<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zašto razmišljanje rastužuje?

Dakle, zašto razmišljanje rastužuje? I zašto je tuga imanentna mišljenju? U ovoj sjajnoj knjizi Džordž Stajner iznosi deset mogućih razloga koji izazivaju sjetu, nostalgiju i tugu koje mišljenje izaziva.

27. juni 2022, 10:19

Foto: Ilustracija

Od deset pomenutih razloga, mi ćemo pokušati ukratko prepričati dva od njih. Prvi je najpoznatiji i kaže da se svijet ne može racionalizovati, što je možda i najpoznatiji uzrok odsustva ljubavi između prosvjetiteljstva i onih drugih. Dakle, svijet nije 2 + 2 = 4. Odnosno, koliko god prosvjetitelji htjeli pokazati kako se sve može razumski objasniti i obuhvatiti kalupima logike,  tako im se svijet i odgovori ipak uporno izmiču. Zbog takvih „vlažnih snova“ prosvjetitelja, Rasel je izustio onu gotovo mitski banalnu misao, kako Platon nije filozof, no mitološki pisac. Isto i sa sigurnošću možemo danas reći za Rasela. Ništa bolje ne svjedoči o Marksovoj bliskosti sa naivnošću prosvetiteljstva, reći će Stajner, od njegove tvrdnje kako čovječanstvo sebi postavlja samo ona pitanja na koja može da da odgovor.

Čovjek želi odgovore. Stajner će reći, podjednako su mislioci i mentalno najsiromašniji i bolesni ljudi, kao i Platon ili Paskal. Čovjek želi odgovore, ali jedino sredstvo koje mu je na raspolaganju jeste jezik – a jezik nije dostatan. Što je veći pritisak mišljenja, sve je jači otpor jezika. Novosti u idejama ne donosi forma, već jezički stil kojima su te ideje i novosti iskazane. Misao koja bi bila ograničena logičkim propozicijama, bila bi jednaka ludilu. U pokušaju da se prevaziđe dotadašnji jezik i način iskaza, neki pjesnici su uspostavili novu vrstu iskaza, „načina pjevanja“,  koji su poznati kao dadaizam i futurizam. Međutim, po Stajneru, ovi pokreti nisu uspjeli više od toga što su stvorili više ili manje nerazumljive trivijalnosti. Kad se jezik najzad svede na potpuno matematičku preciznost, kao što su pokušali Frege, Vitgenštajn ili Spinoza, opet ostaje pitanje koliko i oni uspijevaju u svom naumu. 

Dakle, snažna potreba za istinom, i nemogućnost da se do nje dođe jedinim sredstvom koje nam je na raspolaganju,  jezikom, jedan je od razloga za „neuništivu tugu“.

Ma koliko željeli da dopremo do drugih ljudi, to nam uglavnom nikada ne polazi za rukom. Ma koliko imali voljenu ili iskrenu osobu pored sebe, nikada se do kraja ne uspijevamo izraziti. Nikada nećemo uspjeti obgrliti misao voljene osobe. Takozvano „stapanje u orgazmu“ samo je trivijalna izmišljotina. Voljene osobe ostaju stranci jedno drugom. No, ljubav među nama, među ljudima, svakako je posebna blagodat.

Mržnja i strah su osjećaji koje je najteže maskirati. U njima smo najčitljiviji i najbliži razotkrivanju. Virtuozi dvoličnosti ih mogu prikriti, ali nikada do kraja sakriti. 

Još jedna od misaonih reakcija koja nas najbolje razotkriva jeste spontani smijeh. U trenutku kad shvatimo šalu ili komičan prizor potpuno smo goli. No, ipak, sva ta otvaranja prema svijetu kratko traju. Ni najjača i najiskrenija empatija u ljubavi ne može nam razotkriti lavirinte unutrašnjosti drugog, pa i voljenog bića. Najintenzivnija i najiskrenija ljubav samo su vječiti pregovori između dve usamljenosti. I to bi bio još jedan od razloga za tugu.