Dok se u Velikoj Britaniji vode rasprave treba li uvesti zakon po kojem bi dobacivanje ženama na ulici bilo kažnjivo zatvorom do dvije godine, u zemljama prividne demokratije, kakva je BiH, osnovna ljudska prava „vrijeđaju“ društvo, tačnije pojedine članove tog društva. Ili njihove tradicionalne vrijednosti. Mizogeno, homofobno, ksenofobno... društvo kakvo je bosanskohercegovačko problem uvijek traži u žrtvi, a ne nasilniku, kopa po prošlosti i mjeri dužinu suknje žrtve, a nasilnika pokušava romantizirati i opravdati. Takva društva su najčešće palanačka i licemjerna. Palanačka, jer se boje svega novog, boje se izaći iz sigurnosti kolektiviteta, boje se progresa. Licemjerna, jer dok biju migrante i žele ih protjerati iz BiH, nezadovoljni su integracijom svojih srodnika, takođe migranata, koji rade u zemljama Evropske unije (kojoj se uglavnom protive), a preživljavaju upravo zahvaljujući novcu koji dobiju od rodbine zaposlene baš u toj Evropskoj uniji. Dok takvo društvo prodaje glas za novac, podržava korupciju, slavi ratne zločince, odgaja patrijarhalne naraštaje, žmiri na kriminal, zloupotrebu javnih sredstava, nekažnjavanje ubica, pedofila, silovatelja... problem je, ni manje ni više, gay dječak u animiranom filmu.
Roditelji u BiH negoduju, u Srbiji u nekim opštinama čak su izlobirali i zabranu emitovanja animiranog filma, a vlast ćuti. Bez reakcije. Jer je nedemokratska, populistička i licemjerna, jer su mnogi vršitelji vlasti u BiH homoseksualci, biseksualci, lezbejke... Oni, uglavnom, ili šute ili javno govore protiv prava na seksualnu opredijeljenost, no to nije ništa novo, i sveštenstvo nam je takvo. Bar dio tih ljudi. Protive se gay zajednici, a trebalo bi da propovijedaju mir i ljubav.
Na njihovo licemjerstvo ne možemo uticati, ali možemo pomoći makar malo da se mijenja svijest. Jer svijest je takva da se o LGBTIQ osobama i dalje misli da su bolesni, sotone, pedofili i slično.
U animiranim filmovima do sada roditeljima nije smetalo nasilje, ubistva „zlikovaca“, tretiranje žene kao vlasništva muškarca. Decenijama se roditelji nisu bunili ni protiv satanizacije žene kao druge supruge razvedenog muškarca koji ima djecu. Maćeha (čitaj žena) je uvijek loša i ona kao maćeha mora biti negativan lik, loša i zla osoba.
Čudesan svijet prostih ljudi
Potpuno bezazleni, za mene dosadni, animirani film „Čudesan svijet“ tako je još jednom dokazao da je dodirna tačka navijača, nacionalista i sličnih – mržnja, mržnja prema svemu što nije heteroseksualni nasilni patrijarhat. Animirani film je dvočasovna priča o pronalasku tajne za poboljšanje života stanovnika u siromašnom selu okovanom planinama. Avantura u kojoj dječak odlazi s ocem u misiju da spasi svoje selo je priča o netipičnom, radoznalom tinejdžeru koji odbija da živi snove svojih roditelja, jer ima svoje. U 120 minuta njegova seksualna opredijeljenost stala je u tri kadra: prilikom susreta sa simpatijom, tokom razgovora sa djedom kojeg je tek upoznao i kome saopštava da mu se sviđa dječak, i na kraju filma kada započinje gay vezu.
