Uvodna pojašnjenja
Princip podjele vlasti jedan je od principa (načela) organizacije vlasti savremenih država, po kojem tri osnovne funkcije vlasti – zakonodavna, izvršna i sudska – bivaju povjerene različitim državnaim organima. Ono se oblikovao u doba borbe građanskog staleža za osvajanje političke vlasti u uslovima apsolutne monarhije, u kojoj su sve tri funkcije vlasti bile spojene u jednom licu – monarhu odn. kralju. Princip nastaje kao dio političke doktrine XVII i XVIII vijeka a najednostavnije ga je 1748. godine, u svom djelu „Duh zakona“ (Mens legis), izrazio francuski pisac Montesquieu. On je pisao da tri osnovne funkcije vlasti u državi – zakonodavna (legislativna), izvršna (egzekutivna) i sudska (jurisdiktivna) trebaju biti povjerene zasebnim, odvojenim, različitim državnim organima. Kontrola njihovog rada mora postojati, dakle, njihovo djelovanje može biti predmet uzajamne kontrole, kako ni jedna vlast ne bi zloupotrebila svoja ovlaštenja na štetu prava i sloboda, odn. pravne sigurnosti građana. Suština principa je da se osigura ispunjenje dva osnovna zahtjeva: (1) da ni jedna vlast ne bude nadređena drugima i (2) da se osigura njihova nezavisnost – nemiješanje jedne vlasti u rad druge dvije vlasti.
U kakvom je odnosu ovaj princip, princip vladavine prava (pravne države), princip jednakosti svih pred zakonom odnose prema institutu pomilovanja? Pomilovanje se želi afirmisati nakon što je došlo vrijeme da akteri jedne high profile afere u Bosni i Hercegovini, u skladu sa zakonom, budu upućeni na izdržavanje zatvorske kazne, čiji početak pokušavaju odgoditi, dok se u javnosti i medijima se špekuliše da će neki od njih u putiti molbu za pomilovanje o kojem Ministarstvo pravde (Komisija za pomilovanja) sastavlja izvještaj uz obrazloženi predlog i šalje ga na končano odlučivanje Predsjedništve Bosne i Hercegovine.
Afera „Respiratori“
Već nekoliko godina bh. javnost je svjedok suđenja akterima pomenute afere i to (bivšem) premijeru Federacije Bosne i Hercegovine, (bivšem) dikretoru Federalne uprave civilne zaštite (FUCZ) i vlasniku i direktoru predzeća „F.H. Srebrena malina“. Epilog sudskog postupka koji je vođen pred Sudom Bosne i Hercegovine je zatvorska kazna u ukupnom trajanju od 15 godina i to izrečena drugostepenom (pravosnažnom) presudom kojom je vijeće Apelacionog odjeljenja ovog suda donijelo drugostepenu presudu u predmetu “Respiratori”, a kojom je u cjelosti potvrđena prvostepena presuda od 5. aprila 2023. godine. Zbog posebno interesa javnosti Sud Bosne i Hercegovine našao je za shodno da izda zvanično saopštenje u vezi predmeta koji se vodi protiv optuženih koje inače izdaje tek nakon što stranke zaprime odluku. No, kako je ovaj predmet već od samog početka postupka medijski i od strane najšire javnosti pomno praćen, sud je to učinio ranije, iz razloga, kako je saopšteno, održavanja povjerenja javnosti u rad pravosuđa, naročito u predmetima označenim kao „visoka korupcija“.
Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom u aprilu prošle godine osudio bivšeg federalnog premijera Fadila Novalića, suspendovanog direktora Federalne uprave civilne zaštite (FUCZ) Fahrudina Solaka i vlasnika firme “F.H.Srebrena malina” Fikreta Hodžića na ukupno 15 godina zatvora za niz zloupotreba prilikom nabavke respiratora vrijednih 10,5 miliona konvertibilnih maraka u vrijeme pandemije Covid-19, što je naročito otežavajuća okolnost koja ukazuje na potpuno odsustvo empatije. Ministrica finansija Federacije BiH Jelka Miličević oslobođena je optužbe za nesavjestan rad u službi.
