Sedmog novembra stiče se 99 godina od svetski značajnog istorijskog
događaja – Oktobarske revolucije. Trebalo bi podsetiti na ovaj prognani
datum i na okupirani i prevrednovani pojam revolucije. Zašto danas nema
revolucije kada su nejednakosti drastične? U Moskvi novembra 1917. nije
bilo mnogo krvi i žrtava prilikom nasilnog preuzimanja vlasti. Žrtve su
stigle kasnije u građanskom ratu i u Staljinovim čistkama. Mnoge
kapitalističke reforme su bile krvavije.
Današnji defetizam je počeo 1989. sa tranzicijom uma. Tadašnji
levičarski intelektualci su se počeli pitati šta će nažalost od
socijalizma ostati ili, što je ređe bilo, šta će hvala bogu ostati.
Trijumf o zasluženom kraju socijalizma pratio je trijumf o njegovom
definitivnom kraju. Pa ipak, 25 godina nakon toga, kao da je ova
isključivost oslabila jer se javljaju oprezni glasovi o mogućnosti
sličnog urušavanja kapitalizma. Tržišni fundamentalizam danas skoro da
nije manje diskreditovan od jednopartijskog socijalizma. Danas jedan
odsto najbogatijih na svetu poseduje više nego ostatak čovečanstva, a
najbogatija 62 milijardera poseduju isto koliko i siromašnija polovina
svetskog stanovništva. Beda ima svoj sistem – kapitalizam.
Uprkos tome, nema revolucije, iako nikada kao danas siromah nije
ostajao siromah ni bogat ostajao bogat. Ima antikolonijalnih ratova, ali
antikolonijalizam više nije izvorište svetovne revolucije nego je
poluga religijske reakcije. S nestankom socijalističke arogancije SSSR-a
nastupila je kapitalistička arogancija SAD i EU. Mančesterski
kapitalizam u autoritarnoj Kini još više je ojačao globalni trijumf
kapitalizma. Nije više ideal ne biti eksploatisan, nego biti uposlen i
stalno eksploatisan. Pojam revolucije je prognan ne samo zbog konverzije
intelektualaca nego i zbog banalne okolnosti da kapitalizam danas ima
više tenkova od levice.
Nema revolucije i zato što je ova proglašena za nasilje, a procedura –
za demokratiju. A da li je tako? Granica između političkog nasilja i
nenasilja je nejasna i uvek je nameću vladajući. Socijalna revolucija
nije izvorno nego reaktivno nasilje, otimanje otetog, nasilje protiv
nasilja. Nisu li i izbori nasilje? Ako medijski uspešnu kampanju ne može
organizovati sirotinja nego samo bogati, nije li na delu represivna
tolerancija? Promenjen je i krivac. Partije su odgovorne, kapitalizam
ne. Na izborima treba menjati partije, a ne ukidati eksploataciju. To je
neoliberalna kultura oslobođenja. Zaboravlja se da je demokratija gola
proceduru svuda gde su socijalne razlike velike. Ali gde naći detonator
za neoslobođeni gnev?Nema ga iako ima mnogo kritike kapitalizma. Zidovi
kapitalizma jesu gumeni, ali nema ni uspešnih organizatora masovnog
gneva. Nije li kapitalizam spontano postao bolji zato što se evropski
socijalizam pokazao neuspešnim? Iako je, objektivno gledano, kapitalizam
postao gori jer je drastično redukovao socijalnu državu. Ali pošto nema
konkurentske hegemone ideologije, pobednik je oktroisao vlastite
kriterije napretka. I na taj način sam sebe proglasio za boljeg. Na
revoluciju se danas gleda kao na poraženu ideju, što svakako utiče na
njen delatni potencijal. Ne može poraženi biti privlačni ideal, nego
pobednik. Do 1989. revolucija je bila u registru pobednika. Današnja
Kina više hrabri kapitalističke nego socijalističke promene, dok je
sovjetski režim imao obrnuti uticaj.
Nema revolucije jer je nepomirljivi antagonizam rada i kapitala
pretvoren u rešive ekološke, verske i polne napetosti. Savremena
neoliberalna država počiva na savezu vrhova građanskih partija sa
bankama i tajkunima, a zaštićena je mrežom nacionalnih i
multinacionalnih nevladinih organizacija. Uprkos tome, ima prognoza da
kapitalizam može umreti od predoziranosti jer je uništio opoziciju koja
ga je gonila na umerenost. Da će se sam od sebe urušiti i da je 1989.
bila zapravo Pirova pobeda kapitalizma. Ako se već ne može srušiti, da
li je uteha da se kapitalizam može urušiti?
Nije. Zašto? Ključni trend jačanja neumerenosti tržišta destabilizuje
kapitalizam, ali ga uprkos tome odsustvo aktera promene s leva i dalje
stabilizuje, pa je otuda bar za sada kao rezultat ove sinergije
verovatniji reaktivni udar zdesna. Masovni privremeno uposleni
prekarijat ne može blokirati proizvodnju i to je ključna
kontrarevolucionarna okolnost. Uprkos tome, moramo se učiti da mislimo o
kraju kapitalizma, iako ne znamo šta će ga i kada zameniti. Ako
istinske revolucije menjaju i čoveka i ako jesu s onu stranu postojećeg,
ako su ono što nije, a treba da bude, onda ne priznaju postojeće kao
nužno. U tom smislu je Marks otac revolucije, a Dekart joj je deda. Nije
dovoljno ponavljati da kapitalizam nije večan. Treba se promeniti da bi
se moglo verovati u alternativu, a to znači razvijati kulturu
neburžoaskog života i mišljenja. U suprotnom, onoga ko zapoveda velikim
čini onaj ko je poslušan. Valjda se i otuda treba setiti Oktobra 1917.
Izvor: politika.rs