Dakle, film ne promoviše homoseksualnost, mada je to legalna aktivnost, već slobodu i zdrave odnose. Slobodu da roditeljima govorimo kako se osjećamo, šta su naši strahovi, šta nas tišti, šta nas čini nesretnima, šta nas usrećuje. Slobodu da biramo svoje zanimanje koje nas usrećuje, naspram nesretnog života u kojem ispunjavamo ciljeve koje su u ime nas odredili roditelji. Dječak u crtanom filmu 15 godina živi na farmi sa ocem, misleći da je to jedini svijet koji postoji, ali nakon avanture otkriva da postoji jedan novi svijet, čudesan, u kojem želi živjeti.
Roditelj bi vođenjem djeteta na animirani film „Čudesan svijet“ dozvolio djetetu da otkrije novo poimanje roditeljskih odnosa: da djeca ne moraju biti poslušnici i izvršitelji njihovih želja, već samosvjesna bića koja s roditeljima mogu voditi dijalog, a ne biti publika monološkog odnosa. Djeca bi gledajući film imala više šanse da se osvijeste i shvate da su možda njihovi drugari, rođaci, komšije... gay, da oni, ako nekada shvate da su gay, bisex... mogu to da kažu roditeljima, a ne da bježe od njih hiljadama kilometara daleko, misleći da ih roditelji mrze zbog seksualnosti. Na kraju, takav sadržaj može samo jačati svijest o svijetu u kojem živimo. Djeca gledaju i fudbal, a nisu svi fudbaleri. Isto tako gledati takav animirani film ne znači da si gay ili da ćeš postati gay.
Ja gledam „Krunu“ i ne mislim da ću postati kralj, ali eto, ako će djeca gledajući animirani film postati gay, možda i ja postanem kralj.
Ipak, brojne ankete, odnosno vox populi, koje smo gledali u medijima, ogolili su stavove roditelja koji djecu ne bi vodili na animirani film. Zato su mnoga djeca (punoljetna) u nesretnim brakovima, dok se sa istospolnim partnerima viđaju „na službenim putovanjima“. Zbog toga mnoga djeca napuštaju svoju zemlju, jer u njoj ne mogu biti ono što jesu. Zbog toga mnoga djeca spas traže u ekstremističkim grupama, jer tu pronalaze kolektivnu sigurnost.
Pucajte u svoja četiri zida
Dok roditelji razmišljaju kako djecu neće voditi na film, jer je glavni lik gay, paralelna stvarnost i dalje postoji. I dalje postoje gay ljudi, panseksualni ljudi, transrodni ljudi, poligamni ljudi... Ljudi koji imaju pravo na to sve dok, kao i ostali ljudi, poštuju pravo i slobodu drugog, tjelesni integritet druge osobe. Samo što su takvi ljudi primorani da žive duple živote, živote u svoja četiri zida. Kada se homofobne osobe protive paradi ili istospolnim brakovima, kao argument navode da ni oni „ne paradiraju“, te da gay osobe mogu da žive slobodno u svoja četiri zida. Zaboravljaju da svake subote imamo takve parade. Svadbene kolone koje slave ljubav i kojima se niko ne protivi. A trebalo bi, u mnogim situacijama, jer se često tokom tih aktivnosti dešavaju ilegalne aktivnosti poput pucanja iz vatrenog oružja. Osim što je to narušavanje javnog reda i mira, većina tog oružja je sa ilegalnog tržišta, a svaka peta osoba u BiH ima ilegalno oružje. Tome se niko ne protivi i niko ne želi da puca u svoja četiri zida, već iz automobila dok paradiraju.
No, navike i tradiciju mnogi ne žele mijenjati, niti sebi postavljati pitanje da li je tradicionalno istovremeno i ispravno. Čovjek bi umjesto prostog življenja po uspostavljenim matricama trebalo da bude slobodnomisleće biće.
Nasuprot tome je prosto ljudsko biće koje misli da gledajući osobine i opredijeljenosti lika sa velikog ekrana postaju taj lik, ne shvatajući da nikada nisu postali lik iz španske, turske, indijske serije kojem se dive.