Bivši premijer FBiH osuđen je na četiri godine zatvora, direktor FUCZ na šest, a vlasnik firme „F.H. Srebrena malina“ na pet godina zatvora. Pravno lice “F.H. Srebrena malina” oglašena je odgovornom što je raspolagala protivpravno stečenom imovinom te je kažnjena s 200.000 KM. Ova lica su oglašena krivim, odnosno pravno lice odgovornim, da su radnjama opisanim u izreci prvostepene presude počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3., u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 55. i 31. istog Zakona, a optuženi direktor FUCZ i krivično djelo krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 2., u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
Besprizorna suprematija izvršne vlasti
Za razliku od principa koji je elaboriran u uvodu, institut pomilovanja puno više ima veze sa principom nedovojivosti svih vrsta vlasti nego sa podjelom (diobom vlasti). Zašto je to tako i kako to da ova anomalija, konceptualno uređena kako je opisano, postoji desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, pa i danas?
Institut pomilovanja regulisan je Odredbama člana 119. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u kojem stoji da se poimenično određenim osobama daje potpuno ili djelimično oslobođenje od izvršenja kazne, zamjenjuje se izrečena kazna blažom kaznom ili se određuje brisanje osude ili se ukida, odnosno određuje kraće trajanje mjere sigurnosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti, odnosno određene pravne posljedice osude. Pomilovanje za krivična djela utvrđena prema krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine može dati Predsjedništvo Bosne i Hercegovine svojom odlukom na osnovu posebnog zakona. Naime, prema članu 2. Zakona o pomilovanju Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine može osuđenicima dati pomilovanja: (a) za krivičnopravne sankcije koje je izrekao Sud Bosne i Hercegovine ili drugi sud u Bosni i Hercegovini kada je na njega Sud Bosne i Hercegovine prenio vođenje postupka; (b) za krivičnopravne sankcije koje nije izrekao sud u Bosni i Hercegovini, a izvršavaju se u Bosni i Hercegovini i (c) za pravne posljedice osuda. Član tri zabranjuje davanje pomilovanja za krivična djela genocida, ratnih zločina ni zločina protiv čovječnosti (N.B. Nonsens, jer, imiplicite, to znači da za povrede Ženevskih konvencija i povrede zakona i običaja ratovanja ili djelo agresije može), a radi se, takođe, o vrstama ratnih zločina. Pomilovanjem se poimenice određenoj osobi: (a) daje potpuno ili djelomično oslobađanje od izvršenja kazne ili zamjenjuje izrečena kazna blažom kaznom ili uvjetnom osudom; (b) ukida ili određuje kraće trajanje izrečene mjere sigurnosti zabrane obavljanja poziva, djelatnosti ili dužnosti; (c) ukida određena pravna posljedica osude ili određuje njezino kraće trajanje; (d) određuje brisanje osude (član 4.).
U slučaju da se pomilovanjem zamjenjuje izrečena kazna uslovnom osudom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe krivičnog zakona o uslovima za izricanje uslovne osude, njenom djelovanju i opozivu, s tim što se uz uslovnu osudu ne određuje zaštitni nadzor niti se nalaže ispunjenje posebnih obaveza (čl. 6).
Zadnja riječ politike
Ovakva konstrukcija omogućila je jednu, bez pretjerivanja se može reći, skandaloznu i potpuno nepravednu i neopravdanu pravnu situaciju koja je dijametralno suprotna principu diobe vlasti, principu vladavine prava, principu jednakosti građana pred zakonom i predstavlja, blago rečeno, izigravanje svrhe krivičnog gonjenja i osude, rugajući se principima generalne i specijalne prevencije. Zašto?
