Jedan ugodno popunjen gospodin suptilnih manira prošlog se tjedna strahovito nasekirao zbog Barcelone i Reala. Ustvari, samo zbog trenera i fudbalera Reala i njihove mesarske filozofije. Noć nakon utakmice jedva je zaspao, a sljedećeg je dana polovinu radnog vremena potrošio agitirajući protiv – citiramo – “ubica u bijelim dresovima”.
Upitan od strane objektivnog posmatrača nije li malo blesavo nervirati se zbog suštinski tako nerelevantne stvari kakva je fudbalski dvoboj dvije ekipe prebogatih muškaraca, kojima sve ide u životu i kojima je par grubljih faula sav belaj koji će doživjeti narednih dvadeset godina, on nudi zanimljiv odgovor: “To je sve samo ne blesavo. To je najbolja stvar koju pametan čovjek – a takav sam po definiciji – može sebi priuštiti.” Njegova elaboracija ove naočigled nelogične teze, ako ništa, zaslužuje da bude razmotrena. Evo šta kaže: “Sve mi ide dobro s djecom, sve mi je u redu sa ženom, u još sam boljim odnosima s ljubavnicom. Na poslu cvjetaju ruže, kao da nikakve krize nema. A pošto se čovjek mora zbog nečeg nervirati, a da ne bih urekao ovako dobar život, ja sam izabrao da pizdim zbog Reala i Barcelone.”
Kažu da u praktičnoj psihologiji postoje dva elementarna pravila. Ako ih se pridržavate, dramatično olakšavate sopstveno postojanje. Prvo: ne nerviraj se zbog malih stvari. I drugo: sve su stvari male. Kad bi bio moguć život u kojem čovjek ima kontrolu nad temeljnim odlukama i reakcijama, bilo bi neuporedivo lakše. Navodno, rođeni smo da živimo, a ne da se pripremamo za život. Znate onaj vječiti izgovor – još da sagradim ovo, kupim ono i zaradim za starost, pa da se i ja opustim. I tako do smrti. Prebacimo to pravilo na teren problema o kojem ovdje govorimo i dobili bismo savršenu defniciju – čovjek je rođen da živi, a ne da se nervira. Nemajući odgovora na svakodnevna pitanja i dileme egzistencije, mi se kontinuirano nerviramo.
Bjesnimo zbog svega. Osvrnite se na posljednjih sedam dana i taksativno pobrojte šta vas je sve nasekiralo. Banka i njene nesnosne kamate, gradski prevoz, političke partije, njihovi lideri i organi vlasti, korupcija i kriminal, nasilje i nesigurnost, patnja i glad, djeca i roditelji, loš televizijski program i još lošiji filmovi, ili dobre TV emisije koje su vas prikovale uz kauč i upropastile vam veče, tradicionalni gubitak na kladionici, neočekivani dobitak na kladionici koji je toliko mizeran u odnosu na vaše potrebe da ga možete svezati mačku o rep, da upotrijebimo tu stilsku figuru iz nekih davnih, sporih vremena. Ljeti vas nerviraju nesnosne vrućine, zimi nepodnošljiva hladnoća, s jeseni vam dosade kiše, a s proljeća klizišta. Nerviramo se zbog obroka koji sve više imaju ukus gume, ili plastike, a sve manje one prave, neodoljive hrane, kakvu smo jeli dok nije zavladala hemija.
Nerviraju nas službenici na šalterima, policajci na ulici, prodavači i šefovi… Zuko Džumhur u jednom intervjuu relativizira našu sklonost nerviranju: “Ima ljudi koji jednostavno nemaju talenta da budu rahat, nego sami sebi belaje izmišljaju. A naučiti se biti rahat, to je velika stvar. Ljudi obično misle da to traži veliko bogatstvo, veliki novac. Nije tačno, to traži samo mudrost.” A jednu od mogućih verzija mudrosti, istina vrlo ciničnu, predstavlja nam Milan Kundera, komentirajući svog omiljenog autora: “Mudrost Rableovog kaluđera prava je mudrost za njegov mir i za mir ostalih: vršiti svoju dužnost kako tako, uvijek govoriti lijepo o prečasnom igumanu, a svijet pustiti da ide kako hoće. A on dobro ide, pošto je većina zadovoljna.” Ko biva, kloni se politike i javnog angažmana, nek drugi podmeću vrat za tvoje dobro. “Budala je onaj koji se ne zna naljutiti, a pametan onaj koji se ne želi naljutiti.” Ili bar onaj koji bira na šta i na koga će bjesniti.
Kontrola nad mentalnim aktivnostima zahtjevan je posao, traži aktivno kultiviranje sopstvenih slabosti i intenzivan rad na sebi, a za to je malo ljudi sposobno. Nažalost, mi nismo hodajuće Bude, više ličimo na praskavu živinčad koja eksplodira i zbog najmanje sitnice. I zato je gospodin s početka ovog teksta vjerovatno u pravu. Ne smiješ sebi dozvoliti da se sekiraš zbog fundamentalnih stvari, ali isto tako ne smiješ dozvoliti i da živiš bez sekiracije. Skrenuti te trenutke bijesa na, recimo, Mourinha, ili na bilo koju sličnu marginalnu pojavu ovog svijeta, izvanredan je terapeutski manevar koji, uz to, ima jako logičko i psihološko uporište.
Jer, davno je rečeno, čir na želucu nije rezultat onoga što jedemo, nego onoga što jede nas. Ako je to zaista tačno, slobodno raspalite po prvom čovjeku Reala. Važno je u svakom trenutku znati da je on glavni neprijatelj svega lijepog u fudbalu, krvolok koji kod svojih igrača razvija ubilačke instinkte. On je fudbalski Ratko Mladić, dušman koji je Pepeu rekao da slobodno raspali (razgazi!) po Messiju jer u njemu nema Realove krvi mnogo… Sekirajte se zbog ovoga, da ne biste zbog nečeg drugog, osvježava, a ne deblja.
Tekst je preuzet iz Gracije