Foto: Ilustracija
Od deset pomenutih razloga, mi ćemo pokušati ukratko prepričati
dva od njih. Prvi je najpoznatiji i kaže da se svijet ne može racionalizovati,
što je možda i najpoznatiji uzrok odsustva ljubavi između prosvjetiteljstva i
onih drugih. Dakle, svijet nije 2 + 2 = 4. Odnosno, koliko god prosvjetitelji
htjeli pokazati kako se sve može razumski objasniti i obuhvatiti kalupima
logike, tako im se svijet i odgovori ipak uporno izmiču. Zbog takvih
„vlažnih snova“ prosvjetitelja, Rasel je izustio onu gotovo mitski banalnu
misao, kako Platon nije filozof, no mitološki pisac. Isto i sa sigurnošću
možemo danas reći za Rasela. Ništa bolje ne svjedoči o Marksovoj bliskosti sa
naivnošću prosvetiteljstva, reći će Stajner, od njegove tvrdnje kako
čovječanstvo sebi postavlja samo ona pitanja na koja može da da odgovor.
Čovjek želi odgovore. Stajner će reći, podjednako su mislioci i
mentalno najsiromašniji i bolesni ljudi, kao i Platon ili Paskal. Čovjek želi
odgovore, ali jedino sredstvo koje mu je na raspolaganju jeste jezik – a jezik
nije dostatan. Što je veći pritisak mišljenja, sve je jači otpor jezika.
Novosti u idejama ne donosi forma, već jezički stil kojima su te ideje i
novosti iskazane. Misao koja bi bila ograničena logičkim propozicijama, bila bi
jednaka ludilu. U pokušaju da se prevaziđe dotadašnji jezik i način iskaza,
neki pjesnici su uspostavili novu vrstu iskaza, „načina pjevanja“, koji
su poznati kao dadaizam i futurizam. Međutim, po Stajneru, ovi pokreti nisu
uspjeli više od toga što su stvorili više ili manje nerazumljive trivijalnosti.
Kad se jezik najzad svede na potpuno matematičku preciznost, kao što su
pokušali Frege, Vitgenštajn ili Spinoza, opet ostaje pitanje koliko i oni
uspijevaju u svom naumu.
Dakle, snažna potreba za istinom, i nemogućnost da se do nje dođe
jedinim sredstvom koje nam je na raspolaganju, jezikom, jedan je od
razloga za „neuništivu tugu“.
Ma koliko željeli da dopremo do drugih ljudi, to nam uglavnom
nikada ne polazi za rukom. Ma koliko imali voljenu ili iskrenu osobu pored
sebe, nikada se do kraja ne uspijevamo izraziti. Nikada nećemo uspjeti obgrliti
misao voljene osobe. Takozvano „stapanje u orgazmu“ samo je trivijalna
izmišljotina. Voljene osobe ostaju stranci jedno drugom. No, ljubav među nama,
među ljudima, svakako je posebna blagodat.
Mržnja i strah su osjećaji koje je najteže maskirati. U njima smo
najčitljiviji i najbliži razotkrivanju. Virtuozi dvoličnosti ih mogu prikriti,
ali nikada do kraja sakriti.
Još jedna od misaonih reakcija koja nas najbolje razotkriva jeste
spontani smijeh. U trenutku kad shvatimo šalu ili komičan prizor potpuno smo
goli. No, ipak, sva ta otvaranja prema svijetu kratko traju. Ni najjača i
najiskrenija empatija u ljubavi ne može nam razotkriti lavirinte unutrašnjosti
drugog, pa i voljenog bića. Najintenzivnija i najiskrenija ljubav samo su
vječiti pregovori između dve usamljenosti. I to bi bio još jedan od razloga za
tugu.