Za život bez nasilja, jer nema “malog šamara”

16 DANA AKTIVIZMA

Danas se u cijelom svijetu obilježava 25. novembar, Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.

25. novembar 2015

Sa ekspertima iz ove oblasti razgovarali smo o trenutnom položaju žena kod nas, kako se boriti protiv nasilja, kako preventivno djelovati, ali i na koji način se žene koje su izložene nasilju mogu zaštititi.

Radmila  Žigić iz Fondacije “Lara” Bijeljina kaže da se trenutno dešava proces dodatne marginalizacije nasilja u porodici, bar kada je riječ o institucionalnom odgovoru na nasilje prema ženama.

“Imamo zakonski okvir koji dopušta mnogo mogućnosti i selektivno se primjenjuje, od institucije do institucije, od grada do grada. Policija će izaći na teren kada je prijavljeno nasilje, a šta će dalje da se dogodi, zavisi, naravno, od situacije nasilja, ali i od mjesta gdje živi osoba koja je prijavila nasilje. Može se dogoditi da policija samo opomene članove porodice da ne čine nasilje, da kazni i jedno i drugo u prekršajnom postupku za narušavanje javnog reda i mira, ili da se ipak pokrene krivični ili prekršajni  postupak za nasilje u porodici. U gradovima kao što su Banjaluka ili Bijeljina, ako postoje fizičke povrede, vjerovatno će biti pokrenut krivični postupak u kojem će se izreći uslovna osuda. Prema evidencijama nasilja u porodici koje su dostupne na sajtu Ministarstva porodice, omladine i sporta u Vladi RS, vidljivo je da imamo mnogo sredina gdje tokom godine nije evidentiran nijedan slučaj nasilja u porodici, ni kao prekršaj, ni kao krivično djelo, što upućuje i da žene u tim zajednicama nisu ohrabrene da prijavljuju nasilje i da se nasilje ne sankcioniše, nego se tretira kao narušavanje javnog reda i mira”, rekla je za BUKU Radmila Žigić.

Ona smatra da vlast želi da problem nasilja u porodici potisne i dodatno marginalizuje jer su za rješavanje nasilja potrebni resursi i novac. Kaže da su tu prisutne i društvene predrasude i stereotipi, za kojima je najlakše posegnuti, pa sada imamo poplavu projekata i programa kao što su “porodične konferencije”, kojima se nastoji riješiti problem nasilja u porodici tako što se porodica tretira kao najveća vrijednosti.

“Suzbijanje nasilja u porodici i zaštita porodice nisu suprotstavljene vrijednosti, nego upravo kompatibilne za one koji žele da djeluju na stvaranju pretpostavki za razvoj zdravih porodičnih odnosa. A zdravih porodičnih odnosa nema tamo gdje majka i djeca trpe nasilje i žive u strahu i nemoći. Nema ni zdravog društva. Odgovor na nasilje u porodici, kao i na druge oblike nasilja protiv žena, mora da bude ozbiljan i organizovan, a u ovom trenutku  nadležne službe izvršne vlasti to ne žele da rade, ne žele da izdvajaju novac za novu kategoriju korisnika socijalne zaštite, za službe koje bi radile sa djecom, za sigurne kuće i drugo. Na terenu se žene obeshrabruju da koriste prava koja imaju i vraćaju se u nasilne bračne zajednice. Iz nasilja izlaze samo žene koje su situirane i imaju podršku primarne porodice ili one koje su došle do granica kada više ne mogu da trpe zlostavljanje”, ističe Žigić.

Ona napominje da je mnogo žena koje su napustile nasilnog partnera i danas žive ispod donje granice siromaštva, nemaju socijalnu pomoć, rade na crno, žive kao podstanarke i pomoć dobijaju samo od ženskih nevladinih organizacija. Žigić kaže da će, i pored toga, mnoge od njih reći da im je sada bolje jer ne žive u stalnom stahu od batina. Što se tiče žena sa malom djecom, većina njih ipak ostaje u braku, jer bez sigurnog posla strahuju da neće moći da obezbijede hranu i školovanje za djecu.

“Sigurno je da ne možemo biti zadovoljne stanjem zaštite žena od nasilja, a ako ne udružimo snage i ne tražimo prava, može postati još lošije”, ističe naša sagovornica.

POKAZATELJI NASILJA


Radmila Žigić kaže da su ljubomora, kontrola i izolacija pokazatelji emocionalnog ili psihičkog nasilja. Uz to, dodaje, ide omalovažavanje vrijednosti i mišljenja žene, njenih kompetencija, izgleda i svega što čini njenu ličnost.

“Iz ovog oblika nasilja najteže se izvući jer se nikada znaci ne prepoznaju na vrijeme, prije nego što i sama žena počne da vjeruje da je manje vrijedna kao osoba. Ukoliko se žena usprotivi, obično emocionalno zlostavljanje prelazi u fizičko i seksualno. Znaci nasilja u vezi uvijek su tu, samo ih većina žena ne vidi na vrijeme jer smo još duboko patrijarhalno društvo i vaspitavane smo da žena treba da istrpi i ona ponašanja od muškarca koja joj se ne dopadaju i čine je nesrećnom”, rekla je Radmila Žigić.