Prvostepeno sudsko vijeće, sastavljeno od profesionalaca sa višegodišnjim iskustvom, vodi postupak ukojem su, s jedne strane tužioci, takođe profesionalci sa višegodišnjim iskustvom a s druge strane optuženi sa svojim braniocima, koji su takođe profesionalci sa višegodišnjim iskustvom. Bar se profesionalizam i iskustvo u svim ovim slučajevima pretpostavlja. Odolijevajući strašnim višegodišnjim pritiscima dijela javnosti, političkih stranaka, političkih „elita“ i moćnih pojedinaca – koji mogu a ne moraju biti među optuženima – sud (vijeće) sasluša veliki broj svjedoka, izvede veliki broj dokaza, odredi niz vještačenja, dođe do činjeničnog supstrata predmeta, izrekne na zakonu zasnovanu kaznu zatvora u određenom trajanju. Takva kazna bude potvrđena od strane drugostepenog (apelacionog) vijeća sastavljenog od profesionalaca sa višegodišnjim iskustvom rada u pravosuđu i čime presuda stekne svojstvo pravosnažnosti. A onda, neki političar koji nema nikakve veze sa pravom, sa suđenjem i krivičnim postupkom, ne poznaje postupak niti materijalno pravo i može se laički reći „nema pojma o pravu“, svojom odlukom – jer mu to, nakaradno, omogućuje funkcija koju vrši – nekom osuđenom licu ili licima da pomilovanje (sic!) bilo kom navedenom obliku. Ovo upravo zato jer je on/a odlučio/la, na osnovu svog poznavanja prava (na razini nula), odlučuje da nekome da pomilovanja i višegodišnji ogroman trud policije, zatim tužilaštva i suda naprosto obriše – obezvrijedi i obesmisli, naruga se sistemu i nekom licu omogući da, sa hipotekom pravosnažno osuđenog kriminalca, šeta ulicama kao da se ništa nije desilo. Ima li išta strašnije od toga. Čak bi se moglo reći da bi povjerenje građana u pravosuđe bilo manje narušeno da to lice nije niti osuđeno – ovako, radi se o izrugivanju organima gonjenja, pravosuđu, pravdi, državi.
Zaključak
Sve opisano pokazuje suštinsku neodrživost instituta pomilovanja za ovako širok diapazon krivičnih djela te neodrživost prepuštanja odluke o pomilovanju laiku koji može djelovati iz različitih motiva, počev od lukrativnih do političkih i ličnih. Ovako koncipirano pomilovanje ne smije biti odlika države koja se titulira pravnom, koja se temelji na principu podjele vlasti i u kojoj su svi građani pred zakonom jednaki. Koncept pomilovanja koji je opisan, daje najširu osnovu za nepovjerenje građana u državu i njeno pravosuđe, ovlašćuje laike u pravu da odlučuju ko će biti upućen na izdržavanje kazne zatvora a ko ne (na osnovu arbitrerne odluke političara bez čvrstih i jasnih kriterija), predstavlja nedopustivo mješanje izvršne vlasti (politike) u rad pravosuđa i na kraju razdvaja ljude na one koji dobiju i one koji ne mogu dobiti pomilovanje. U konkretnom slučaju, okolnosti pandemije pod kojima su uz brojne zloupotrebe svih aktera, izvršena krivična djela, stečena znatna protivpravno imovinska korist koja višestruko nadmašuje cijenu kupljenih pomagala, političke i stručne funkcije nekih od osuđenih lica – razlozi su, svaki posebno a naročito u svojoj ukupnosti, da pomilovanje ne bude dato i čak bi ukazivala, u slučaju pozitivne odluke, ne samo na beščašće nego i na moguće zloupotrebe ovlašćenja (L'abus de pouvoir) onih koji bi u donošenju takve odluke učestvovali.
prof. dr sc. Zarije Seizović