Bauk preti zapadu – bauk radničke klase koja je ostala bez političkog predstavnika. Zavedene pesmom sirena „trećeg puta“ – Billa Clintona, Tonyja Blaira i Gerharda Schrödera – snage levog centra se već decenijama odriču jezika klasne borbe.
U želji da se prikažu kao pouzdani, efikasni i odmereni menadžeri kapitalističkog sistema, odustali su od govora o izrabljivanju i zanemarili inherentni antagonizam – čak i nasilje – u odnosima kapitala i rada. Proterali su iz političkog diskursa radnički jezik, manirizme sveta rada, radnički način života i njihove težnje, bez ostatka. A onda su svoje nekadašnje birače proglasili za „gomilu bednika“.
Kada društvena pokretljivost isključivo naniže i siromaštvo zavladaju regionima u kojima se nekada ponosna radnička klasa danas oseća odbačeno, što etablirane stranke odbijaju da primete, rađa se žudnja za novim projektom obnove dostojanstva – za narativom koji će kolektivno „mi“ suprotstaviti moći kojom raspolažu „oni“. Tako smo od pre desetak godina dobili uspon ksenofobične radikalne desnice.
Lideri i pokreti koje centristi nespretno nazivaju „populističkim“ nisu izazvali potrebu za sobom, ali je koriste sa cinizmom iskusnog monopoliste koji je uočio neiskorišćenu priliku na tržištu. Od radničkih delova južnog Pireja, nedaleko od mesta gde ovo pišem, do nekadašnjih „crvenih“ predgrađa Pariza ili Marselja, vidimo kako veliki birački blokovi odbacuju komunističke i socijaldemokratske stranke i okreću se strankama političkih sledbenika Mussolinija i Hitlera. Kao i njihovi prethodnici, ti politički kameleoni se predstavljaju kao zaštitnici obespravljenog radništva. U međuvremenu, u Sjedinjenim Državama, beli suprematisti, hrišćanski fundamentalisti, tehnofeudalci i razočarani demokratski glasači strasno su se sjedinili u koaliciju koja je dva puta osvojila Belu kuću.
Česta poređenja s međuratnim periodom mogu zavesti na pogrešan put, ali svakako nisu neumesna. Sklonost levice da sve konzervativne i centrističke oponente proglašava za fašiste je nedopustiva, ali nema sumnje da se fašizam danas oseća u vazduhu. Kako bi moglo biti drugačije? Kada su pripadnici radničke klase širom zapada prepušteni sami sebi nije teško probuditi njihove nade i pridobiti ih obećanjima nacionalnog preporoda i mitovima o zlatnom dobu.
Kada jednom progutaju mamac sledeći korak je preusmeravanje besa sa društveno-ekonomskih sila koje su ih gurnule u bedu na neku nejasno određenu zaveru „globalista“ ili „duboke države“ ili Georgea Sorosa koji je odlučio da ih „zameni“ nekim drugim stanovništvom u njihovoj sopstvenoj zemlji. Jašući na talasu tako prizvanih strasti, ultradesničarski političari napadaju liberalne elite, bankare, bogate strance u inostranstvu i uboge migrante kod kuće – sve one koje mogu prikazati kao kradljivce zlatnog doba i prepreku nacionalnom preporodu.
Onda (i tek onda) nastupa odbacivanje klasne borbe, ukidanje političkog predstavljanja ekonomskih interesa radničke klase. Bes na američke vlasnike koji su zatvorili lokalne fabrike i preselili ih u Vijetnam preusmerava se na kineske radnike. Bes na banku koja je zaplenila porodičnu kuću pretvara se u mržnju prema jevrejskim advokatima, muslimanskim lekarima i meksičkim nadničarima. Svako ko ih podseća na to kako se kapital akumulira preuzimanjem, izmeštanjem i najzad odbacivanjem njihovog rada postaje izdajnik.
Dvadesetih godina ovog veka, kao i 20-ih godina prošlog veka, ultradesničari se uzdižu zahvaljujući opisanim procesima. To se ne događa preko noći. Proces gubljenja radničke klase, prvo u beznađu, a na kraju u fašizmu, počinje slomom Breton Vudsa 1971. godine. Ali šta je pokrenulo tu transformaciju krajnje desnice iz militantnog krila konzervativne politike u autonomnu silu koja preuzima vlast, besramno razara buržoaske liberalne institucije i pokreće projekat rušenja „kulturnog boljševizma“ – što je fraza koja bi se dopala Josephu Goebbelsu?
Tu se ističu dva događaja. Prvi je globalna finansijska kriza 2008 – što je ekvivalent 1929. za našu generaciju – koja je centriste na vlasti inspirisala da radničkoj klasi nametnu oštre mere štednje, dok su „socijalističku“, državno sponzorisanu solidarnost rezervisali za veliki biznis. Drugo, isto kao 20-ih i 30-ih godina 20. veka, centristi i ne-fašistički konzervativci više strahuju od demokratske levice nego od autoritarne desnice.
Pouke za levicu mučno su jasne. Isključivo fokusiranje na identitet – na rasu i rod, uz zanemarivanje materijalne stvarnosti klase – bilo je katastrofalna strateška greška. Tako smo praktično položili oružje pred protivnikom koji koristi upravo priču koje su se stranke levog centra odrekle.
Naš zadatak je integracija vitalno važne borbe protiv rasizma i patrijarhata u obnovljenu i osnaženu kritiku klasne moći. Moramo povratiti jezik solidarnosti protiv izrabljivanja, pokazati da neprijatelji radnika nisu migranti, već rentijeri, tehnofeudalaci, monopsonistički poslodavci (monopolski kupci) i finansijeri koji budućnost radničke klase tretiraju kao finansijski derivat kojim se može spekulisati. Novi lideri, poput kandidata za gradonačelnika Njujorka, Zohrana Mamdanija, moraju pomoći u pronalaženju sinteze koja se obraća celom čoveku.
Druga mogućnost je da ostanemo nemi svedoci sopstvene političke tragedije, da posmatramo kako se ljudi na koje je levica zaboravila postrojavaju za borbu inspirisanu desničarskim fantazijama o čistoj naciji. Radnička klasa je važna. Vreme je da počnemo da se ponašamo u skladu sa tim saznanjem.
Project Syndicate, 30.09.2025.
Preveo Đorđe Tomić