“Pod jednakim uvjetima iz ovih Kriterija, prednost imaju: djeca boraca-branitelja BiH, djeca ratnih vojnih invalida, djeca šehida i poginulih boraca – branitelja i umrlih ratnih vojnih invalida, djeca organizatora otpora, djeca veterana – prvoboraca i djeca nosilaca najviših ratnih priznanja.”
Od riječi do riječi, tako se prilikom upisa na fakultet poštuje i primjenjuje “Zakon o dopunskim pravima boraca-branitelja BiH”, prečišćeni tekst, Sl. novine Kantona Sarajevo, broj 9/07.
Kolumnisti profesionalcu i pravniku amateru nije baš najjasnije zašto bi se prava boraca prenosila na njihovu djecu. Kakve pravne (i medicinske) veze ima to što je otac bio bolničar na Hladivodama s tim što dijete želi biti ljekar na Koševu? Ali pravo je nauka i ne trpi amaterizam. Pravnicima je sigurno ta veza jasna, i njima je samorazumljivo ono što kolumnistu zbunjuje.
Zbunjuje ga, naprimjer, imaju li pod jednakim uvjetom iz ovih kriterija ista prava djeca invalida i djeca poginulih. Ili djeca invalida s različitim procentom invaliditeta? Hoće li fakultet i tu napraviti razliku, pa primiti kandidata kome je roditelj veći invalid? Ima li veze kako je borac poginuo: puneći cijev ili prazneći granap? Jesu li branitelji i oni koji su rušili Ferhadiju, i Stari most, i crkvu Svete trojice na Bjelušinama, i čije bi dijete, u međusobnom obračunu, imalo prednost pri upisu na arhitekturu? Je li upisnim komisijama svejedno da li je roditelj kandidata grabio grah iz kazana ili bacao ljude u Kazane?
(Kolumnista se s mukom uzdržava od ređanja ovakvih pitanja unedogled, opravdano se pribojavajući mogućnosti da čitaoci morbidnost pripišu njemu a ne Zakonu i Kriterijima koji ne razlikuju pravdu i privilegije.)
Imaju li potomci branitelja prednost u redu za tobogane i ljuljaške?
Pravnicima je u ovih nekoliko redaka sve jasno; da nije, možda bi neka njihova udruga, ili komora, zakonodavcu postavila poneko laičko pitanje. Naprimjer, ko su organizatori otpora, i na kakav se otpor i kome otpor misli: vojnički ili građanski? Je li otpor prisilnom kopanju i mobilizaciji u uličnim racijama također bio otpor? Pravi li zakon razliku između onoga ko se opirao vojnoj policiji i onoga ko se opirao ustašama i četnicima?
I ko bi prema ovom zakonu bili prvoborci? Oni koji su prvi uzeli oružje ili oni koji su prvi dobili akreditacije? Je li smrt na liniji s vrećom jabuka na prsima junačkija od smrti pred pivarom s kanisterom na leđima?
Međutim, pošto je sve jasno, laika čudi da ovaj zakon nije prerastao u običajno pravo; nego se još uvijek sitnice poput upisa na fakultet moraju regulisati nekakvim kriterijima. I s opravdanom zabrinutošću pita se pokrivaju li slični pravni akti i druge oblasti života; na primjer, ako dječiji dispanzer nema dovoljno vakcina, hoće li bebe prvoboraca prve osjetiti ubod zdravlja? Imaju li potomci branitelja prednost u redu za ljuljaške i tobogane? Hoće li njihovo porijeklo, u nesrećama, biti kriterij trijaže? I najzad, zašto bi bebama djece prvoboraca uskraćivali roditeljska prava?
Zar ne bi i u tramvaju negdje trebalo pisati: “Pod jednakim uvjetima iz ovih Kriterija, obavezu da ustanu starijima prvo imaju djeca neboraca-nebranitelja BiH?” Obrne li se stvar na ovu stranu, već bi rodne listove trebalo nekako obilježiti (bezbolnije je nego tetovirati djecu) da svima uvijek i svugdje bude lako i jednostavno znati koja djeca pod jednakim uslovima imaju MANJA prava – samo zato što su njihovi roditelji umrli pod točkovima pijanih vozača, ili zato što su ostali invalidi nakon neadekvatnih medicinskih tretmana, ili zato što su neželjeni rasli u domovima, ili s tetkama?
Iz ove perspektive zakon utemeljen na čistom porijeklu (gotovo da je svejedno što se ne radi o rasnom nego o ideološkom) mogao je biti umjesto u Sarajevu sačinjen u Nirnbergu. U suštini, on nije tu zbog ratom unesrećene djece nego zbog elite koja sitnim ustupcima topovskom mesu skreće pažnju s ražnja na kojem već dvije decenije vrti masan i debeo ratni plijen.
Tekst preuzet sa portala www.dw-world.de