Lana Jajčević, pravna savjetnica Fondacije Udružene žene iz Banjaluke, kaže da organizacija u kojoj radi već dugi niz godina učestvuje u globalnoj međunarodnoj kampanji “16 Dana Aktivizma”, čiji fokus je na borbi protiv nasilja nad ženama i u kojoj svake godine, još od davne 1981. godine, učestvuju aktivistice i zalagačice za poštovanje ženskih ljudskih prava iz cijelog svijeta.

“Svake godine, u kampanji učestvuje više od 2000 nevladinih organizacija. Od 1999. godine, Ujedinjene nacije su i zvanično utemeljile obilježavanje ovog dana kao Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Fondacija ‘Udružene žene’ od 1997. godine ima Pravno savjetovalište za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja, u kojem je pravni savjet u vezi sa iskustvom nasilja u porodici dobilo preko 7000 žena. Takođe, u okviru Fondacije ‘Udružene žene’, uspostavljena je SOS linija 1.05.1997. godine, na kojoj je zabilježeno preko 20.000 poziva, a samo ove godine, do kraja oktobra, zaprimili smo 1114 poziva”, rekla je za BUKU Lana Jajčević.

Ona kaže da je Sigurna kuća za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja, koja takođe u okviru Fondacije djeluje od 2006. godine, primila 544 osobe, i to 252 žene i 292 djece, od početka djelovanja.

“Ovi podaci govore o širini problema nasilja nad ženama kao šireg društvenog problema. Nasilje nad ženama nije privatni problem već javni, jer ostavlja duboke traume i na žene i djecu koji žive život u nasilju. Kao moto cijele Kampanje, svake godine bismo mogli koristiti slogan „ZA ŽIVOT BEZ NASILJA“. Svakako treba napomenuti da su ove pomenute brojke samo vrh ‘ledenog brijega’, jer još uvijek nije društveno prihvatljivo govoriti u javnosti o tome da smo žrtve  nasilja svojih muževa/partnera, jer još uvijek je društvo spremno okriviti ženu za nasilje koje trpi”, ističe Lana.

Ona dodaje da svakodnevno u javnosti čujemo osude koje glase „zašto nije izabrala boljeg“, „zašto ga ne napusti“, „sigurno ga je izazivala“, „kad dođe pijan kući, zašto mu mora zvocati, neka malo prešuti“...

“Kako je još uvijek stigma na ženama, iako brojne organizacije koje se bave zaštitom ženskih ljudskih prava i sprečavanjem nasilja u porodici, pa između ostalih i naša,   dugi niz godina podižu svijest javnosti o ovom problemu, sve to dovodi do toga da žene nerado prijavljuju nasilje, pa stoga imamo i tu tzv. ‘sivu brojku’ neprijavljenih slučajeva, što utiče na to da, prema slobodnim procjenama, na jedno prijavljeno nasilje dođe još najmanje tri neprijavljena slučaja”, objašnjava naša sagovornica.


Foto: Ilustracija

Ona napominje da je Fondacija “Udružene žene” od početka svog rada, pa tokom dugogodišnjeg djelovanja, predanim radom na podizanju svijesti javnosti o ovom problemu i lobiranjem na zakonodavnom nivou, doprinijela da se usvoji Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u RS.

“Navedenim zakonom uspostavljen je viši nivo zaštite žrtve i ustanovljene su kazne za počinioce. Takođe smo učestvovali u radnim grupama za usvajanje Zakona o ravnopravnosti polova u BiH i na taj način doprinijeli usvajanju ovog zakona na državnom nivou. Zajedno sa partnerskim organizacijama iz cijele BiH, provodili smo Kampanju za ratifikaciju Istanbulske konvencije, koju je Bosna i Hercegovina ratificirala. Sve ove korake koje smo poduzeli, uz još brojne edukacije građana/ki i mladih, provedenih kroz obrazovni sistem u cijeloj BiH o problemu porodičnog nasilja i nasilja protiv žena, cjelokupnim svojim djelovanjem smo doprinijeli da se u našem društvu uspostavi zakonodavna zaštita žrtava,  uspostavi i podigne  nivo zaštite žena žrtava porodičnog nasilja, te na taj način smo se približili evropskim standardima”, ističe Lana.

Ona napominje da su Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici RS prepoznati i sankcionirani svi oblici nasilja nad ženama, pa tako i psihičko nasilje. Zbog toga naglašava da svako nasilje treba prijaviti nadležnim institucijama.

“Svako nasilje treba prijaviti, iako često i od predstavnika institucija/subjekata zaštite čujemo rečenice ‘mali šamar nije nasilje’, što smatramo nedopustivim. Tzv. ‘mali šamar” i psihičko zlostavljanje kao što jr ljubomora, zabrana kontaktiranja sa porodicom ili prijateljima jesu zlostavljanje. Nema ‘malog šamara’. Svaki šamar, svaka zabrana i svaka radnja koja za partnera predstavlja ograničavanje u ostvarivanju njegovih prava i sloboda je razlog za prijavu nasilja”, kaže Lana Jajčević.

Lana napominje da i dalje treba unapređivati sistem zaštite žena od nasilja u porodici.

“Nepostojanje sistemskog pristupa rješavanju ovog problema od strane institucija sistema i dalje otežava pružanje adekvatne zaštite. Nesenzibilisani predstavnici institucija koje bi trebale pružati zaštitu (subjekti zaštite), nepostojanje servisa (nedovoljan broj sigurnih kuća), nemogućnost pristupa sigurnoj kući na zahtjev žrtve, bez izdatog rješenja od strane centra za socijalni rad, iako je ta mogućnost predviđena zakonom, nepostojanje sistemske podrške u smislu obezbjeđenja finansijskih sredstava za život, stanovanje i zaposlenje u slučaju da žrtva nema svoja finansijska sredstva, a donese odluku da se ne vrati nasilniku, sve su to ograničavajući faktori za žrtve da bi nasilje uopšte prijavile”, kaže ona.

ŽENE NA SELU


Lana Jajčević kaže i da su žene sa sela dvostruko diskriminisane u smislu dostupnosti informacija o svojim pravima i u dostupnosti institucija gdje mogu potražiti zaštitu.

“Također, život u malim patrijarhalnim sredinama, gdje svako svakoga poznaje, još više otežava ženama donošenje odluke da prijave nasilje. I inače nedostatak političke volje da se povećaju ulaganja za poboljšanje infrastrukture u ruralnim sredinama, od puteva pa do ulaganja u društveni život sela, te nedostatak finansijskih sredstava za rad nevladinog sektora u seoskim sredinama svakako otežava život žene na selu. Gender centar Vlade Republike Srpske, povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena na selu 15. oktobra, svake godine provodi kampanju za poboljšanje položaja žena na selu, ali organizovanje kampanje jednom godišnje svakako nije dovoljno da bi se život žena na selu poboljšao”, objašnjava ona.

Iz Ministarstva unutrašnjih poslova RS kažu da su u toku prošle godine evidentirana 427 krivična djela „Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici“ i 936 prekršaja nasilja u porodici. Od toga je 9 krivičnih djela bilo silovanje, a 8 krivičnih djela odnosilo se na ubistvo osobe ženskog pola (4 - supruga,1 - majka, 1- kćerka, 1-baka, 1- maćeha).

“U toku prvih devet mjeseci 2015. godine, evidentirano je 248 krivičnih djela „Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici“ i 647 prekršaja nasilja u porodici, 6 KD „Silovanje“, 6 KD „Ubistvo“ člana porodice i u svim slučajevima se radi o licima ženskog pola i 1 KD „Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici“ sa smrtnom posljedicom”, rekli su nam iz Odjela za odnose sa javnošću MUP-a RS.

Dodaju da u slučajevima kada je počinjeno krivično djelo kojim je inkriminisano nasilje, policijski službenici postupaju u skladu sa važećim zakonskim propisima: Krivičnim zakonom, Zakonom o krivičnom postupku, Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, Zakonom o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnim licima u krivičnom postupku i drugim zakonskim i podzakonskim aktima Republike Srpske.

Ističu da su u slučajevima kada su postojali elementi krivičnog djela, odnosno prekršaja nasilja u porodici, izvršioci procesuirani.

KAZNE

Zaprijećene kazne za krivična djela:


-,,Ubistvo“ čl. 148 KZ RS - najniža zaprijećena kazna je 5 godina za osnovni oblik KD, - „Silovanje“ čl. 193 KZ RS - za osnovni oblik krivičnog djela, zaprijećena kazna je 1 do 10 godina, za kvalifikovan oblik KD od 3 do 15 godina, a ako je usljed izvršenja ovog KD nastupila smrtna posljedica, zaprijećena kazna je 5 godina.

Za „Nasilje u porodici i porodičnoj zajednici“ propisana je novčana kazna ili kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine. U koliko je usljed izvršenja ovog krivičnog djela nastupila smrtna posljedica, učinilac će se kazniti kaznom od 3 do 15 godina.

Iz MUP-a Republike Srpske kažu da vrše stalne edukacije policijskih službenika u cilju senzibilizacije za postupanje sa žrtvama nasilja, što omogućava postupanje u najboljem interesu žrtve.

“Ovakav način postupanja žrtvama uliva povjerenje i daje ohrabrenje u rad institucija i podršku da se odluče za prijavljivanje nasilja. Takođe, pripadnici MUP-a provode kampanje kojima se podstiče prijavljivanje nasilja u porodici i svih drugih oblika nasilja i kojima se ukazuje da će svim ženama koje se odluče na prijavljivanje nasilja biti pružena adekvatna pomoć. Žene žrtve nasilja mogu prijaviti nasilje u policijskim stanicama, putem telefona ili putem mail adrese MUP-a Republike Srpske”, rekli su nam iz MUP-a RS.

Vezan tekst

Gradovi širom BiH svijetle narandžasto za Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama